Trpimir Vicković se svojom emisijom 'Budilica', koju je uređivao i vodio 15 godina, uspeo do titule jednog od najomiljenijih voditelja u domaćem radijskom eteru. Danas se bavi raznim projektima pa je tako i jedan od osnivača udruge Val nove generacije - VANG gdje medijskim djelatnicima putem predavanja i seminara prenosi svoja znanja iz područja radija.

Uz voditeljski posao, radio je i kao izvršni producent na radiju, a naporan i intenzivan tempo nije mu ostavljao puno vremena za brigu i bavljenjem zdravljem. Prije 20 godina primijetio je klasične simptome dijabetesa, a kako je u njegovoj obitelji već nekoliko članova bolovalo od šećerne bolesti, dijagnoza ga nije previše iznenadila. Što je promijenio od svojih prehrambenih navika te je li mu danas teško odoljeti slatkišima otkrio nam je u nastavku.

ZK: Procjenjuje se da je u Hrvatskoj oko 400.000 oboljelih od dijabetesa, od kojih pola njih i ne zna da su bolesni. Kada ste i kako Vi saznali za dijagnozu? 

Poslije jednog izuzetno stresnog perioda u mom životu prije 20 godina, primijetio sam klasične simptome dijabetesa, uz meni do tada nepoznate probleme s vidom. Kako u obitelji imam nekoliko članova s dijabetesom tipa 2, odmah sam znao da nešto nije u redu. Dijagnoza me nije iznenadila - znao sam da sam dobio doživotnog 'druga' koji mi ne želi dobro, koji me neće pustiti na miru i s kojim baš i ne želim dijeliti svoj život. No, vrlo brzo sam postao svjestan da mi nema druge nego uhvatiti se u svakodnevnu borbu za kvalitetu koju moj život i ja zaslužujemo. Bolest, dijagnoza, stanje... kako god nazvali dijabetes, promjene su obavezne. I to velike promjene. 

ZK: U kojem smislu Vam je dijabetes promijenio način života?

Promjene su ključ uspješnog liječenja bilo koje bolesti. Lijekovi čine svoje, no većinu stvari mora procesuirati mozak. Prehrana, disciplina, samokontrola, životni prioriteti - sve to mora biti složeno u fini mozaik svakodnevice i samo tako se može kvalitetno graditi život s dijabetesom. Više pažnje nekim sitnim, a zapravo krupnim sastavnicama života čine razliku. Trudim se da okolina nije opterećena mojim pristupom, ali moraju znati tko sam i s kim živim. Da, bitno me određuje moj pratitelj, nije baš neko veselo društvo i ne trpi da ga se ne sluša i ne poštuje. Opak je kada pokaže svoju drčnu ćud.

ZK: Tijekom 2011. godine ste izgubili puno kilograma. Je li to bila posljedica dijagnoze i kako ste se u tom periodu nosili s bolešću?

Od prve dijagnoze do prvih rezultata u smjeru gubitka kilograma prošlo je dosta vremena. Gubio sam po nekoliko kilograma pa ih brzo vratio. Nisam se puno zamarao time jer sam imao svoj sustav i osjećao sam se odlično. Znao sam da će rezultati doći. Nisam se redovito vagao i nisam se gledao u zrcalo tražeći vizualni efekt. Istina je da sam pojačao kilometražu hodanja, vježbe razgibavanja i priznajem - bio sam pomalo iznenađen kada su mi drugi počeli govoriti da primjećuju kako je moje tijelo manje... iako sam još uvijek prevelik.

ZK: Jeste li promijenili prehrambene navike i što se najčešće danas nalazi na Vašem tanjuru? Koliko je teško odoljeti slatkišima i dolazite li u napast pojesti npr. nekoliko kockica čokolade?

