Lidija Gajski je liječnica specijalistica interne medicine, zaposlena u Domu zdravlja Zagreb-Centar. Rođena je u Zagrebu 1960. godine gdje je završila snovnu školu i gimnaziju te Medicinski fakultet na kojem je bila je najbolji student generacije i dobitnica Rektorove nagrade. Godine 2009. objavila je knjigu "Lijekovi ili priča o obmani" koja predstavlja sveobuhvatnu kritiku moderne medicine, poglavito njezine komercijalizacije kroz spregu farmaceutske industrije, medicinske struke i politike. Knjiga je dobila veliku pozornost i podršku javnosti. Lidija Gajski je od tada imala više stotina nastupa u medijima, na javnim tribinama i predavanjima, te stručno-znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je Hrvatskog bioetičkog društva u kojem obnaša funkciju tajnice i članice Upravnog odbora. Aktivni je član Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata.

Liječnici su pretvoreni u sredstvo za stvaranje zarade

ZK: Autorica ste knjige "Lijekovi ili priča o obmani", što vas je potaklo da javno istupite sa stavovima koji nisu u skladu sa službenim mišljenjem liječničke struke i kakve ste reakcije doživjeli od kolege, ali i "običnih" ljudi?

Odluku da javno progovorim o onome što se događa s modernom medicinom donijela sam nakon što sam počela istraživati. Naime, neću pretjerati ako kažem da sam doživljavala šok za šokom doznajući koliko se ono što sam smatrala svojim stručnim znanjem i što je određivalo moju kliničku praksu, razlikuje od objektivnih znanstvenih nalaza i analiza neovisnih medicinskih stručnjaka. Moja je knjiga nastala, između ostalog iz osjećaja frustracije zbog spoznaje da smo kao liječnici prevareni i pretvoreni u puko sredstvo za stvaranje zarade proizvođača medicinske tehnologije. Javni istupi motivirani su potrebom da ljudima pružim uvid u ono što smatram objektivnom i istinitom zdravstvenom informacijom. A da je ona doista takva, svjedoči činjenica da iz medicinske struke nije bilo nikakvih argumentiranih osporavanja ni kritike (osim jedne tužbe Hrvatskoj liječničkoj komori u vezi s cijepljenjem, koju je Komora odbacila kao neosnovanu). 

ZK: Kako objašnjavate to što struka šuti na sve izazove s kojim ste je suočili kroz svoju knjigu i istupe u medijima?

Sustav vođen materijalnim interesom kompanija i medicinskog establišmenta primijenio je metodu ignoriranja jer mu ne odgovara otvaranje rasprave. To ide tako daleko da novinari "kronično" ne uspijevaju naći sugovornike iz medicinske struke koji bi se sa mnom suočili. Tako izostaje mogućnost da se raščisti čitav niz problematičnih mjesta i zlouporaba u vezi s brojnim medicinskim postupcima i organizacijom zdravstvenog sustava, što je bio moj cilj i namjera. Ove teme ne zanimaju ni liječnike praktičare. Preopterećenost poslom, konformizam i osobni probici (primjerice pokloni i turistička putovanja plaćena od farmaceutskih tvrtki) demotiviraju ih za bilo kakvo samostalno istraživanje i kritiku postojećeg stanja. Nasuprot tome, javnost, odnosno laici pokazuju veliki interes za kritički pristup medicinskim temama. Ljudi osjećaju da je sve više "nezdravog" u medicini i tu od početka doživljavam samo pohvale i podršku. Prije mene nitko u nas o tim temama nije govorio, danas i kumice na tržnici komentiraju kako su spuštene normale za tlak i kolesterol. Simpatično je kad mi u ordinaciji pacijenti tumače na koji je način izmišljena osteoporoza. Srećom, teme koje sam otvorila zanimljive su novinarima, bez kojih bi širenje informacija bilo teško ostvarivo.

Koje pretrage mogu odmoći zdravlju?

ZK: Što se podrazumijeva pod terminima predijagnosticiranje i preliječenje?

