Donosimo dijelove iz poglavlja ''Glavni uzročnici starenja'' u kojem autori objašnjavaju koliko genetika utječe na starenje i kako možeš naučiti kontrolirati svoje gene.

Stareći, krivnju za vlastite zdravstvene probleme sve nam je lakše prebaciti na bliže ili dalje rođake. Nedavno ti je dijagnosticiran visok kolesterol? Baka, oba djeda i dva dalja rođaka umrli su od srčane bolesti. Nekidan si slučajno majonezu stavio u ledenicu? Pa da, teta Matilda je bolovala od demencije. Boriš se s viškom kilograma najveći dio života? Dakako, tatica i njegova braća vjerovali su u sveto trojstvo: masnu pečenku, pečene krumpire i brojne obilne obroke. Zapravo, mnogi od nas nasjedaju sličnoj teoriji starenja: rodili smo se s unaprijed određenom zdravstvenom sudbinom.

Koja je moja genetska sudbina?

Naši su geni – abecedna mješavina kromosoma koja obuhvaća sastojke od naših roditelja, njihovih roditelja i tako dalje – u prvome redu odgovorni kad je riječ o tome hoćemo li dobiti srčanu bolest, rak, Alzheimerovu bolest ili bilo koju drugu bolest i poremećaj koje vrhunski život mogu pretvoriti u vrhunski pakao. No, starenje jednostavno ne funkcionira na taj način.

Geni su važni, osobito kad je riječ o jednom od najvećih problema vezanih uz starenje: gubitak pamćenja. Međutim, tvoja genetska sudbina nije neminovna.

Možda ti je sudbina dodijelila loše genske karte, ali to ne znači da ne možeš zamijeniti poneku kartu ili barem promijeniti način na koji igraš s njima. O svom genetskom naslijeđu možeš razmišljati na još jedan način: geni su pohranjene informacije, instalirane u tvornici, koje dolaze zajedno s tvojim biološkim sustavom. Ti imaš moć usput promijeniti te informacije uz pomoć softvera svog ponašanja. No, ako ništa ne poduzmeš, tada pohranjene informacije određuju kako će ti geni djelovati.

Koji ti je od gena uključen?

Ako kontroliraš svoje gene, to ti može pomoći da izbjegneš glavne bolesti povezane sa starenjem i poboljšaš izglede da više vremena provodiš s unucima nego u čekaonicama ambulanti čitajući krupna slova u časopisima starima tri godine. Ako poboljšaš samo jednu stvar vezanu za vlastito tijelo – primjerice, ako svakoga dana počneš šetati tridesetak minuta – na kraju ćeš usput (možda i nenamjerno) poboljšati i mnoge druge stvari, tako da se rupe starenja ne prošire i ne izazovu potpun raspad sustava.

Zahvaljujući sitnim promjenama postići ćeš cilj – produžetak života i poboljšanje njegove kvalitete. Kako, dakle, možeš promijeniti djelovanje svojih gena? Jedan od načina je ponovna izgradnja kromosoma. Tvoji kromosomi, ti mali vragolani, na svojim krajevima imaju sitne tvari koje se zovu telomere. Njih si možeš predočiti kao sitne plastične vrhove vezica za cipele. Svaki put kad se stanica razmnožava telomera se malo skraćuje, upravo kao što se vrh vezice za cipele s vremenom stanjuje. Jednom kad nestane zaštitnog omotača na vrhu, DNK i vezica za cipele počinju se raspadati i mnogo se teže koristiš njima.

Zbog toga se stanice prestaju dijeliti i rasti i obnavljati tvoje tijelo. Stanica shvaća da više ne može pomoći tijelu i počini samoubojstvo (to se zove apoptoza), što može pridonijeti stanjima povezanima sa starošću. No, tvoje tijelo posjeduje i enzim – koji se zove telomeraza, koji automatski obnavlja i ponovo izgrađuje krajeve kromosoma kako bi stanice ostale zdrave.  Telomere kromosoma u ljudi koji osjećaju jači stres gotovo su za 50 posto kraće od telomera ljudi koji su pod manjim stresom. Budući da znanost ima sve više informacija o prosječnoj duljini telomera za određenu dob, znanstvenici mogu procijeniti koliko su biološki stariji ljudi jače izloženi stresu: nevjerojatnih devet do sedamnaest godina. Već i samim tim što misle da brže stare, oni uistinu stare brže.

Pročitaj što Dr. Oz kaže o živcu vagusu.

Više savjeta potraži u knjizi "Vi zauvijek mladi", prof. dr. Mehmeta Oza i prof. dr. Michaela Roizena u izdanju V.B.Z.-a.