Dr. Ana Jelčić je specijalistica ginekologije i opstetricije, no svojim pacijenticama pristupa na nešto drugačiji način jer je ujedno i praktičarka tjelesno orijentirane psihoterapije. Nakon višegodišnjeg rada u Domu zdravlja Zagreb i brojnim priznatim poliklinikama, Ana je osnovala Ginekologiju D*ANA, sigurno mjesto za sve pacijentice koje uz uobičajene ginekološke usluge imaju priliku pristupiti svom problemu i reproduktivnom zdravlju kroz psihoterapiju. 

Napominje Ana kako joj je cilj pokazati pacijenticama da njihovo tijelo radi za njih, a ne protiv njih te da liječenju pristupa bez nametanja vlastitog autoriteta kao jedinog ispravnog jer se ipak radi o njihovim tijelima. Zašto se odlučila spojiti ova dva poziva, koja su to zdravstvena stanja na koja možemo utjecati kroz psihu, je li moguće dočekati menopauzu bez neželjenih simptoma te kako izgleda jedan takav susret u Ginekologiji D*ANA, pročitajte u nastavku.

mZ: Kako ste se odlučili na to da spojite ginekologiju i psihoterapiju? 

Mogu reći da me oduvijek, na neki način paralelno, zanimalo kako funkcionira naš um i naše tijelo. Kroz sazrijevanje sam postala svjesnija duha ili duše, kako god je zvali, i u svom višegodišnjem istraživanju, edukaciji i osobnom radu, zaključila da je veza između uma, tijela i duha neraskidiva i da u njihovoj neravnoteži leže uzroci bolesti.

Ginekologija i porodništvo i tjelesno orijentirana psihoterapija su moja dva poziva i dvije jednako vrijedne ljubavi. Diplomirala sam na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i 2009. počela dugo željenu specijalizaciju iz ginekologije i porodništva. Oduševljavala me složenost menstrualnog ciklusa, čudo trudnoće, mudrost naše biologije i čin porođaja. Smatram velikom privilegijom pratiti ultrazvukom nastajanje novog života i podržavati žene kroz taj proces u kojem se i one rađaju kao majke. Također, učiti o menstrualnom ciklusu i kako on na nas utječe emotivno i fizički bilo je za mene fascinantno. Moći prenijeti to znanje na svoje pacijentice i podržati ih u spoznaji da njihovo tijelo radi za njih, a ne protiv njih smatram svojim pozivom.

Kroz to učenje i kroz vlastita životna iskustva, osjetila sam u nekom trenutku potrebu za dubljim upoznavanjem sebe i potrebu da naučim tehnike kojima bi mogla podržati svoje pacijentice i liječiti ih bez osjećaja nametanja vlastitog autoriteta kao jedinog ispravnog jer se zapravo radi o njihovim tijelima. Prepoznala sam da različite žene imaju u datom trenutku različite reakcije, ali da sve imaju potrebu za osjećajem povjerenja, poštovanja i sigurnosti. Željela sam naučiti prepoznati te reakcije i pristupiti svojim pacijenticama na pravi način. Za to su mi trebale tehnike koje sam dijelom dobila u sklopu primarne edukacije, ali sam ih željela proširiti, a ne da budu samo intuitivne.

Tu vrstu edukacije pronašla sam u tjelesno orijentiranoj psihoterapiji i mogu reći da je ona bila dio slagalice u mom radu koji je savršeno sjeo na mjesto. Diplomirala sam 2022. godine, nakon četverogodišnje edukacije, na Centru za integrativni razvoj, priznatom od EABP-a (Europskog udruženja za tjelesno orijentiranu psihoterapiju), a trenutno sam na postdiplomskom studiju. Kroz svoj rad nastojim povezivati sva znanja koja imam, kako bi pacijenticama prenijela da smo u očuvanju i unaprjeđenju njihovog zdravlja saveznici i da je moć i namjera u njihovim "rukama".