Moja supruga kuha za cijelu obitelj istu hranu. Svakodnevno sprema jela za koja nisam ni znao da postoje, voli nas počastiti omiljenim specijalitetima domaće kuhinje, a isto tako zna pripremiti delicije koje su joj preporučile prijateljice ili obiteljske majstorice kuhinje. No, ni u jednom jelu nema soli, jakih začina, bijelog brašna, masti niti šećera. U određenoj fazi pripreme odvoji sastojke koje posebno za mene zgotovi, a ostalima pripremi kako njima odgovara. Definitivno se kod nas doma jede manje soli, manje sladi, više se jede malo tretirano povrće, voće u što svježijem obliku, meso i riba se izmjenjuju - prati gospođa sve nove trendove, ma svaka joj čast! Slatko, čokolada? Obožavam se počastiti kockom tamne čokolade s umjetnim sladilom. I to mi je dosta, ne treba mi više šećera u životu, meni je život i previše sladak.

ZK: 15 godina ste radili radijsku emisiju 'Budilica' koja je zahtijevala prilično naporan i intenzivan tempo. Koliko Vam je u tom periodu ostajalo vremena za brigu i bavljenje zdravljem te koliko pažnje tjelovježbi posvećujete danas?

Moj posao je veliki dio mog života. Veselje i entuzijazam s kojim sam pristupao 'Budilici' me ponekad gurnuo ka zanemarivanju svog zdravlja. Psihički umor me toliko znao iscrpiti da nisam imao volje nizašto osim spavanja. Stres je ponekad bio prejak da bih mogao o bilo čemu razmišljati nego o što bržem oporavku, čišćenju, obnavljanju za novi krug urnebesnog tempa radio emisije uživo u 5 ujutro. Danas imam drugu vrstu stresa i neki novi izazovi su svaki dan preda mnom. No, uspio sam uskladiti svoje potrebe s okolinom. Nalazim puno više vremena za sebe i nisam spreman odustati od nekih stvari koje mi čine dobro. Duge šetnje, redovito rastezanje i lagano vježbanje s ekipom - to mi je nedostajalo i danas uživam u svakoj mogućoj prilici za takvim aktivnostima.

ZK: Kakav je, prema Vašem dosadašnjem iskustvu, stav društva i okoline prema dijabetičarima? Je li društvo dovoljno svjesno do kakvih posljedica dijabetes može dovesti te kolika je važnost prevencije ove bolesti?

Sustav vrijednosti u našem društvu nema spoznaju o tome koliko je malo potrebno da bi se spasilo puno života. Žmiriti i ne poduzimati ništa je najlakše i najskuplje. Svaka bolest mora imati pažnju javnosti. Informacije mnogima mogu pomoći u preventivi, ali i pri izboru taktike suživota s bolešću i pri zajedničkom radu s liječnicima, mnogima se život i kvaliteta života bitno mijenjaju. Prazna opravdanja nikome neće učiniti dobro. Od malih nogu kultura tjelovježbe i pravilne prehrane bi učinila puno. Upoznavanje sa simptomima i manifestacijama bolesti je važan korak. Predstavljanje ljudi koji su dio našeg društva, a boluju od bolesti koje se ne vide i ne čuju na prvu, njihova priča i iskustva izvlače dijabetes iz sjene. Tako on od tihog ubojice postaje prepoznatljivo lice s kojim se svaki dan susreću mnogi, no ne mare jer ne vide njegovo pravo lice, lice ubojice. 

ZK: Što biste preporučili novooboljelima od dijabetesa?

Nema predaje! Nismo lošiji ljudi zato što imamo dijabetes. Naš život se mora nositi s našom bolešću, dijagnozom, stanjem. Volimo sebe takvima kakvi jesmo i učinimo sve da dijabetes držimo pod kontrolom - iako je to vraški teško - činimo sebi dobro i dajmo sebi priznanje da ova borba nije laka i da se ne mislimo predati. Medicina napreduje, no nije svemoguća. Čovjek kao takav je čudo, no isto tako nije svemoguć. Za mene je moguć samo put suživota mog dijabetesa i mene. Prvo sam sanjao kako više nemam dijabetes, no sada sanjam svašta, a dijabetes živim u budnom stanju. Tako mu i treba kad se kači s tvrdoglavcem kao što sam ja!

Saznaj je li suha koža znak dijabetesa.