mZ: Što se u organizmu oboljelog od dijabetesa događa kada unese obični bijeli šećer (u manjoj količini, primjerice žličica šećera u kavi ili kad pojede baklavu i čokoladnu tortu)? Koje su dugoročne, a koje kratkoročne posljedice?

Na početku treba razjasniti da je i „baklava“ i „čokoladna torta“ kao i čokolada i kruh, brašno, tjestenina, žitarice i povrće – šećer. Pojam „šećer“ nije jednoznačnica kako se to obično misli i kada se poistovjećuje s pojmom „glukoza“. Čista glukoza ne postoji u prirodi, pa posljedično niti u našoj prehrani. Postoji više vrsta šećera koji se dijele na jednostavne i složene. Kada govorimo o šećerima mislimo na monosaharide i disaharide.

Kada kažemo „šećer“ tada govorimo o jednostavnim šećerima: glukozi, fruktozi i galaktozi, a kada govorimo o ugljikohidratima mislimo na širu skupinu u koju spadaju oligosaharidi te polisaharidi odnosno skup dvaju ili više jednostavnih šećera. Da razjasnimo: „obični bijeli šećer“ je ugljikohidrat, kemijski spoj koji se stručno naziva saharoza. Sastoji se od glukoze (grožđani šećer) i fruktoze (voćni šećer). U istu skupinu spada i laktoza (mliječni šećer) koja se sastoji od glukoze i galaktoze. Unutar „baklave“ ili „čokoladne torte“ nalaze se različiti ugljikohidrati i saharoza i laktoza i oligosaharidi (npr brašno).

Kako probavni proces počinje već u ustima, uz pomoć određenih enzima dio se ugljikohidrata razgrađuje u jednostavne šećere te putem sluznice dio glukoze ulazi u krvotok. Proces se nastavlja čitavim putem do želuca, a potom nastavlja i završava u tankom crijevu. Zdrava gušterača u trenutku prepoznaje porast koncentracije glukoze i odgovara izlučivanjem inzulina. Osim mozga, i perifernih živaca, gotovo svaki organ za unos glukoze zahtjeva inzulin, glukozu koristi kao „gorivo“ za pogon organizma.

Druge osnovne vrste namirnica - masti i proteini probavljaju se drugim vrstama enzima, ali i drugim vrstama probavnih sokova zbog čega je drugačije, a u pravilu zahtjeva i više vremena naspram probave i apsorpcije samih „šećera“. Konkretno i baklava i čokoladna torta uz šećere sadrže i masti.

Masti usporavaju probavni proces ugljikohidrata i do 50%. To znači da konzumacija „obličnog šećera“ u zdravom organizmu izaziva brzi porast i brzi pad koncentracije glukoze i inzulina, dok konzumacija kolača ovog tipa nakon što inicijalno u samom početku probavne cijevi određenim dijelom odmah ulazi u krvotok, slijedi tzv. „odgođena apsorpcija“ koja će se odviti paralelno s apsorpcijom razgrađenih masti nakon prolaska kroz želudac i tada izazvati drugi porast koncentracije glukoze i inzulina u krvi.

U svakom slučaju, neprilagođavanje terapije u korelaciji s koncentracijom unesene glukoze dovodi do stanja hiperglikemije (povišene koncentracije glukoze) u krvotoku koja je organizmu neupotrebiva, ako potraje može imati nagle i moguće kobne posljedice: od hiperglikemijske kome (gubitka svijesti zbog poremetnje funkcioniranja neurološkog sustava) ili pak krajnje ketoacidoze, stanja kada organizam izgara masti za dobivanje energije čime zaostaju masne kiseline koje remete prirodan pH sustav organizma. Ove su posljedice manje učestale za razliku od dugoročnih oštećenja na ciljanim organima: oku, bubrezima, živcima, srcu i krvnim žilama koje nije moguće spriječiti u šećernoj bolesti, no moguće je odgoditi njihovu pojavu i napredovanje sprečavanjem oscilacija glikemije ili hiperglikemije. To nikako ne znači da su ove namirnice „zabranjene“ osobama sa šećernom bolesti. Pravilo je (a isto vrijedi i za zdrave) umjerenost i adekvatna prilagodba prehrane, tjelovježbe i farmakološkog liječenja.

Osobe oboljele od dijabetesa različito reagiraju na šećer, nema jasnih pravila

mZ: Je li ista reakcija na uneseni šećer kod oboljelih od dijabetesa tipa 1 i tipa 2?

