Edo Popović: Da nije KOPB-a, vjerojatno ne bih nikad otišao na Velebit, ni vidio Alpe i Dolomite
Početkom dvijetisućitih Edo Popović je iza sebe imao već prve objavljene književne naslove, ali tada je još radio kao novinar i živio životom kakav obično povezujemo uz to zanimanje. I po četrdeset cigareta dnevno – motanih, bez filtera – bila je njegova uobičajena svakodnevica. Mučio ga je kašalj, ali sve je to pripisivao onom pušačkom, uobičajenom.
No onda je stigao dan kad ga je kašalj znao spriječiti da prijeđe i najmanje udaljenosti, one u kvartu, Utrinama, gdje je živio odmalena. Kad je shvatio da nema druge opcije, otišao je na pregled i – ostao u bolnici. Bilo je to 2006. godine, a on je bio svjestan načina svog života i gotovo da se pripremio na dijagnozu karcinoma pluća. Laknulo mu je kad je doznao da ima KOPB – kroničnu opstruktivnu bolest pluća. Ta mu je bolest promijenila ostatak života, i to nabolje, kad je naučio živjeti s njom.
KOPB, odnosno kronična opstruktivna bolest pluća je progresivna bolest pluća, koja oboljeloj osobi otežava disanje zbog sužavanja dišnih putova i oštećenja plućnog tkiva. Simptomi su dugotrajan kašalj, otežano disanje, piskutanje u plućima, osjećaj težine na prsnom košu, česte respiratorne infekcije... Ipak, uz prave metode i prilagodbe, s bolesti se može dobro živjeti, a Popović je primjer za to.
"To je bolest s kojom se može kvalitetno živjeti, pod uvjetom da ne pušite, da provodite što više vremena na otvorenome, po mogućnosti u prirodi, na čistom zraku", govori Popović, koji je krenuo upravo u tom smjeru dok je upoznavao bolest nakon što je dobio dijagnozu. "Najvažnije jest da je ta bolest neizlječiva, ali da se može usporiti njezino napredovanje, držati je pod kontrolom."
Nije zanemarivo, ipak, spomenuti da je upravo kronična opstruktivna bolest pluća - zajedno sa svim stanjima koja ju prate - osmi po redu vodeći uzrok smrti u Hrvatskoj, te da s bolesti nije nimalo lako živjeti jer oduzima ono osnovno što nam je za život potrebno - udah. Pravovremeno otkrivanje bolesti presudno je za usporavanje simptome i progresije bolesti, kao i za očuvanje preostale funkcije pluća. Nastalo oštećenje plućnog tkiva ne može se izliječiti, ali uz ranu dijagnozu bolest se može držati pod kontrolom prije nego što dođe do trajnog invaliditeta.
Onog trenutka kad je dobio dijagnozu, prestao je pušiti. Znao je, kaže, da liječnici i terapija nisu dovoljni da riješe probleme i znao je da mora uzeti stvar u svoje ruke. A on je odlučio – hodati. Tada ga je život odveo u potpuno drugom smjeru.
"Vjerujem da je zapravo najvažnije to kako se netko nosi s vlastitom bolešću, kako je prihvaća, i što sve čini da ublaži posljedice bolesti, da prizdravi ili potpuno ozdravi", govori danas Popović i iznosi svoj, "književnikov" pogled na to: "Bolest je samo naličje zdravlja, ona je dio života. Mislim da je pogrešno potpuno predati svoj život, svoje zdravlje u ruke liječnika."
Hodanje je lijek
Nije od liječnika i lijekova nikad bježao, samo nije prihvaćao da je to jedini način borbe s bolesti. Najteže mu je bilo upravo onih mjesec dana koje je proveo u bolnici, kad mu je osim KOPB-a, dijagnosticirana i mikobakterioza - tuberkuloza koju ne izaziva Kochov bacil, nego bakterije. Jedva je, kaže, čekao da izađe iz bolnice i započne borbu s KOPB-om. Hodanje je bio njegov lijek.
"Hodanje je lijek. Ne samo za ljude kojima je dijagnosticiran KOPB ili neka druga plućna bolest, već za sve ljude, bolesne i zdrave", kaže Popović koji je taj svoj 'recept' itekako slijedio, pa je danas svjestan da toliko toga radimo pogrešno. "Uopće, živimo u kulturi sjedenja - sjedimo u uredima, kafićima, restoranima, u kinima i kazalištima, doma pred televizorom, u autima, tramvajima, autobusima, vlakovima, avionima… Većinu dana i noći provedemo sjedeći i ležeći. Ljudska vrsta je u opasnosti da joj atrofiraju noge, nastavi li ovako. Mislim da je njemački redatelj Werner Herzog rekao da se svijet otkriva ljudima koji pješače. O tome valja dobro razmisliti."
On je o tome itekako dobro razmislio i krenuo osvajati planine. Na neke se, kaže i sam, ne bi nikad uspeo da nije bilo bolesti koja ga je na to potaknula. Upravo je to najvažnija lekcija koju je izvukao iz borbe s ovom bolesti: i iz najneugodnijih stvari može se izvući nešto dobro.
"Da nije KOPB-a, vjerojatno ne bih nikad otišao na Velebit i počeo hodati planinama. Ne bih nikad vidio lijepe prizore koji vam se otkrivaju u Velebitu, Julijskim Alpama, Dolomitima, švicarskim Alpama i drugim planinama kojima sam hodao. Ništa od toga vjerojatno ne bih vidio i doživio da mi nije dijagnosticiran KOPB", govori danas Popović, koji je upravo u tom svom hodanju otkrio i sebi dotad dalek književni stil.
Otad je, naime, objavio pet knjiga o hodanju, ekologiji, iskustvu sa seoskim imanjem, o dodirima s planinama, rijekama, jezerima, s prirodom uopće. Sve je to, kaže, nastalo iz dodira s bolešću.
Iako je svjestan činjenice da je dugotrajno pušenje najvažniji uzročnik KOPB-a, nikad nije razbijao glavu time je li mogao nešto drukčije.
"Prošlost ne možete promijeniti, a kriviti se za nešto što ste učinili gubitak je vremena i energije. A nadasve je glupo", iskren je Popović, koji priznaje da s duhanom ima i dalje neku posebnu vezu.
"Dvadeset je godina kako ne pušim, ali i dalje volim miris duhana, i dalje ponekad sanjam da pušim. Neću reći da mi duhan nedostaje, no nemam neki negativan stav o njemu i o pušenju. I vrlo rado smotam cigaretu ljudima koji puše. Moji prsti nisu zaboravili motati."
Ipak, danas su hodanje, priroda i prvenstveno planine njegov glavni lijek. Lijek koji bi propisao svima koji se bore s KOPB-om, a i šire, i to bez dileme i razmišljanja:
"Ako sami nisu došli na to, rekao bih im da odu u planine."