Jesmo li postali “lijeni“ u seksu? Odgovor bi se mogao skrivati u responzivnoj želji
Ako moramo planirati vrijeme za intimnost ili se oko nje svjesno potruditi, lako zaključimo da nešto s našom vezom više nije kao prije. Upravo je o tom paradoksu nedavno pisao francuski Le Monde i postavio pitanje jesmo li postali „seksualno lijeni“.
Dok je ulaganje vremena i energije u gotovo svaki drugi aspekt života postalo poželjno, oko seksa još uvijek postoji romantična ideja da bi dobra kemija trebala biti spontana i bez napora. Ako se dvoje ljudi zaista vole i žele, valjda se oko toga ne bi trebali posebno truditi.
Ipak, seksolozi objašnjavaju da stvarnost dugih veza često izgleda sasvim drugačije.
Mit o iskri koja bi se trebala pojaviti sama
Emily Nagoski, edukatorica o seksualnosti i autorica knjige „Come Together: The Science (and Art!) of Creating Lasting Sexual Connections“, smatra da je jedan od velikih mitova o dugim vezama upravo ideja da je spontana želja jedino mjerilo dobrog seksualnog života. Nagoski objašnjava da postoje različiti načini na koje možemo osjetiti želju. Spontana želja pojavljuje se naizgled iznenada, prvo poželimo seks, a zatim tražimo priliku. No, postoji i responzivna želja, koja se javlja tek kao odgovor na ugodan kontekst, dodir, bliskost ili osjećaj povezanosti.
Drugim riječima, nije neobično ako nakon dugog radnog dana ne osjetite iznenadnu navalu strasti čim ugledate svog partnera. Želja se može pojaviti tek kada se odmaknete od obaveza, smanjite stres i stvorite prostor za bliskost. Prema Nagoski, upravo je responzivna, a ne spontana želja povezana s dobrim seksualnim životom u dugim vezama. Pritom naglasak nije na tome koliko često par ima seks, nego uživaju li oba partnera u intimnosti koju imaju.
Ako seks morate planirati, znači li to da nešto nije u redu?
Vjerojatno ne. Ideja o planiranju seksa mnogima zvuči kao potpuna suprotnost strasti, ali Nagoski upozorava da čak i ono što doživljavamo kao spontanu intimnost često ima neku vrstu pripreme. Na početku veze dogovaramo spoj, biramo što ćemo odjenuti, uređujemo se i veselimo susretu. Sve je to, na neki način, stvaranje prostora u kojem se želja može pojaviti.
Problem nastaje kada od dugogodišnje veze očekujemo istu spontanost, iako su se okolnosti potpuno promijenile. Posao, djeca, nedostatak sna, stres i beskrajne liste obaveza ne ostavljaju uvijek puno prostora da se želja pojavi sama od sebe. Zato svjesno odvajanje vremena za partnera ne mora značiti da je odnos izgubio iskru. Ponekad upravo stvaranje vremena i uvjeta za bliskost daje toj iskri priliku da se ponovno pojavi.
Zašto smo onda spremni trenirati, ali ne i „raditi“ na strasti?
Le Monde primjećuje zanimljivu kontradikciju modernog lifestylea: spremni smo ustati rano zbog treninga, pratiti svoj unos kalorija i raditi na sebi, dok nam pomisao da bismo trebali uložiti trud u seksualni život može zvučati gotovo neprirodno.
Jedan od razloga mogao bi biti način na koji smo naučili razmišljati o ljubavi i seksu. Filmovi, serije i romantične priče desetljećima nam prodaju ideju da prava kemija jednostavno postoji. Partneri se žele ili se ne žele; iskra postoji ili je nestala. No, dugoročna intimnost nije nužno nešto što se jednom pronađe i zatim traje bez ikakvog truda.
To ne znači da seks treba postati još jedna obaveza na popisu niti da bi se itko trebao prisiljavati na intimnost koju ne želi. Nagoski govori upravo suprotno, ona naglašava važnost užitka, povjerenja i uzajamnosti. Poanta nije „moramo se više seksati“, nego stvoriti okolnosti u kojima oba partnera ponovno mogu otkriti što im odgovara. Možda zato pitanje nije jesmo li izgubili strast, nego očekujemo li od nje nešto što ne očekujemo ni od jednog drugog važnog dijela života – da opstane godinama bez vremena, pažnje i truda.