Reakcija organizma na unesenu namirnicu, osobito na šećere nije uniformna niti u osoba bez šećerne bolesti. Reakcija organizma ovisi i o vrsti šećera, a kada govorimo o šećernoj bolesti za naglasiti je da karakteristike oboljelog koji je „svrstan“u jednu od ovih kategorija ima važnu ulogu. Ne bih se složila s terminom „reakcija“ organizma: „reakcija“ je u svih ista, pitanje je odgovora organizma na podražaj. Niti da govorimo o dva „ekstrema“ šećerne bolesti: tipa 1 gledane iz kuta apsolutnog nedostatka proizvodnje i lučenja inzulina u kojemu bismo očekivali značajno veći porast glukoze moguće je da onda drugi „ekstrem“ koji karakterizira debljina i otpornost na djelovanje inzulina, može se raditi o toliko izraženoj otpornosti da će glikemija biti veća ili jednaka onoj u tipu 1 šećerne bolesti. S druge strane, nije rijetko da osobe s tipom 1 dugi niz godina nakon dijagnoze imaju određenu ostatnu sposobnost lučenja vlastitog inzulina pa porast glikemije neće biti toliko visok kako bi se prema klasifikaciji bolesti očekivalo. Dodatno, u tipu 1 može biti izražena neosjetljivost na inzulin pa će porast biti viši nego očekivani.

Nadalje, porast glikemije ovisi i o stanju organizma: postoji li akutna ili neka druga kronična bolest, je li osoba prije ili nakon konzumacije fizički aktivna i u kojoj mjeri, koje je doba dana, je li i koja tekućina konzumirana uz obrok, kakva je koncentracija drugih hormona, naročito hormona stresa u datom trenutku. Dakle šećerna bolest nije kategorički uniformna bolest niti je jednoličan obrazac „reakcije“ na konzumaciju šećera ili bilo koje druge namirnice. Šećerna bolest je dinamičan proces i zato ju je izazovno i liječiti. U medicini matematički aksiomi poput onoga da su dva plus dva jednako četiri, u medicini ne funkcioniraju, a dijabetologija je fantastičan primjer.

Šećer je šećer pa i onaj iz voća

mZ: Kako oboljeli od dijabetesa reagirati na zamjenska sladila primjerice na fruktozu i u kojoj mjeri je smiju konzumirati bez neželjenih posljedica?

Prvenstveno treba definirati tipove zaslađivača ili sladila. To su proizvodi prirodnog ili industrijskog podrijetla koji pojačavaju slatkoću namirnice bez ili s minimalnom kalorijskom vrijednosti. Prema definiciji fruktoza nije zamjensko sladilo već zaslađivač na bazi šećera-fruktoze. Fruktoza uistinu gotovo nema utjecaja na izmjerenu glikemiju, ali to je samo zato što ima drugačiji metabolizam nego glukoza, ne zahtjeva inzulin za unos u stanice. Većina fruktoze iz krvotoka odlazi i pohranjuje se u jetri. Veće količine tada utječu na metabolizam i masti i ugljikohidrata-glukoze, pojačavaju neosjetljivost na inzulin te tako otežavaju postizanje dobre glukoregulacije, a u zdravih osoba povećavaju rizik nastanka šećerne bolesti.

Neutralni učinak na glikemiju u kombinaciji sa samim nazivom „fruktoza“ koja se nalazi u voću, zdravoj namirnici prirodnog podrijetla u principu maskira činjenicu da fruktoza kao sladilo nije niti poželjan, a uglavnom niti proizvod iz prirode. Sirup agave i med sadrže visoke koncentracije fruktoze te su i danas popularne među oboljelima. Iako se ovdje radi o prirodnoj formulaciji, s obzirom na koncentracije unutar proizvoda učinak na organizam je isti.

mZ: Koji je vaš stav o aspartamu?

Iako je riječ o zaslađivaču koji je preko pola stoljeća prisutan na tržištu te unatoč brojnim znanstvenim istraživanjima još uvijek nije pronađen dovoljno snažan dokaz koji bi doveo do povlačenja s tržišta, dostupna literatura navodi više negativnih nego pozitivnih strana proizvoda. Bez obzira što nema kalorijsku vrijednost, a po toj logici ne bi trebao imati učinka na metabolizam ugljikohidrata, masti i proteina, više istraživanja povezuje konzumaciju aspartama sa pogoršanjem inzulinske rezistencije i posljedičnim povećanjem kardiovaskularnog rizika. Kako je jedan od uzroka ili rizičnih čimbenika razvoja inzulinske rezistencije, šećerne bolesti, ali i brojnih drugih poremećaj bakterijskog sastava crijeva (porast „loših“ naspram „dobrih“ bakterija), a istraživanja pokazuju da aspartam uzrokuje takav poremećaj, jasno je da modulira imunološki odgovor koji se prenosi kroz cijeli organizam. Na temelju svega toga, nisam pobornik upotrebe aspartama.

Xylitol, eritritol i stevija osim što slade imaju i još neke prednosti za zdravlje

mZ: Preporučujete li upotrebu saharina i stevije i što mislite o xylitolu i eritritolu?

Saharin je prvi od zaslađivača koji se koristi od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Sastavom je to orto-sulfobenzoična kiselina, zasebna skupina zaslađivača. Nema nutritivne vrijednosti iako je dokazano da može potaknuti lučenje inzulina i doprinijeti dobivanju na tjelesnoj masi. Dodatno, životinjski modeli ukazuju na moguću povezanost sa karcinomom mokraćnog mjehura koja u ljudi nije još dokazana.

