"Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što im ne da mira i kažu mi da se osjećaju loše"
Žale se ljudi na neki osjećaj, nešto iznutra što ti ne da mira, unosi nemir i buku u tvoje misli i od te buke ne možeš čuti svoje srce. Jer strah je u mislima, a ljubav niže, u srcu, a srce je tiho, ne govori glasno, šapuće kroz zube. I što je jači nemir u glavi, više ti treba taj glas srca, a slabije ga čuješ.
I onda ga gušimo još više jer kad utihne sve, čujemo da ga nešto boli i smeta, da u njemu postoji neizrečena istina, neproživljene boli, emocije koje smo gurnule u stranu i odmaknule s puta. Gušimo ga televizijom, knjigama, praznim razgovorima i još praznijom hranom. Gušimo ga izlascima, treniranjem, manijakalnim radom. Svako odabire svoj otrov koji će ispiti na eks i tako utopiti šapat srca: nije mi dobro, posveti mi se. Razlika je jedino u tome što su neki otrovi društveno prihvatljiviji od onih drugih.
Najviše osjećamo strah i svejedno se pravimo da smo dobro
Dičimo se da smo ljudi od vjere, da vjerujemo u više dobro, u Boga, u dušu, a osjećamo sve osim ljubavi. Najviše osjećamo strah, ma da si to ne želimo priznati. I onda se pravimo da smo dobro, navikli da imamo masku prema svijetu koju toliko dugo nosimo da je srasla s našim licem. Namještamo selfije, nabacujemo fore i forice, tipkamo tisuću srčeka na slike s voljenom osobom i puštamo film svijetu. Film u kojem sam ja bolja od tebe, sretnija od tebe, zadovoljnija od tebe.
Vidi mene stalno se smijem, sve mi ide od druge, život me mazi! I istovremeno, hraneći tu farsu, sjedimo i gledamo druge ulickane, nasmiješene, namontirane živote znajući da tako ne izgleda stvarnost jer i mi varamo.
Život je učitelj, vjerovali u dušu i nastavak života ili ne. Život i životne okolnosti tu su da bi nam pomogle da narastemo. Nekad je naizgled sve dobro i namontirano, a zapravo tugujemo iznutra. Jer najteže je zapravo onima koji naizgled imaju sve. Njih se osuđuje što se ne osjećaju dobro, što nisu zahvalni, što imaju fokus na lošem. Njih se ne pita kako su jer ionako nikad ne bi odgovorili ništa osim – super! Ma zaj... to!
To što sam duhovna, ne znači da nisam slaba
U ruke mi je prije koji dan dopala knjiga Sonie Choquette – Hodočašće i osim genijalnom knjigom bila sam oduševljena njenom hrabrošću da pred svijet podastre sve svoje strahove, boli, grčeve i težine. Bila sam oduševljena i zahvalna što je jedna svjetski poznata duhovnjakinja stvarno otvorila svoje srce rekavši – da, to što sam duhovna, što vjerujem, što komuniciram s drugim svjetovima, ne znači da nisam slaba. Na van, Sonia je oduvijek izgledala kao da s lakoćom klizi kroz svoj život uz pomoć anđela i ja osobno nikad ne bi ni pomislila da ona prolazi kroz takve misli koje je opisala u svojoj knjizi.
Kako pozvati svog anđela čuvara?
Kroz očaj i bijes, kroz sukobe u braku koji traju godinama, kroz odnose koje je napustila, kroz preforsiranje sebe do krajnjih granica. Prvo sam bila u šoku, javila se u meni osuda, gledala sam je kroz svoj strah. Koji je smisao rada na sebi, kad i ovakve osobe koje su top u tom smislu imaju iste misli, emocije i doživljaje kakve imam ja? Na trenutak mi je pala u očima. Baš kao što sam ja sebi pala u očima i kao što si padnem u očima svaki put kad se osjećam neuspješno. Čitajući dalje postala sam zahvalna što je pokazala mračnu stranu i put do ljubavi prema toj mračnoj strani.
Ja sam sada na tom putu. I svima koji kreću na njega, ili tek razmišljaju o tome, želim reći da je težak. Nema veze s buljenjem u svoj odraz u ogledalu i ponavljanjem: ja volim sebe. Ne. Jer utroba će vam vikati da se ne volite.
Nema veze s nabrajanjem svih svojih prednosti i uspjeha jer lako je voljeti svoje dobre strane. Da, lijepo je da se na njih podsjetimo i da ih nikad ne zaboravljamo, ali još je ljepše pogledati u govno. Možeš li to voljeti? Smrdljivu nakupinu svojih mana, grešaka i osuda? Možeš li pogledati u to, a onda nastaviti gledati bez osude, pa skroz do ljubavi? Bezuvjetne ljubavi?
Jesi sigurna da se voliš i sad?
Ja još ne mogu. Učim se. I mogu ti reći kad kreneš, da to traje. Misliš da si nešto savladala, a život te samo trkne koristeći osobu ili događaj kao da te pita: jesi sigurna da se voliš i sad? Nije isto svima, to ću priznati. Postoje ljudi koji su zadovoljni u statusu quo, ljudi na koje sam često pomalo i ljubomorna, koji stvarno ne promišljaju, ne bave se dubokim emocijama, možda ih čak i ne osjećaju? Nemam pojma. Kad maknem ljubomoru opet se vraćam na prihvaćanje i voljenje sebe. Iako mi je nekad teško, bih li ikada mogla raditi posao koji radim, na način na koji ga radim, da nisam ovakva? Bih li ikada mogla razumjeti tuđu bol i borbu, da nisam prošla svoju? Vjerujem da ne.
Biti spremna upoznati te mračne dijelove sebe je hrabro i ludo istovremeno. Jer kažu da fokus kreira, pa kad se na to fokusiraš, budi spremna na to tkanje života. Izbacit će na obalu sve okidače i ono što si prije samo prihvaćala ne analizirajući, izbacit će te iz takta da se još malo bolje upoznaš. Odaberi ljubav, a ne strah. Nije to stvar jednokratne odluke, nego pitanje svakog dana, sata, trenutka. Ljubav ili strah? Ljubav ili strah? Ljubav ili strah? Nekad ide lakše, nekad teže, al vjerujem da je i to mišić koji se, kao i svaki drugi može vježbati. Ne buljenjem u ogledalo i ponavljanjem rečenica u koje ionako ne vjeruješ, već učenjem bezuvjetne ljubavi prema sebi. Kad vidiš dobro u sebi i u onim najgorim reakcijama, lakše ga prepoznaješ u drugima. Od tuda dolazi mir.
Primjećuj. Prodiši. Osjeti sve što dođe ponekad bez da znaš otkuda je. Suoči se. Ne bježi. Svi prolazimo kroz iste stvari samo su neki više navikli, neki bolje gutaju, a neki još bolje skrivaju. I postoje ti neki, koje nije lako prepoznati, koji odabiru ljubav jer im je taj mišić vježbom i vremenom ojačao. U koju se skupinu želiš uvrstiti?