Sindrom postorgazmičke bolesti: Rijetko stanje koje može ozbiljno narušiti veze i mentalno zdravlje
Utvrđeno je da muškarci s tim stanjem prijavljuju nisko samopoštovanje, osjećaje bespomoćnosti i značajnu napetost u svojim intimnim vezama. U nalazima se ističe psihosocijalni teret kojem je posvećena ograničena znanstvena pozornost i sugeriraju potrebu za sveobuhvatnijim pristupima skrbi za ovu skupinu pacijenata.
Sindrom postorgazmičke bolesti rijedak je poremećaj koji uzrokuje niz fizičkih i mentalnih simptoma nakon ejakulacije. Ti simptomi često uključuju umor, kognitivno oštećenje, poremećaje raspoloženja i bolove u mišićima, a mogu trajati danima. Stanje je uglavnom zabilježeno kod muškaraca, iako neka izvješća sugeriraju da može utjecati i na žene.
Iako se dokumentira već više od dva desetljeća, temeljni uzroci sindroma postorgazmičke bolesti ostaju nejasni. Neki istraživači sugeriraju da se radi o alergijskoj ili autoimunoj reakciji na spermu, dok drugi sugeriraju veze s hormonskom neravnotežom, disfunkcijom živaca ili psihološkim čimbenicima. Do nedavno, većina znanstvenog rada o ovom stanju usredotočila se na pokušaj razumijevanja njegovih fizičkih uzroka i razvoja liječenja, piše PsyPost.
Nova studija, koju je vodio Luke N. Maietta s Medicinskog fakulteta TH Chan Sveučilišta Massachusetts, preusmjerava fokus na emocionalne i društvene učinke života s ovim kroničnim stanjem. Maietta i njegovi kolege nastojali su istražiti kako sindrom postorgazmičke bolesti utječe na samopercepciju, dinamiku odnosa i osjećaje društvene izolacije. Istraživači su također željeli stvoriti okvir za rješavanje emocionalnih i međuljudskih problema koje pacijenti mogu iskusiti uz svoje fizičke simptome.
Istraživački tim prikupio je podatke putem online anketa koje je ispunilo 83 muškaraca koji su ili imali formalnu dijagnozu sindroma postorgazmičke bolesti ili su ispunjavali sve dijagnostičke kriterije za stanje. Ove ankete podijeljene su u online zajednicama usmjerenima na stanje, uključujući Reddit, Twitter i POISCenter.com. Sudionici su ispunili Ljestvicu pripisivanja seksualne disfunkcije, alat osmišljen za mjerenje kako pojedinci razumiju uzroke svojih seksualnih poteškoća i učinke koje te poteškoće imaju na njihovu emocionalnu dobrobit i odnose.
Sudionici studije uglavnom su bili visokoobrazovani, s preko 70 posto koji su imali barem diplomu prvostupnika, te su dolazili pretežno iz obitelji sa srednjim do višim prihodima. Većina ih je bila u dobi između 25 i 44 godine, a oko dvije trećine bili su samci.
Rezultati ankete ukazuju na raširenu emocionalnu nelagodu među muškarcima s postorgazmičkim sindromom. Većina sudionika vjerovala je da su njihovi simptomi trajni i nepromjenjivi. Točnije, 96 posto izjavilo je da osjeća da će njihovi simptomi uvijek biti prisutni, a preko 80 posto reklo je da nemaju kontrolu nad svojim stanjem. Sličan postotak vjerovao je da njihove partnerice također nemaju kontrolu nad njihovim simptomima.
Mnogi sudionici su internalizirali krivnju za svoje stanje. Oko 60 posto reklo je da zaslužuju biti okrivljeni za svoje seksualne poteškoće, dok je samo sedam posto krivnju pripisalo svojim partnerima. Većina sudionika pripisala je svoje poteškoće vlastitoj fizičkoj ili psihološkoj prirodi, pri čemu se gotovo 80 posto složilo da nešto u vezi s njima fizički uzrokuje njihove probleme, a gotovo polovica vjeruje da su njihove poteškoće uzrokovane nečim osobnim, poput njihove osobnosti ili raspoloženja.
Čini se da je ovaj osjećaj samookrivljavanja imao posljedice na intimni život sudionika. Preko 80 posto reklo je da njihovo stanje negativno utječe na njihove veze. Otprilike 37 posto reklo je da nisu imali spolne odnose u protekloj godini, što je više od tipičnih stopa za muškarce sličnih dobnih skupina u općoj populaciji. Ovi nalazi upućuju na to da osobe sa sindromom postorgazmičke bolesti mogu izbjegavati seksualnu aktivnost iz straha od izazivanja simptoma ili zbog osjećaja srama ili neadekvatnosti.
Sudionici su također pitani o stabilnosti i uočenim uzrocima svojih simptoma. Većina nije vjerovala da vanjski čimbenici poput društvenog pritiska ili nedostatka privatnosti doprinose njihovom stanju. Niti su vjerovali da njihovi partneri namjerno utječu na njihovo seksualno funkcioniranje. Umjesto toga, ispitanici su uglavnom svoje poteškoće smatrali duboko ukorijenjenima u njima samima i otpornima na promjene.
Istraživači napominju da je njihova studija deskriptivne prirode i ne uključuje usporednu skupinu pojedinaca bez sindroma postorgazmičke bolesti. Budući da su sudionici regrutirani online putem zajednica za podršku, uzorak možda ne predstavlja sve osobe s tim stanjem. Također je moguće da su oni koji doživljavaju veću nelagodu vjerojatnije odgovorili na anketu.
Još jedno ograničenje je da je korišteni alat za mjerenje - Ljestvica pripisivanja seksualne disfunkcije - izvorno razvijen za procjenu seksualne disfunkcije kod žena. Iako je prilagođena za upotrebu u ovoj studiji, nije formalno validirana za muškarce sa sindromom postorgazmičke bolesti. Buduća istraživanja mogla bi usavršiti alat za širu upotrebu ili razviti novi posebno prilagođen ovoj skupini pacijenata.
Autori predlažu da buduća istraživanja uključe dublje intervjue ili fokus grupe kako bi se istražilo kako se ovi psihosocijalni obrasci odvijaju u različitim kontekstima. Također je potrebno proučiti kako su partneri pogođeni i mogu li intervencije poput savjetovanja ili grupa podrške poboljšati ishode za parove. Osim toga, longitudinalne studije mogle bi pratiti kako se ovi psihološki obrasci mijenjaju tijekom vremena ili kao odgovor na liječenje.
Rezultati ukazuju na to da bi podrška mentalnom zdravlju trebala biti bitan dio skrbi za osobe koje žive sa sindromom postorgazmičke bolesti. Budući da je većina sudionika izvijestila o niskoj razini percipirane kontrole i visokoj razini osobne krivnje, intervencije usmjerene na povećanje samosuosjećanja i suočavanje s iskrivljenim uvjerenjima mogle bi biti korisne.