Zašto Kinezi ne broje kalorije?

U kineskoj kulturi hrana ima središnju ulogu, a ipak studije pokazuju da su Kinezi vitkiji i u boljoj formi nego mi na Zapadu. Donosimo ti jedno poglavlje iz knjige ''Zašto Kinezi ne broje kalorije'' u izdanju Mozaika knjiga koje će ti otkriti drevnu kinesku tajnu vitke linije i bezbrižnog uživanja u hrani
Vidi originalni članak

Petnaest drevnih tajni koje ti mogu promjeniti život

U petnaest zanimljivih poglavlja britanska spisateljica Lorraine Clissold otkriva tajne kineske kulture hranjenja. Njezinu ljubav prema kineskoj kuhinji produbile su godine življenja i kuhanja u Kini. Nadahnuta beskrajno primamljivom hranom, Lorraine nam pokazuje kako Kinezi uravnotežuju svoju prehranu, ugađaju nepcu te puštaju da im drevna kineska načela budu putokaz prema cjelovitom i ukusnom načinu prehrane.

Više o knjizi saznaj u našoj čitaonici...

Njihova se tajna temelji na jednostavnim i smislenim načelima: hrana okrjepljuje i liječi, a ne smatra se izvorom neželjenih kalorija. S primjerima i receptima u kojima se koriste kineski i zapadnjački sastojci, ova knjiga predstavlja slasnu pustolovinu u slabo nam poznatu kinesku kuhinju.

Kineske preporuke za vitalnost:

  • ritam svakodnevnice u Kini započinje laganim jutarnjim vježbama u parku, a ljudi svih životnih dobi igraju badminton na cesti
  • tečajevi plesanja često se održavaju ispod nadvožnjaka, a nije neobično naići na ljude koji trče natraške (da stimuliraju mozak)
  • meditiraju u stojećem položaju
  • piju zeleni čaj koji ublažava glad i sprječava pospanost
  • izbjegavaju jesti ručak ''s nogu''
  • većina obitelji večera oko šest ili ranije
  • Kinezi uvijek jedu u društvu
  • na poslovnim sastancima poslužuju se orasi za koje vjeruju da pomažu mozgu jer su mu izgledom slični
  • kineska se prehrana temelji na svježe ubranim namirnicama
  • jedu polako i razmišljaju o tome što unose u svoje tijelo
  • kineski obrok nema glavno jelo, jela se poslužuju nasumično i tako se nepce spašava od dosade
  • u Kini ne prođe dan da se ne čuje pitanje ''jeste li već jeli''

Prvo poglavlje (2. dio)

Naša zapadnjačka opsjednutost brojanjem kalorija stvorila je cijeli niz novih pothranjenosti: anoreksiju, bulimiju i druge oblike poremećaja. Troše se milijuni na razne pripravke za mršavljenje, sati u teretani, a u bolnicama kirurzi zašivaju želuce i žicom spajaju čeljusti tako da se može jesti samo tekuća hrana na slamku.

Nakon razgovora s Xiao Ding, malo sam podrobnije pogledala proizvode na policama kineskih trgovina. Te 1995., u Kini nije bilo gotovih jela i žitnih pahuljica koje se jedu za doručak, a izbor keksa i slatkiša bio je vrlo ograničen. Umjesto toga, bilo je mnoštvo namirnica koje sačinjavaju temelje kineske prehrane, žitarica, orašastih plodova i suhog voća.

Pozorno sam čitala deklaracije, ali nigdje nije bila navedena kalorijska vrijednost. Pomislila sam da je to prava noćna mora za nekoga tko je na dijeti… ali onda sam shvatila da ovdje nitko i nije.

Kinezi silno vole raspredati o tome kako je određena hrana dobra za zdravlje, podijeliti znanje koje se predaje s naraštaja na naraštaj, a često će i nepozvani ponuditi savjet o tome da bi neka osoba trebala jesti više jedne vrste hrane nego druge, ali nitko nikad ne razgovara o hrani u smislu njezine kalorijske vrijednosti.

Kinezi uživaju u hrani zato što dobro izgleda, dobro miriše, ima dobar okus i čini im dobro.