Ljubav prema sebi, koja je u suštini neraskidiva od ljubavi i brige prema svom tijelu, svojim emotivnim potrebama i poštovanju vlastitih psihofizičkih granica, izvor je kako fizičkog zdravlja, tako i osjećaja zadovoljstva i ispunjenosti. Često se ljubav prema sebi koristi samo kao fraza, a smatram da zapravo cijeli život na neki način učimo što sve ona točno i za svakog individualno podrazumijeva te nam je ponekad i nekima potrebna pomoć na tom puti. Mišljenja sam, da je liječiti isključivo fizičku bolest, koja je posljedica dubljeg disbalansa, poput davanja lijeka za snižavanje temperature, privremeno i simptomatski. Pravo je pitanje, što se događa u našim životima i kako ih živimo, da je naše tijelo u datom trenutku u stanju bolesti. Prvo, naravno, liječimo aktualnu bolest, a nakon toga, ukoliko naravno to želimo, ima smisla pogledati u ono što možemo promijeniti kako bi izgradili kapacitet našeg tijela, uma i duha za zdravlje.

mZ: Koja su to ginekološka stanja koja mogu imati izvor u mentalnom zdravlju?

Neraskidiva je veza između tjelesnih bolesti i mentalnog zdravlja. Ono što je na neki način već opće prihvaćeno je da postoji nekakva nasljedna predispozicija i da je stres jaki okidač za bolest. Ono što ja smatram zanimljivim je zašto u sličnim uvjetima kod jedne žene nastaje bolest, a kod druge ne i zašto na određenom "tjelesnom nivou" te kako je to povezano sa načinom života i osjećajima i mišljenjima koje gajimo prema sebi i drugima. Uvijek posebno obraćam pažnju na stanja koja su reverzibilna i na koja se može utjecati.

Primjerice, česti ginekološko endokrinološki poremećaj su policistični jajnici, koji ako se na vrijeme prepoznaju, u ranim godinama, pravilnom prehranom, umjerenom tjelovježbom i neprelaženjem vlastitih granica, nikada ne moraju postati manifestna bolest iako se prenose transgeneracijski. Zapravo, mogu zauvijek ostati samo predispozicija koja nikada nije postala bolest koja bi kasnije u životu potencijalno značila npr. probleme sa ostvarenjem trudnoće, razvoj dijabetesa, hipertenzije i infarkta i karcinoma maternice. Utjecati u trenutku kad je to samo predispozicija je pravo vrijeme, kojem mi kao primarni liječnici trebamo težiti. Tu su primjerice i izostanak ciklusa radi preniske tjelesne težine, prekomjerne tjelovježbe, obilne menstruacije radi autoimune bolesti štitnjače, učestale upale radi straha i nelagode kod spolnih odnosa itd.

Dat ću jedan konkretniji primjer spajanja tijela i osjećaja u radu. Prema tjelesno orijentiranoj psihoterapiji, i ljutnja i seksualna energija su primjerice osjećaji koji nastaju iz zdjelice i istovremeno su najčešće potiskivane emocije jer često, već u ranom djetinjstvu, nailaze na osudu okoline i to nešto češće kod djevojčica. Naučiti uspostaviti protok u osjećaju ljutnje kao i osjećaju vlastite seksualne energije, ne ga potiskivati natrag u sebe/prema sebi niti ga nekontrolirano prebacivati na druge je ono što nam treba za osjećaj vlastite snage, užitka, granica i ugode u vlastitom tijelu.

Kad živimo iz takvog mjesta i kad uz to imamo kapacitet za otvoreno srce i um, spontano dolaze želja za kretanjem, zdravom hranom, prirodom, kontaktom s drugima, partnerskim odnosima i slično. Posljedično je manja vjerojatnost da ćemo na razini zdjeličnih organa razvijati bolest. 

mZ: Je li moguće potpuno spriječiti određene probleme sa zdravljem ako im se najprije pristupi kroz psihoterapiju?