O predijagnosticiranju govorimo kad se ljudima bez ikakvih ili bez većih tegoba dijagnosticira "poremećaj", iako im on neće stvoriti značajnije smetnje, niti će od njega ranije umrijeti. Riječ je o stanjima bez kliničkog značaja, no nakon njihova "dijagnosticiranja" slijede daljnji dijagnostički i terapijski postupci. Problem je u tome što se ovdje ne radi o "višku od kojeg glava ne boli", već o višku od kojeg nastaje stvarna, višestruka, izravna i neizravna šteta. Primjerice, nakon što se nekom od slikovnih dijagnostičkih pretraga slučajno otkrije "čvor" u nadbubrežnoj žlijezdi, štitnjači ili dojci, slijede dodatne dijagnostičke pretrage koje ljude između ostalog izlažu ionizacijskom zračenju, a ono se povezuje s nastankom raka. CT prsnog koša ili trbuha po zračenju je ekvivalentan 400 do 500 običnih rentgenskih snimki pluća i srca. Biopsija (uzimanje uzorka tkiva), osim što je bolna, nosi opasnost krvarenja i infekcije. Često nakon tih pretraga slijedi nepotrebno liječenje – "preliječenje", koje može uzrokovati štetu od nuspojava farmaka, komplikacije vezane uz ugradbena pomagala poput stentova (potpornica u srčanim arterijama) i elektrostimulatora, te komplikacije u tijeku i nakon operativnih zahvata, koji rijetko mogu završiti i smrću. Osim izravne štete za zdravlje, nepotrebni dijagnostički i terapijski zahvati stvaraju i psihološku štetu zbog opterećenja spoznajom o bolesti, te ogromnu ekonomsku štetu – novac bačen na suvišne postupke nedostaje za stvarno bolesne ljude kojima bi mogao spasiti život.

ZK: Molim vas da opišete predijagnosticiranje na primjerima poput osteoporoze, mamografije, karcinoma prostate.

Jedno od područja na kojem se događa predijagnosticiranje je probir (skrining) - potraga za bolestima u ranom stadiju. Mamografski probir raka dojke rutinski se preporučuje, iako mu je korist dvojbena - ukupni rezultat svih dostupnih istraživanja pokazuje da će na svakih 2000 žena pozvanih na mamografiju tijekom deset godina, jedna izbjeći smrt od raka dojke. Istodobno će ih 10 biti nepotrebno liječeno, a 200 uznemireno zbog lažno pozitivnog nalaza. Odbor stručnjaka u Švicarskoj nedavno je preporučio ukidanje sustavnog mamografskog skrininga. Sasvim je slična, tj. minimalna korist koja se poništava štetom od lažno pozitivnih nalaza, s antigenom specifičnim za prostatu (PSA). Ta se pretraga masovno primjenjuje za probir karcinoma prostate, a u zadnje se vrijeme ozbiljno preispituje, američka je stručna grupa 2012. godine otklonila potrebu za tom vrstom skrininga. Denzitometrija - mjerenje mineralne gustoće kosti, svojevrsni je probir koji bi trebao otkriti povećanu sklonost prijelomima, kako bi ih se intervencijama spriječilo. Međutim, denzitometrija ne daje pouzdan podatak o lomljivosti kosti, a lijekovi za osteoporozu te prijelome ne sprječavaju. Dijagnosticiranje osteoporoze je prema tome beskorisno i nepotrebno. Kad je riječ o kolesterolu, konačno i naslovnice velikih svjetskih časopisa najavljuju rušenje mita uz pomoć kojeg su od osamdesetih godina naovamo deseci miljuna ljudi pretvoreni u potrošače tableta ili im je u najmanju ruku uskraćena ukusna i korisna hrana životinjskog porijekla.

ZK: Psihičke bolesti zbog nemogućnosti da ih se ustanovi na egzaktan način ostavljaju široko polje za manipulaciju. Koje su psihičke bolesti najčešće predijagnosticirane?

Psihijatrija je vrlo plodno tlo za širenje granica bolesti. Jasno predijagnosticiranima smatraju se depresija, bipolarni (manično-depresivni) poremećaj, autizam i poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD). Jedno je istraživanje pokazalo da samo 38,4 posto ljudi kojima je dijagnosticirana depresija zadovoljavaju kriterije bolesti, a u populaciji starijoj od 65 godina tek njih 14,3 posto. Američki Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM), koji klasificira psihičke poremećaje i prema kojem se ravnaju psihijatri širom svijeta, u nekoliko je desetljeća višestruko narastao, prošlogodišnje, peto izdanje doživjelo je oštru kritiku zbog uključivanja čitavog niza novostvorenih duševnih bolesti i poremećaja koji u stvari predstavljaju psihijatrizaciju blažih intrapersonalnih, interpersonalnih i socijalnih teškoća.