Xylitol i eritritol su alkoholni šećeri, proizvodi prirodnog podrijetla dobiveni industrijskim procesima. Imaju minimalan broj kalorija, odnosno ne može se očekivati da nimalo neće utjecati na glikemiju. No, riječ je o skupini koja se u organizmu ne zadržava već se u nepromijenjenom obliku izlučuje putem probavnog trakta.

ksilitol Zvijezda među zdravim šećerima: Šećer od breze, ne deblja, a sladi

stevija i zdravlje Može li stevija sniziti krvni tlak i spriječiti karijes?

Na koncu stevija: prirodni zaslađivač bez značajne kalorijske vrijednosti. Danas je sve popularnija te se njime smanjuje nutritivna vrijednost poznatih proizvođača namirnica i pića poznatih imena. Interesantno, inicijalna upotrebu odobrila je Agencije za sigurnost lijekova i hrane (FDA) još 1980., a potom je ubrzo povučena s tržišta zbog nuznalazaneuritisa kod pokusnih životinja. Dodatnim ispitivanjima, 2008. ponovno dolazi na tržište. Znanstvenici govore o steviji kao prirodnom zaslađivaču koji istovremeno jača srce, snižava previsoki krvni tlak, smanjuje razinu mokraćne kiseline u krvi i olakšava probavu, a izvrsno je sladilo za osobe sa šećernom bolesti. Ono što ju još čini izrazito zanimljivom je da inhibira pojavu karijesa i zubnog plaka i ne predstavlja izvor hranjivih tvari mikroorganizmima (bakterije i kvasci). Individualne reakcije na steviju postoje kao što je logično jer postoje i u bilo kojem drugom proizvodu. Zaključno, osobno pozdravljam upotrebu svih zamjenskih sladila ovdje pobrojanih, bez osobne sklonosti prema bilo kojem od njih, Princip je ponovno isti - umjereno i kontrolirano konzumiranje. Dodatno, preporuka je steviju konzumirati u formi ekstrakta lišća, a ne generiranog praška.

Je li uživanje u slatkišima preduvjet za dijabetes tipa 2?

mZ: Koje su opće preporuke za upotrebu sladila za oboljele od dijabetesa?

Činjenica je da bez ugljikohidrata u određenom postotku nije moguće održavati zdrav organizam. Ako želju za slatkim okusima nije moguće prevladati apstinencijom trebalo bi se koncentrirati na steviju i alkoholne šećere, a njihov unos svesti na najmanju moguću količinu i to one vrste koje organizmu najviše odgovaraju.

dijabetes Kako dijabetes razara bubrege, želudac i živce?

mZ: Je li navika konzumiranja većih količina slatkiša kod zdravih osoba preduvjet za obolijevanje od dijabetesa tipa 2?

Kao liječnica i znanstvenica odgovorit ću potvrdno jer tako nalažu pravila struke. Osobno se priklanjam stajalištu brojnih kolega istraživača i liječnika, u području dijabetologije, patofiziologije njenog nastanka i nepostojanja univerzalnog obrasca niti nastanka, jedinstvenog obrasca liječenja niti prognoze. Da, takav obrazac ponašanja je visoko rizičan, ali ne i nužan. Mi zapravo spominjemo uvijek okolišne i genetske čimbenike. Ovakav obrazac je okolišni, ali ukoliko nema podležećeg procesa i genetske predispozicije o kojoj vrlo malo znamo, velika je šansa da se klinički neće razviti šećerna bolest. nemoguće je pojedinca staviti u kategoriju na temelju fenotipa jer to svakako nije preduvjet niti uzrok. Zato neuspješno liječimo već 100 godina, zato postavljamo teorije i razvijamo farmakologiju, a rezultati nedostaju.

dijabetes tip 2 Koliko kalorija manje treba unositi da bi se izbjegao dijabetes tipa 2

Novonastalu šećernu bolest valja sagledati iz svih kuteva, redovno pratiti njen razvoj, razvoj komplikacija i pravovremeno temeljnim mjerama i tek potom logičnim i dinamičnim pristupom pokušati održati metaboličku ravnotežu. Nikad sam kao liječnik, uvijek u suradnji sa oboljelim. Stoga zahvaljujem onima koji su me usmjerili u izgradnji vlastitog stava, a koji počiva na puno čitanja, slušanju oboljelog i pružanju humanog pristupa koji rezultira dugoročnim i uspješnim partnerskim odnosnom u borbi s ovom bolešću. Stoga zahvaljujem prof.dr.sci.Ivani Pavlić Renar, dr.med i dr.sc.Jadranki Knežević Ćuća, ing.mol.biologije koji me jesu i još uvijek uče tome te sadašnjem šefu i mentoru, prof. dr. Milanu Vrkljanu koji prepoznaje i cijeni sav uloženi trud i stečeno znanje koji ponosno prati i u svim oblicima podržava moj daljnji razvoj.

Tekst je iz arhive missZDRAVE i sada je ponovno objavljen.