A ljudi oko mene očigledno su uživali u tim blagodatima. Kina nema posebnih trgovina za ''puniji stas'' ili posebnih mjesta za krupnije ljude. U vrijeme dok sam živjela u Kini, debljina nije bila nikakav problem.

U jednoj multikulturalnoj studiji o pogledu na oblik tijela provedenoj 2002. godine, djeci iz raznih zemalja pokazane su siluete tijela, od vrlo mršavih do pretilih. Dok su američka djeca redom označavala pretila tijela kao najmanje poželjan oblik, kineska djeca nisu imala negativne osjećaje prema debljini – čini se da nisu vjerovali da tako debeli ljudi uopće postoje.

Klikni i pročitaj budističku priču ''Krava koja je plakala''...

Prvo poglavlje

Donosimo ti dijelove iz prvog poglavlja knjige pod nazivom ''Prestanite brojiti kalorije''.

Jedna od prvih stvari koje mi je Tim rekao o životu u Kini bilo je to kako je prvu godinu boravka tamo bio prilično zbunjen time što ga je jedna djevojka svakoga popodneva pitala je li već jeo, premda joj je već prvoga tjedna bio rekao da nikada ne ruča.

Na kraju je shvatio da je izraz ''Ni chi fan le ma?'' (Jeste li već jeli?) samo jedan od načina kako se ljudi u Kini međusobno pozdravljaju.

Ta jednostavna rečenica, sa svojom mješavinom brige i zanimanja, mnogo govori. U Kini se jelu pridaje velika važnost, a hrana nije izvor brige nego velikog užitka. Kinezi uživaju u svim vidovima hrane, od planiranja ili iščekivanja obroka, do pripreme ili izbora različitih jela, jedenja i uživanja u njima te prisjećanja na obrok.

Kinezi cijelo vrijeme pričaju o yingangu, hranjivoj vrijednosti hrane. Postoji riječ za kalorije – re liang, ali to je znanstveni izraz (doslovno znači ''mjera za toplinu'') koji razumije tek mali broj laika.

Kad sam prestajala dojiti svog sina Sama, Xiao Ding odmah je predložila neka mu umjesto pirea od krumpira radije dam pire od mrkvice, jer mrkva ima više yinyanga. Fascinirana time, pomno sam je ispitivala i otkrila da ona, premda nikad nije čula za kalorije, vitamine i minerale, i premda nije imala nikakvo službeno obrazovanje (odrastala je u vrijeme Kulturne revolucije), ima čvrste stavove o tome koja je hrana dobra i u kojim kombinacijama.

Tijekom tog kratkog razgovora nad zdjelicom pirea od krumpira, naučila sam prvu tajnu kineske kuhinje: razmišljaj o hrani kao o nečemu što je izvor hranjivih tvari, a ne neželjenih kalorija.

Prije odlaska u Kinu, u mojoj glavi hrana je bila nešto od čega se deblja, ako strogo ne paziš na prehranu. Oni koji su otvoreno uživali u jelu kao da su se pomirili s tim da ih čeka budućnost nošenja odjeće s elastikom u struku i rana smrt.

Jedina alternativa bilo je stalno paziti na kalorije. S obzirom na visinu od 158 centimetara i konfekcijski broj 38, moje krupnije prijateljice često su mi govorile da baš imam sreće. Ali sreća nije imala ništa s tim.

Kao brucošica opijena slobodom studentskog života, jela sam i pila koliko i svi drugi. Nakon šest mjeseci hrane iz kantine, hrenovki u tijestu, čokoladnih prutića 's nogu' i čipsa u kafićima, dobila sam gotovo šest kila – što nije strašno, ali se na mom sitnom tijelu itekako vidjelo, pogotovo kad su me neke navodno jako zabrinute prijateljice odvele u veliku robnu kuću i prisilile me neka se izvažem.

Trebalo mi je šest tjedana rada u kampu na jugu Francuske i strog režim prehrane (koja se sastojala od voća i salata) da se vratim na prijašnju veličinu.


Posjeti missZDRAVA.hr