Studeni je došao i prošao, a ja se nisam stigla ni okrenuti niti pripremiti za sve što ovaj mjesec nudi kao što su radić, mlada blitva, mladi poriluk. Balansirajući između puno obveza, posla i malo vremena ipak sam uspjela nešto novo skuhati i napisati. A kad sam već propustila studeni onda nisam htjela preskočiti prosinac.

Mame sve mogu!

Bacila sam se na pripremu slastica kako bih ti mogla ponuditi niz recepata koje ćeš moći pripremiti za blagadane. No, o receptima ćemo neki drugi dan.

Unatoč nedostatku vremena dosta sam dobro organizirana, pa čak stignem i ispeglati robu i zamisli, nemam kućnu pomoćnicu osim dobrog muža koji pomaže i neizmjerno sam mu zahvalna na tome.

Često me ljudi pitaju "Kako uspiješ sve to stići – i posao i dijete, kuhanje, pisanje…". Ja jednostavno kažem: "Mame sve mogu i stignu". Organiziranija sam od kad sam postala mama i kad gledam unatrag vidim koliko dnevno više stvari stignem nego kada to nisam bila.

Kuhinja je centar druženja obitelji

Odgoj djeteta zahtijeva puno energije i puno vremena. A mene smeta upravo to što imam premalo vremena za druženje sa svojim djetetom i mužom (mojom malom obitelji). I ti si vjerojatno svjesna, ako radiš ili donekle pokušavaš ostvariti i karijeru - da netko drugi (tete, bake, djedovi) provodi više vremena s tvojim djetetom preko tjedna nego li ćeš ti ikad moći. Žalosno.

Nakon što dođem kući u pet sati poslijepodne, pripremim ručak (ili zapravo večeru), ostaje mi još oko samo pari sati prije nego moj sin ode na spavanje. Kad počnemo s pripremama ručka (iako je to već tehnički i večera u 5,6 popodne), a ako slučajno ne uključimo njega, odmah mene ili muža vuče za rukav.  "Mama, tata, ajde, idemo se igrati." Zapravo želi reći: "Mama i tata nedostajali ste mi, ja želim biti s vama."

Upravo je to razlog što smatram da kuhinja i stol moraju biti centar druženja obitelji. U današnje vrijeme i s ovim tempom života, svaka sekunda koju mogu odvojiti za druženje s obitelji je itekako dragocjena. Pa stoga neka "igre počnu"!

Kuhinja je kod mene najzabavnije mjesto u kući. Tu se uvijek nešto prolije, ima brašna po podu, zveckaju lonci. Ona je i najtoplije mjesto u kući, moglo bi se reći zbog kuhanja i zbog upaljene pećnice, ali ponajviše zbog smijeha i razgovora o svemu i svačemu.

Eksperimenti u dječjoj kuhinji

I mom sinu je naša kuhinja itekako zabavna jer mama i tata tamo stalno nešto pripremaju, pa hoće i on. Naravno da iz svih dostupnih ormara vadi lonce i plastične zdjele.

Sve što je mogao razbiti maknuli smo na više razine. I uvijek ga držim podalje od štednjaka i sličnih kuhinjskih pomagala iz sigurnosnih razloga.

A da bi još poradili na sigurnosti kupili smo mu dječju kuhinju za igranje sa svim potrebnim mini loncima. Tako kad nešto hoće "skuhati" onda mu kažem da ode staviti zdjelu u svoju pećnicu. Da ipak ne ostane sve na igračkama, jer on shvaća da nije isto ono što koriste mama i tata, dopuštamo mu da koristi barem neke mekane namirnice u svojoj "kuhinji".

Primjerice, tanke listiće mrkve, tijesto za kruh, paštu. Naravno, pod našim je stalnim nadzorom i igra se s nama. Pustimo ga da si sa balkona počupa listiće raznih začinskih trava. Onda on kuha, miriše. Dođe se pohvaliti što je skuhao i kaže "Vidi mama, ja sam skuhajo, probaj ručak". I onda mi probamo i kažemo "Mmmm, kako fino" iako u zdjelici nema ničega…

Šareni keksi za mamu i tatu!

Zajedno zaprljamo ruke mijeseći tijesto za brašno ili za keksiće. Posebno je ponosan bio neki dan na svoje keksiće koje je prvo izmijesio i modelirao kalupom. Naravno da sam pola tijesta s kojim je radio bacila i da ga je bilo po cijeloj kući. Ali on se tako dobro zabavljao, a i ja skupa s njim!

Pečene kekse je pažljivo ukrašavao kistom i šećernim mrvicama više od pola sata. A znaš i sama da je ponekad teško naći nešto što će ih tako dugo zaokupiti dok su maleni, a da sjede mirno na jednom mjestu. Jedan keksić je dao mami, jedan tati, a sve ostale je on pojeo. Bili su posebno dobri jer ih je on sam spremio.

Poštovanje prema namirnicama

Obavezno svaku namirnicu koju kupimo dotakne i pomiriše. Posebno voli kad mu pokažemo koja je koja vrsta ribe. Kad smo kod none u Istri znao je i sam otići u vrt i nabrati salatu, rajčice...

Zašto ga učimo svemu tome? Zato da stekne poštovanje prema namirnicama i da mu potaknem želju za probavanjem novih vrsta hrane. Kako? Sa djecom treba polako, ne treba ih siliti da jedu hranu koju neće jer s time samo možemo pogoršati situaciju.

Možda za prvi put neće nešto htjeti pojesti ali će htjeti dodirnuti ili pomirisati. Primjerice, moj sin ispočetka nije htio jesti brokulu, a ni s ribom nije baš bio "na ti". Da ga sad vidiš. Čim gotovo jelo od ribe zamiriše - eto ga za stolom.

Treba im dopustiti da se igraju. Sigurno će nešto zabrljati, proliti, bit će svega po kući, ali zabavno je. Ako djeca nešto sama pripreme veća je i vjerojatnost da će to i sami pojesti. S vremenom će zavoljeti jesti.

Kad smo već kod ljubavi, vrijeme pre-brzo prolazi. Iskoristi svaku minutu sa svojom obitelji. Ne čekaj blagdane i praznike, počni danas!

Tvoja Marinela!