ZK: Koliko se sjećam svoju novinarsku i kolumnističku karijeru započeo si u časopisima gdje si na duhovit način opisivao svoje odnose sa ženama. Kada si se prebacio na gastronomiju?

Daleke 2003. sam u Kliku pisao od sporta preko seksa do piva i obratno, zatim u Playboyu o seksu, sportu i pivima, u Cosmu i Stilistu o muško ženskim odnosima.... Ali hrana je uvijek bila tu negdje, ponajviše na blogu ribafish.com. Testovi o ćevapima, pokušaji kuhanja i puno iskustva s preživljavanjem na putovanjima rezultirali su i da počnem pisati o hrani u časopisu Dobra hrana. Dvije godine smo testirali, pisali, istraživali – i tu sam se upecao.

ZK: Smatraju te stručnjakom za pivo. Jesi li o pivima uglavnom učio iz iskustva ili iz još nekih izvora?

Kao mladić sam na maturalcu u Rusiji (da, toliko sam star) dobio prvu etiketu pivoljupca pivsku, a nakon nje još pet tisuća. U početku je to bilo onako, bez reda i pravila, ali kako je kod nas zaživjela craft revolucija, tako sad pivarstvu pristupam s puno više pažnje. Tečaj za pivskog sommeliera sam završio u Londonu i jedva sam stajao na usmenom.

ZK: Kada je hrana u pitanju često te pozivaju u restorane najrazličitijih kategorija kako bi ocijenio njihovu gastro ponudu, ponekad se dogodi da u jednom danu obiđeš i dva, tri. Umoriš li se od takvog načina života?

Kako to obično biva, rijetko tko kvalitetno danas radi svoj posao, pa umjesto savršenog gušta ovaj posao ponekad zna izgledati kao ona upečatljiva scena u Smislu života Monty Pythona. Naravno, tu su puno češće brojne divne degustacije, upoznavanja s kuharima, pivarima, ugostiteljima gdje shvatiš da ni njima nije toliko savršeno, ali ako smanjiš kriterije i veseliš se sitnicama – ovo je stvarno predivan posao.

ZK: Unatoč svim tim gastro i pivskim izazovima, ne patiš od viška kilograma, naprotiv izgledaš fit. Kako ti to uspijeva? Otkrij tajnu kako uživati u hrani i piću, a ne izgledati kao Djed Mraz?

Imaš dečka? Ah da, imaš... Ajme hvala ti! Ne bih to nazvao fit, nego „Pola kilograma do prsnuća“. Velik je stres biti desetak sati za kompjuterom i onda vozikati okolo, testirati, ostati dokle se ostaje drugima, ne pamtim zadnji slobodan vikend, dobro i sama znaš kako izgleda rad na portalu. U svemu tome tražim neko mjesto gdje ću moći izbaciti negativnu energiju i izići lakši za litru-dvije znoja. Kako je danas u Hrvatskoj lakše pronaći uran nego ženu za normalan, veseo, lepršav i kvalitetan seks, tako pokušavam svoj gastro hedonizam kombinirati sa sportovima, kretanjem i pažljivijom prehranom.

ZK: Vježbaš li,koliko često i što?

Mogao bih svaki dan! Vježbati! Uglavnom sam 3 do 4 puta tjedno u teretani Gyms4You gdje radim trbušnjake, veslanje, hodanje na traci, malo čučnjeva i vježbe za ruke (noge su mi prirodno seksi), a odnedavno ponovo i plivam u bazenu u Utrinama (jednom tjedno). Kako sam ponosan otac neposlušnog i ne pretjerano sklonog akciji dvanaestogodišnjaka (isti ja!), što češće ga tjeram na Sljeme, traženje Geocacheva, a čak smo i Pokemone skupljali.

ZK: Imaš li neka pravila od kojih ne odstupaš ni na putovanjima, primjerice zdrav doručak, 10 sklekova...

Što se dogodi u inozemstvu, ostaje u inozemstvu... Na žalost, opseg posla mi ne dozvoljava da putujem, ali kad ja uđem u hotelski restoran, pa to je gore od vrha HDZ-a na domjenku. Obožavam jesti i piti i isprobavati sve novo, a kile skidam kad dođem doma.

ZK: Kao mali i nešto stariji imao si višak kilograma. Jesi li patio radi toga i jesu li te vršnjaci zadirkivali?

O da... Imao sam cijeli dijapazon nadimaka od „Svinja, škembo, debeli, pajco“, do onog najgoreg – „Sapun“.  Zato sam si i dao nadimak po zlatnoj ribici na lančiću, koju mi je baka poklonila kad sam imao pet godina.

ZK: Jesi li ikada bio na dijeti? Ako jesi otkrij na kojoj, koliko dugo i kakve si rezultate postigao?

Bio sam na svim dijetama svijeta, najgora se zvala JNA gdje sam izgubio 21 kilogram. Generalno, ja sam onaj debeli lik koji uvijek uvlači trbuh pred zgodnim ženama i povremeno se okani kruha, šećera, tjestenine i alkohola. Ali srećom, sutradan cijeli taj super strogi režim pošalje k vragu i pojača treninge i smanji unos hrane. Uz takav "dijetni režim" sada mjerim 184/95 s nadom u 88 kilograma do Nove godine. Život je borba. Neki dan sam otkrio najljepšu terasu Plešivice, kod vinara Jagunića. Nakon pršuta, kulena, sira, vrhnja, juhe, govedine, hrena, pohanaca, rolane teletine, obične teletine, još jedne teletine, kroketa, i dvije vrste štrudli zalivene s pet vrsta vina dobro je da se do mora nisam otkoturao. A mora se i svako novo pivo u Hrvatskoj probati (ima 45 mikro, mini i craft pivovara!). I onda mi se pod nosom otvori burgernica. Pa skuhaj junioru koljenicu, a on ne bi žilavo i bijelo, pa ti glođeš sve... Život je dijeta, ali nije smisao u Blitzkriegu... Samo polako.

ZK: Što bi preporučio mladima vezano za prehranu i nastojiš li svome sinu usaditi neke zdrave prehrambene navike?

Uspješno sam skinuo sina s hrenovki na kebab, ali nema svrhe od forsiranja. Nije dijete od Kena i Barbi, nego od dvoje hedonista, pobogu. U danima kad je kod mene jede se juha, meso i nešto zeleno, sport ga još ne zanima, ali i ja sam do petnaeste loptu uglavnom koristio kao jastuk... Ja jedem Chiu, macu, sezam, lan i kefir za doručak, on pečeni špek ili Čokolino, tako da mislim da Hrvatska neće dobiti novu Blanku Vlašić. Često naručim hranu sa Zdravog Pinkleca, prošećem na Mali Tavan, naručujem češnjak iz Bjelovara, susjeda donosi mandarine iz Metkovića, sa zadnjom sam curom hodao tri mjeseca duže, samo da dočekam plodove kolinja njezinih roditelja koji žive na selu. A onda ću sutra s juniorom pojesti velike kokice, dvije ogromne fante, nachose s 4 umaka i Snickers pride, ali samo u kinu! Ne mogu si pomoći, volim uživati i uzeti što mi život pruža, a kad jetra zakuca na vrata – malo stati na loptu, i tako u krug. Jer bi inače život bio dosadan, slažete li se?