Zbog zarade se zdravi pretvaraju u bolesne

ZK: Kako je i zašto došlo do trenda izmišljanja bolesti?

Farmaceutska je industrija do prije pedesetak godina mogla istovremeno zarađivati i liječiti ljude. U međuvremenu je na plodnom tlu medicine i zdravstva gdje joj nitko nije postavio granice, toliko narasla da je te dvije zadaće postalo nemoguće pomiriti. Stvarni bolesnici su "potrošeni", to je tržište zasićeno i da bi se dalje zarađivalo, trebalo je krenuti među zdrave. Postoji više modela kojima se ljudi bez ikakvih tegoba pretvaraju u potrošače lijekova. Jedan od njih je koncept čimbenika rizika. Kolesterol je proglašen faktorom rizika za srčani udar, povišeni tlak za moždanu kap, šećer za otkazivanje bubrega i sljepoću. Ljudi s povišenim vrijednostima ovih parametara proglašavaju se rizičnima i nude im se lijekovi s ciljem sprječavanja bolesti u budućnosti. Jasno je da visoki tlak i šećer treba liječiti, riječ je o stanjima koja stvaraju tegobe i tu smo na terenu tradicionalne medicine koja liječi ljude u patnji. Međutim, na normalnim, prosječnim razinama ovih parametara, a naročito na niskim vrijednostima koje se zadnje vrijeme nude kao ciljne, korist od liječenja je zanemariva ili ne postoji.
U slučaju osteoporoze primjenjen je model po kojem je mladost proglašena zdravljem, a starost bolešću. Osteoporoza se u vrijeme dok sam ja studirala nije smatrala bolešću, definicija bolesti kojom se danas služimo stvorena je tek 1994. i to na način da je za normalnu uzeta gustoća kostiju žene između 20 i 30 godina. Gubitak kalcija fiziološki je proces vezan uz starenje i ovakva je kontroverzna definicija dovela do toga da žene u pedesetoj imaju značajnu šansu da im se "otkrije" osteopenija, a one u sedamdesetoj osteoporoza. Milijuni ljudi s blagim i prolaznim oblicima bolesti kao što su astma i depresija prema novim su kliničkim smjernicama uključeni u medikamentno liječenje, kao i ljudi s fiziološkim ili graničnim stanjima poput menopauze, „premenstrualnog sindroma“ i erektilne disfunkcije. Od Helicobactera pylori devedesetih je godina stvorena nova bolest. Od tada se pacijenti sa želučanim tegobama masovno šalju na pretragu; ako je nalaz pozitivan, slijedi medikamentna terapija. Bakterija je prisutna u 60 do 70 posto stanovništva, najčešće nema veze sa smetnjama, a korist od terapije primjećuje tek svaki deseti bolesnik.

Manipulacija znanstvenim istraživanjima

ZK: Kako se manipulira sa znanstvenim podacima koji se koriste kao glavni argument za prodavanje lijekova?

Uporišta i argumente za spomenute nove koncepte i bolesti proizvela je korumpirana znanost. Naime, u zadnjih nekoliko desetljeća medicinska je industrija preuzela većinu primjenjene medicinske znanosti. Dokazano je da su nalazi takvih, od kompanija naručenih i financiranih istraživanja izrazito pristrani. Klinički pokusi u režiji proizvođača testiranih pripravaka u pravilu dokazuju da su ti preparati i postupci djelotvorni, sigurni i isplativi. Tako se primjena lijekova širi na stanja koja se ranije nisu liječila niti smatrala bolestima – šire se indikacije za lijekove i granice bolesti, te umjetno stvaraju nova "patološka" stanja. Kako bi se dobio poželjan rezultat, manipulira se metodologijom (načinom) istraživanja, tumačenjem rezultata i selektivnim objavljivanjem nalaza, objavljuju se izvještaji o pozitivnim nalazima, dok se istraživanja s negativnima zataje.

ZK: Rekli ste da sad već postoje i komercijalno zanimljive bolesti, koje su to?