To je pitanje svih pitanja i odgovoriti na to pitanje u ovom trenutku sa "da" bi bilo pretenciozno jer ja vjerujem u znanost i istraživanja koja bi se trebala provesti kako bi se to jasno dokazalo. Mišljenja sam da bi primjerice, već u osnovnim školama, uz sat razrednika, za djecu bilo od neprocjenjive vrijednosti imati sat grupne dinamike koju bi vodio educirani terapeut te bi već kroz takav rad djeca upoznavala sebe i druge, učila iz iskustva da svi imamo sve osjećaje i da ih je nemoguće nemati te da njima trebamo naučiti navigirati sa najboljom namjerom za sebe i druge. Tada bi na vrijeme mogli biti, kao društvo i kao struka, podrška djeci koja imaju veće probleme sa prihvaćanjem sebe i drugih i smanjen kapacitet za podnošenje stresa. Moja osobna premisa je, a koju bi trebalo dokazati, je da bi takva generacija bila zdravija kako psihički tako i fizički. Ponovit ću se, to dvoje je u neraskidivoj čudesnoj vezi i to nije nešto što bi trebalo biti zastrašujuće nego upravo suprotno, to je naša riznica. 

mZ: Spominjali ste primjer gospođe koja nije imala gotovo nikakve poteškoće s menopauzom zato što je vodila život bez mnogo stresa. Možete li opisati kako su mentalno zdravlje i menopauza povezani te kako se možemo pripremiti na što bezbolniji ulazak u menopauzu?

Primijetila sam kroz rad da žene koje imaju stabilne odnose, podršku obitelji, zadovoljne su i ispunjene poslom koji rade, imaju periode kvalitetnog odmora i imaju osjećaj vlastitog ostvarenja, podnose perimenopauzalne tegobe puno bolje nego žene kod kojih to nije tako ili većinski nije tako. U isto vrijeme, u komunikaciji sa ženama bez tegoba, saznala bih da je i njihov život donosio stresore, ali da su, citirat ću jednu svoju inspirativnu pacijenticu "uvijek isplivale na drugu stranu te turbulentne rijeke". 

Kad bih pitala zašto misle da je to tako, odgovor su bili sljedeći: biti podrška i sebi i drugima, nikada ne treba zaboraviti na sebe, život donosi probleme, ne treba se za njih vezati, nekad se i nasmijati problemima, treba se kretati prema naprijed, vježbati i zdravo jesti, pitat će te starost gdje ti je bila mladost, prihvaćanje sebe i drugih je recept... Učila sam od takvih mudrih žena, starijih od mene i zahvalna sam im što su to dijelile sa mnom.

Sada mislim da je "recept" obratiti pažnju na svaku svoju drugu fazu ciklusa dok ga imamo i pitati se zašto nervoza, zašto jaki PMS, koja je moja potreba koja mi treba da bude zadovoljena i kako ću si to omogućiti sama ili zrelo pitati drugoga ako je to nešto što mi od njega/nje treba. I ukoliko ne može biti zadovoljena tu gdje je, ne ostati na mjestu nego ići dalje.

Ukoliko više nema ciklusa i nastupila je menopauza i promjene raspoloženja i tegobe su jake, potražiti stručnu ginekološku pomoć, emotivnu podršku, prilagoditi prehranu, pokrenuti tijelo i vježbati. I nikada ne odbaciti svoje potrebe i ne odustati od toga da one budu zadovoljene. Iz odraslog mjesta u životu, iz dječjeg mjesta u psihoterapiji.

mZ: Kako izgleda jedan takav posjet vašoj ordinaciji? 

Imam veliki broj pacijentica koje zapravo znaju način na koji radim i s tim ciljem dolaze kod mene i odmah su otvorene za povezivanje tegoba i njihovog zdravstvenog stanja. Za nove pacijentice, posjet izgleda tako da se standardno naruče radi svojih tegoba ili na rutinski ginekološki godišnji pregled. Ukoliko tijekom pregleda primijetim da postoji određeni disbalans u tijelu i/ili njihovom emotivnom stanju, pitam ih kako se osjećaju i jesu li otvorene za istraživanje mogućih uzroka, upoznavanje sebe i mogućnosti koje im to donosi. Ukoliko jesu, spontano se otvore i s interesom, često i s oduševljenjem kreću prema promjeni i primaju i primjenjuju alate koje im nudim. Ukoliko nisu, nasmijemo se i napravimo klasični pregled. Nema nikada rezultata od nametanja, sve u životu dolazi u svoje vrijeme.

mZ: Što biste savjetovali čitateljicama, kako se povezati s vlastitim tijelom i potencijalno spriječiti i otkloniti probleme koji ih muče? 

