Vedrana Pribičević o svojoj borbi s kilogramima i osudama: "Ljudi na Internetu su mi željeli smrt"
Ekonomska stručnjakinja Vedrana Pribičević gostovala je u emisiji "Nedjeljom u 2" kod Aleksandra Stankovića, gdje je otvoreno progovorila o svojoj dugogodišnjoj borbi s kilogramima, maltretiranju koje je doživljavala te izazovima u svakodnevnom životu.
"Kada imate više kilograma, ne možete to sakriti, osim ako se ne zatvorite u kuću i ne izlazite. Naravno, ako ljudi misle da im je to okej biti pretili, to je u redu. Mislim da ne trebamo ljudima nametati ono što mi mislimo da je ispravno, niti dobrohotno reći 'ali jesi ili pokušala ovo ili ono.' Možda jesu, možda nisu.To je osnovna pristojnost", rekla je Pribičević
Ispričala je i da je njezina majka imala slične probleme. U djetinjstvu su joj, kaže, "dijagnosticirali" intoleranciju na glukozu – no to zapravo nije bila stvarna dijagnoza, već pokušaj liječnika da objasne nešto što nisu razumjeli.
"Ja sam uvijek imala višak kilograma, nekad manje, nekad više. Baka me konstantno hranila zato što sam vrištala od gladi. Bila bih konstantno gladna, a normalno da će mi baka dati jesti. Liječnici prije više od 30 godina nisu znali puno toga o pretilosti. Tada je jedan od načina liječenja bio da me roditelji odvedu u bolnicu na mršavljenje. Smatralo se prihvatljivim da vi svoje dijete odvedete u bolnicu i ostavite ga tamo, oni vas zatvore na odjel i daju vam 500 kalorija dnevno", objasnila je.
Roditelji su je tijekom praznika često vodili u bolnicu, gdje bi provela oko četiri tjedna, dok su njezini vršnjaci uživali na moru. Imala je samo osam godina i nije razumjela zašto mora biti zatvorena u bolnici. Liječnici nisu znali što se metabolički događa u njezinu tijelu, a ona je, kako kaže, bila gladna svaka dva sata – bez obzira na to koliko bi pojela, piše HRT.
Kasnije je imala trakicu u želudac i tada je uspjela smršavjeti, te je imala oko 75 kilograma. No, trakica joj je s vremenom počela stvarati ozbiljne probleme – bila je previše stegnuta, zbog čega je često povraćala, a hrana se zadržavala u želucu. Na kraju su je morali ukloniti.
Problemi s kilogramima i dalje su utječu na njezin svakodnevni život.
"Prva stvar je ustajanje s poda. Ako završiš na podu, nećeš se moći dignuti. Ja imam prednost što imam relativno više inzulina od drugih ljudi. Inzulin djeluje anabolički, pa imam relativno veliku mišićnu masu, što mi omogućava da bolje upravljam svojim tijelom nego drugi koji to nemaju. Dakle, prilično sam mobilna za nekoga tko ima toliku kilažu. Drugi problem je pokretljivost. Kako obući čarape, kako obaviti osobnu higijenu. To je prilično teško ako imaš puno kilograma, pogotovo za ljude koji na kraju završe u krevetu i više se uopće ne mogu podići. Problem je naravno, što obući. Ili ćeš uvijek imati nešto dugačko, da pokriješ tijelo, da se ne vidi. Naravno, ne možeš to sakriti, drugi će ionako vidjeti da imaš višak kilograma. S druge strane, tu je pokret 'body positivity', koji kaže da nije važno ako imaš višak kilograma – možeš se odijevati isto kao i drugi, samo u većem broju", rekla je Pribičević.
"Treći problem je, na primjer, mjesto u avionu. Vjerojatno bih mogla stati u jedno mjesto, da se malo stisnem, ali često kupujem dva mjesta kako ne bih smetala drugim ljudima. Ne želim da me ljudi gledaju kao da sam čudak. Tako mi je lakše – i meni i njima", dodala je.
Rekla je kako se ne uzrujava zbog komentara na internetu jer vjeruje u slobodu govora – smatra da ljudi imaju pravo izraziti svoje mišljenje, pa i suditi. Ipak, u jednom je trenutku odlučila povući crtu.
"Dolazili su na moju Facebook stranicu, na stranicu institucije u kojoj radim, gdje sam objavljivala samo nešto o ekonomiji. I to me smetalo. Posebno me smetalo to što su neki ljudi s vremenom počeli slati poruke na moj službeni e-mail. To je apsolutno neprihvatljivo. Ne znam jesu li ti ljudi poludjeli ili što s njima nije u redu, ali ne možeš u službenoj komunikaciji tako nešto slati. Ako mi netko pošalje poruku na Facebook, mogu je filtrirati kao spam, ne moram je čitati, ali službenu komunikaciju moram čitati. Ne mogu to preskočiti. I tada sam rekla "u redu, više neću šutjeti", prisjeća se Vedrana kojoj su ljudi upućivali razne uvrede; željeli su da umre, da joj amputiraju noge..."
Dugo je mislila da je otporna na uvrede, no s vremenom je počela osjećati tjeskobu i unutarnju bol.
"Objasnila sam to psihijatrima kao osjećaj koji imaš kada prekineš s nekim. S tim sam se budila svako jutro. Bilo je prilično grozno."
Tada su se, rekla je, pojavili i mentalni problemi. No dogodila se situacija koja joj je pomogla da promijeni pogled na svijet – svako jutro u šest sati odlazila je na plivanje, gdje je susretala ljude koji su prema njoj pokazivali toplinu i poštovanje. Taj je trenutak, istaknula je, bio prekretnica u njezinu životu.
"Bilo je tamo nekih jako zgodnih tipova, koji imaju savršena tijela i bave se triatlonom cijeli život. Govorili bi mi: "Svaka čast, samo tako nastavi, wow, ti si ovdje svaki dan." Onda bi došli i malo mi ispravili tehniku. Ljudi su me vidjeli, doista su me vidjeli i onda su empatizirali i vidjeli su koliko mi je teško. I tih par lijepih riječi su promijenili moju perspektivu i pomislila sam: "Pa dobro, ipak se želim probuditi ujutro jer želim ići na bazen i želim plivati". Ti ljudi su mi bili na neki način inspiracija", zaključila Vedrana.