Tridesete i četrdesete mnogi smatraju najboljim godinama života. Više niste u fazi "traženja sebe", ali prema društvenim, često ageističkim standardima, još niste ni "stari". Trebalo bi to biti idealno razdoblje — zar ne? No unatoč prividu stabilnosti i sigurnosti, istraživanja pokazuju da se upravo u desetljećima kada djelujemo najstabilnije anksioznost i sumnja u sebe mogu pojačati.

"Postoji društveno očekivanje da u ovoj dobi već imate karijeru. Da ste se vjenčali. Da imate djecu", kaže Kristen Jacobsen, vlasnica savjetovališta Cathartic Space Counseling u Chicagu i autorica knjige Unpacked: How to Detach From the Subconscious Beliefs That Are Sabotaging Your Life, za SELF. Stoga, ako s 40 godina i dalje preispitujete tko ste i što želite, lako se može javiti osjećaj da "kasnite".

No čak i ako ste ispunili sve te društvene "kućice", anksioznost vas i u tridesetima može ozbiljno pogoditi, ističe Jacobsen. U ovoj fazi života svaka odluka može djelovati kao da nosi velike, trajne posljedice — kao da je manje prostora za eksperimentiranje, nema mjesta za rizik i "pogreške" te se čini je sve manje prilika za promjene.

Iako je odrasli život danas fleksibilniji nego prije - ljudi se kasnije vjenčaju, češće mijenjaju karijere i drugačije doživljavaju stabilnost — pritisak za mnoge ipak nije nestao. Dapače, taj je pritisak sada više unutarnji, kaže Jacobsen — što ne dovodi samo do katastrofičnih misli, nego i do veće osjetljivosti na to kako vas drugi doživljavaju.

Zašto nas kritike više pogađaju u tridesetima i četrdesetima

Možda ste u mlađim godinama mislili da ćete u tridesetima i četrdesetima biti dovoljno "odrasli" da vas sitne tuđe prosudbe više neće dirati. No Jacobsen u svojoj praksi vidi drugačiju sliku. "Radim s mnogo klijenata u toj dobnoj skupini", kaže. "Ako nisu ostvarili određene ‘prekretnice’, mogu se uznemiriti već i na mala pitanja poput: ‘Jesi li u vezi?’ ili ‘Planiraš li uskoro imati djecu?’"

Dio toga proizlazi iz unutarnjih uvjerenja: ako vjerujete da još niste "ostvareni", čak i dobronamjerni komentari o vašem poslu, obitelji ili životnim odlukama mogu zvučati kao potvrda da ne ispunjavate očekivanja.

Ta osjetljivost može biti posebno izražena kod novopečenih majki — a mnoge su upravo u tridesetima i četrdesetima. "One prolaze kroz proces koji se naziva ‘matrescencija’, duboku promjenu identiteta sličnu onoj kroz koju prolazimo u pubertetu tijekom adolescencije", objašnjava Jacobsen. "Kada žena prvi put postane majka, više nema čvrstu, stabilnu sliku o tome tko je", što može pojačati dojam da su tuđa mišljenja važnija nego što jesu. Zato usputni komentar o načinu hranjenja, rutini spavanja ili povratku na posao ne mora zvučati neutralno ili dobronamjerno, nego kao kritika da nešto radite "pogrešno".

Vanjski pritisci, uz one osobne, stvaraju uvjete zbog kojih vas tuđe primjedbe i komentari mogu lakše pogoditi — pa riječi koje ste nekad odmah zaboravili sada ostaju s vama. Kultura stalne produktivnosti, primjerice, sugerira da uvijek postoji novi cilj koji treba dosegnuti — veće unapređenje, veći stan, uspješniji partner, dijete (a potom možda i drugo).

"Svatko ima vlastiti tempo, no društvene mreže mogu stvoriti dojam da bi trebalo biti drugačije", dodaje Jacobsen. Izloženost tuđim "najboljim trenucima" — fotografijama zaruka, luksuznim kupnjama, poslovnim uspjesima — stvara iluziju da svi drugi bez napora napreduju... i podsjeća vas da možda vi niste među njima.

Iako je nerealno očekivati da će vaše tjeskobne misli preko noći nestati, cilj nije potpuno ukloniti sumnju u sebe, nego ublažiti pritisak koji je toliko čest u tridesetima i četrdesetima.

Evo nekoliko dodatnih strategija koje bi vam mogle pomoći u ublažavanju anksioznosti.

Odvojite ono što zaista želite od onoga što "zvuči impresivno". "Mnogi se ljudi vežu uz vremenski okvir i misle da bi se neke stvari trebale dogoditi unutar tog okvira", objašnjava Jacobsen. "Ja ih potičem da se okrenu sebi i razmisle što njih ih čini sretnima ispunjenima." Možda ćete shvatiti da zapravo ne želite sad žuriti u brak — nego vam je samo neugodno jer imate osjećaj da zaostajete ili da vas drugi sažalijevaju. Ili možda za vas "uspjeh" ne znači penjanje korporativnom ljestvicom, nego slobodu da putujete dok ste zdravi i aktivni.

Pratite vlastiti napredak. Anksioznost je po svojoj prirodi usmjerena na budućnost, zbog čega je lako zanemariti koliko ste se promijenili od srednjoškolskih, studentskih ili svojih ranih dvadesetih. Zato primijetite i zapišite svaki napredak— bilo da ste izašli iz nezadovoljavajuće veze (da, čak i ako to znači da ste slobodni s 35), izgradili nova prijateljstva nakon preseljenja u drugi grad ili riskirali napuštanjem stabilnog, ali toksičnog posla.

Ograničite okidače uspoređivanja. Primijetite koji profili na društvenim mrežama, razgovori ili okruženja u vama bude tjeskobu. To može značiti da ćete prestati pratiti "idealne" obiteljske vlogere, kako predlaže Jacobsen, ili da ćete prestati dijeliti novosti o vezi s radoznalom tetom koja vas uporno podsjeća da ćete "ostati sami".

Prihvatite da možda nikada nećete biti "dovoljno ostvareni". Zvuči grubo. No bez obzira na to koliko se trudite ili koliko pažljivo planirate, ne možete kontrolirati kada ćete upoznati "onu pravu" osobu niti kako će se razvijati ostatak vašeg života. Oslobađanje od potrebe za potpunom kontrolom može ublažiti sklonost da nepredvidivost života doživljavate kao osobni neuspjeh, kaže Jacobsen — i oslabiti moć koju anksioznost u tridesetima ima nad vama.