Neprimjereno dizajnirane i protumačene epidemiološke studije lažno prikazuju veliku proširenost komercijalno zanimljivih bolesti, pa tako depresija, osteoporoza i migrena postaju vodeći globalni zdravstveni problemi, a od hepatitisa je zaražen svaki 12. čovjek. Slične opservacijske studije "dokazuju" korist od agresivnog spuštanja tlaka i kolesterola. Farmakoekonomske studije uz pomoć nakaradne metodologije demonstriraju da se dugogodišnjom primjenom skupih preparata marginalne učinkovitosti, ostvaruje velika ekonomska korist. Temeljna istraživanja bave se atraktivnim bolestima i dizajniraju njihovu patofiziologiju prema potrebama liječenja – ateroskleroza se objašnjava modelom koji stimulira primjenu pripravaka za snižavanje kolesterola, a depresija onim koji nalaže upotrebu preparata s učinkom na serotonin (SSRI antidepresiva).

Pravo na izbor

ZK: Članica ste Udruge za prava pacijenata, a jedan od stavova za koje se Udruga zalaže je i pravo na izbor za cjepljenje. Koji je vaš stav o cjepivima?

Cijepljenje je još jedan primjer zarađivanja na zdravima. Riječ je o postupku bez znanstvenog utemeljenja – nema adekvatno izvedenih istraživanja koja bi dokazala njegovu učinkovitost i sigurnost, niti je primjerenom stručnom raspravom ikad utvrđena opravdanost cijepljenja protiv pojedinih bolesti, kako u slučaju individualne zaštite, tako i u slučaju zaštite cijelog stanovništva. Zalažem se za to da se objektivno i nepristrano istraži svako pojedino cjepivo i utvrdi potreba za njegovom primjenom. Dok se to ne učini, treba ukinuti zakonsku obvezu cijepljenja i omogućiti roditeljima koji sumnjaju u učinkovitost i sigurnost cjepiva ili smatraju da bolesti protiv kojih se cijepi ne predstavljaju veću opasnost za njihovo dijete, da odbiju taj medicinski postupak.

ZK: U kakvoj su vezi cjepljenje i autizam?

Kad je riječ o vezi cijepljenja i autizma u najmanju se ruku može reći da se radi o stručnoj kontroverzi. "Usustavljeni" znanstvenici i liječnici odbacuju, dok oni bez financijskih veza s proizvođačima cjepiva ukazuju na moguću povezanost autizma i cjepljenja. U prilog možebitnoj vezi govore brojna iskustva i sudske tužbe roditelja, te organizirane grupe, pa i čitavi pokreti koji zahtijevaju neovisna istraživanja i moratorij na primjenu pojedinih cjepiva.

ZK: Može li dati savjet ljudima kako da se s obzirom na sve rečeno brinu ispravno za svoje zdravlje (pregledi i izbor liječenja) i kome da vjeruju (istraživanja - prema kojim kriterijima, liječenje u javnim ili privatnim klinikama)?

Greška je napravljena time što se, zadnjih tridesetak godina, dopustilo privatnom sektoru da uđe, a ubrzo i ovlada područjem medicine i zdravstva. Pod njegovim utjecajem promijenjeni su ne samo načini liječenja i dijagnosticiranja bolesti, već i njihova definicija, konceptualizacija i temeljna medicinska paradigma, odnosno sama medicinska kultura. U pristupu zdravlju i bolesti trebali bismo se vratiti tradicionalnoj medicini koja je pomagala ljudima u patnji. Prevedeno na individualnu razinu, valjalo bi se okrenuti zdravom razumu i laičkom iskustvu i intuiciji, što znači u načelu tražiti pomoć liječnika onda kad se radi o ozbiljnijoj zdravstvenoj tegobi s kojom sami ne možemo izaći na kraj. Kad je riječ o preventivnim postupcima, treba biti oprezan i ne dopustiti da nas se proglasi bolesnicima, ako se takvima ne osjećamo. Od zdravstenog sustava imamo pravo zahtijevati da na objektivan način definira korisne i racionalne preventivne i terapijske postupke i aktivnosti i da ih učini svima dostupnima, a ne da nas kao danas, pretvara u potrošače svega i svačega, gura u skrb privatnim zdravstvenim poduzetnicima, čini ovisnicima o zdravstvenom sustavu, zabrinutima, anksioznima i opterećenima ideologijom apsolutnog zdravlja i dugovječnosti. Nije na nama da lutajući "bespućima" interneta sami tražimo informacije i pomoć, već je to zadaća kompetentne i odgovorne zdravstvene struke i politike, koju uostalom za to i plaćamo.

Više o dvojbama oko cjepljenja pročitaj na portalu Klokanica.hr