Srbijanska glumica Milena Radulović prije nekoliko dana optužila je za silovanje profesora i redatelja Miroslava Miku Aleksića, koji se trenutno nalazi u istražnom zatvoru. Ubrzo nakon te objave slične izjave počele su davati i žene iz regije, a svoja iskustva su dijelile i još uvijek dijele na Facebook stranici znakovitog imena "Nisam tražila".

Inicijativu "Nisam tražila", pokrenule su bivše studentice na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu Ana Tikvić, Nadine Mičić, Matea Mavrak i Asja Krsmanović. Ime "Nisam tražila" nisu odabrale slučajno budući da se u šovinističkim sredinama odgovornost za nasilje bilo koje vrste pa i ono seksualno često prebacuje na žene, a neka od čestih "opravdanja" za nasilje su : "sama je to tražila", "vidi kako se oblači, što onda očekuje", "pogledaj kako se ponaša", "pjevačice i glumice su prikrivene prostitutke" i slično. Kako stvari stoje inicijativa "Nisam tražila" postala je regionalna sljedbenica #MeToo pokreta nastalog u SAD-u, gdje su glumice otvoreno progovorile o seksualnom nasilju producenta Harveyja Weinsteina o kojem su im ovisile karijere.

Stanje u Hrvatskoj: Tri neanonimne prijave i osam anonimnih

Na istupe hrvatskih glumica reagirala je dekanica Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu,  izv. prof. art. Franka Perković Gamulin koja je pozvala kolege i kolegice da se odazovu raskrinkavanju seksualnih predatora te je u dogovoru sa Studentskim zborom ADU osnovala ranu skupinu nastavnica, nastavnika  i studenata koji će prikupljati podatke i rasvjetljavati činjenice. Do jučer 20. siječnja na radnu skupinu pristigle su tri neanonimne prijave te osam anonimnih prijava podnesenih putem formulara koji je dostupan online. Pet se prijava odnosi na ukupno četiri profesora koji se i dalje nalaze u radnom odnosu s Akademijom, dok se ostale prijave odnose na tri umirovljena odnosno jednog bivšeg vanjskog suradnika Akademije, ističu s Akademije, a prenosi Jutarnji list.

Zašto žrtvama treba više od desetljeća da javno govore o svojoj traumi?

"Ono na što žrtve doživljavaju od okoline kad se konačno odluče povjeriti, nažalost je jedan od razloga zašto često šute. Prosječno vrijeme od seksualnog zlostavljanja do razotkrivanja mjeri se u godinama i desetcima godina. Kad pogledamo službene statistike, čini se da je seksualno nasilje relativno rijetko, a kad ljude pitamo u anonimnim upitnicima da označe što su sve doživjeli, saznajemo da je do 18. godine seksualno zlostavljano svako peto dijete. To su ogromne brojke, a ogromna je i siva zona, zona šutnje", govori Roje Đapić.

Psihologinja objašnjava što sve motivira žrtve na šutnju: "Na neke od razloga zbog kojih žrtve šute teško kao društvo možemo direktno utjecati (iako posredno možemo, senzibilizacijom i poticanjem razotkrivanja uz realnu zaštitu žrtava). Primjerice zlostavljač je osoba od autoriteta i povjerenja (djeci roditelj ili roditeljska figura, kasnije trener/učitelj/svećenik...), žrtva ima određen odnos s počiniteljem. Počinitelji često pažljivo osmišljavaju i njeguju odnos sa žrtvom. puno češće od nasilja primjenjuju mamljenje, potkupljivanje, stvaranje dojma posebnosti i jedinstvenosti odnosa, čuvanja tajne.

Ponekad pribjegavaju i prijetnjama, da će primjerice nešto žrtvi nažao učiniti ili njenim bliskim osobama, ako se nekome povjere, da im nitko neće vjerovati, da će izgubiti nešto što im je važno, da će se njih okriviti... Djeca i mladi, posebno, ako je počinitelj u obitelji, strahuju da će oni biti krivi ako se počinitelju nešto loše dogodi, ako ode u zatvor, ako se razori obitelj, da će primjerice mama biti tužna, razočarana. Zato počinitelji često biraju ranjive žrtve, one koje se neće znati obraniti, koje se neće imati hrabrosti povjeriti nekome, koje će se lako uvući i zadržati u zlostavljačkom odnosu, pa su to često djeca, mladi, pripadnici manjina, oni koji o njima ovise na neki način, koji nisu financijski situirani."

ženska prava Tri najzvučnije inicijative za zaštitu ženskih prava

Zašto su najčešće žrtve vrlo mlade žene, često maloljetnice?

Roje Đapić kaže da bilo koja karakteristika koja stvara ranjivost može biti rizična za pokušaj seksualnog nasilja. Ističe da ono na što možemo jasno i direktno utjecati kao društvo jest prevencija, od najranije dobi podučiti dijete o primjerenim i neprimjerenim dodirima (seksualno zlostavljanje nije samo penetracija!), kako reći ne i čuvati svoje granice, kome se mogu povjeriti, a onda to povjerenje i opravdati. To je drugi korak. Kad nam se dijete ili žrtva bilo koje dobi povjeri, najgore što možemo učiniti je inicirati sram i krivnju nepovjerenjem i pitanjima kako to da prije nije rekla, kako to da nije zaustavila, je li možda ipak sama željela...

Psihologinja kaže da je također pogubno kad se traumatsko iskustvo omalovažava pa se žrtvi šalje poruka da je pretjerala, da je pretjerano osjetljiva, da se "ništa strašno nije dogodilo". "Zamislite sve žrtve seksualnog zlostavljanja koje čuju i čitaju takve komentare! Kako se onda možemo pitati zašto šute? Obično progovore kad izađu iz odnosa ovisnosti, kad uz stručnu pomoć ili kroz adekvatne odnose u životu uspiju proraditi svoje traumatsko iskustvo i osnažiti se do dovoljne razine da bez (ili uz puno manje) srama i krivnje o tome progovore, često dajući na taj način smisao svom iskustvu kroz ideju da će njihova priča pomoći nekome drugome."

Kako se zaštiti od nasilnika?

Roje Đapić je dala savjet svim osobama koje trenutno proživljavaju seksualno zlostavljanje: "Osobe koje prolaze to iskustvo, a čitaju ovaj članak, treba čuti važnu poruku, a to je da, bez obzira na to što je ili nije napravila, za nasilje je uvijek kriv isključivo počinitelj nasilja, a ne žrtva, treba čuti da, iako je možda doživjela negativna iskustva pri povjeravanju ili je primijetila da ih drugi imaju, da to ne znači da treba odustati i da je sama. Uvijek postoje oni stručnjaci koji su spremni čuti i pomoći, a ako je tako lakše, može se prvo anonimno obratiti nekoj savjetodavnoj liniji poput Hrabrog Telefona."