Za zdravlje reproduktivnog sustava kao i za generalno zdravlje, važno je biti povezan s vlastitim tijelom. To konkretno znači osjećati svoje tijelo i znati kako se taj osjećaj u tijelu zove te koja je potreba ispod tog osjećaja. Ne iz uma, nego iz tijela, to je velika razlika. Često je naša ideja o onome što nam treba suprotna od onoga što nam zapravo treba. Potrebe mogu biti razne, za kretanjem, odmorom, užitkom, za učenjem, za kontaktom, za samoćom, za plesanjem ili bazične za hranom, vodom, snom... U današnje vrijeme, organizirati svoj život tako da su nam potrebe ispunjene pravo je umijeće, ali se isplati uložiti energiju u to majstorstvo jer će nam tijelo to višestruko vraćati.

Nemoguće je dovoljno naglasiti važnost dobre prehrane, koja paše našem tijelu i zaista ga hrani. Zdrava prehrana traži vrijeme, našu pažnju i određenu količinu novca, ali treba biti u vrhu prioriteta na ljestvici. Izabrati vrstu tjelovježbe koja je užitak, a ne samo fizički napor, također je recept za žensko zdravlje. Kvalitetni odnosi koji nas ispunjavaju i dovoljno vremena provedenog u kontaktu sa sobom pomoći će da se osjećamo u balansu. Redoviti seksualni odnosi, sa zdravim partnerom, u mjeri u kojoj nam pašu, balansiraju hormone kao nijedan ginekolog. Boravak u prirodi, sa zdravom obitelji, druženje sa djecom, kontakt sa životinjama oslobađaju hormone zadovoljstva i sreće.

Dovoljno vremena za hobije, posao kojeg volite, u kojem ste kreativne i koji nije samo izvor novca, pojačati će osjećaj i uspjeha i zadovoljstva. Neki savjeti su univerzalni, neke trebate izabrati same za sebe. Ako ste se na početku intervjua pitale što je to ljubav prema sebi (ja se nekad ranije jesam) sve ove nabrojene stvari jesu i svaka od nas ih zaslužuje. Također, prihvaćanje da ni mi ni drugi, a niti život nismo savršeni i da ne možemo uvijek biti u balansu je recept za uvijek dobrodošlo prihvaćanje stvari kakvih jesu iz kojeg možemo ići u novi dan. 

I za kraj, potražiti pomoć stručnjaka na svim ovim poljima, ako primijetite da nemate know how, odlučiti se na pregled liječnika ako ste zabrinute (bez obzira koliko dugo niste bile na pregledu), je također ljubav prema sebi.

mZ: Radi se o zanimljivom i jedinstvenom pristupu pacijenticama, postoji li već slična praksa kod nas i u ostatku svijeta? 

Postoje liječnici, i vani i kod nas, koji su došli do istih zaključaka i koji kroz svoj rad ne odvajaju tijelo od psihičkog zdravlja, ali nema ih puno koji, uz primarnu specijalizaciju, imaju i edukaciju iz tjelesno orijentirane ili neke druge vrste psihoterapije. Nisam se bavila statistikom, ali konkretno u Hrvatskoj, za sad, znam za još jednu kolegicu ginekologinju koja je završila edukaciju tjelesno orijentirane psihoterapije i još jednu druge specijalizacije, koja je na početku edukacije. Također, postoje obiteljski liječnici, za koje znam da su se educirali u nekom od smjerova psihoterapije i smatram da je to blagodat za njihove pacijente. Svakako pozdravljam da nas ima što više i užitak je razmjena mišljenja i iskustava s kolegama koji u svom radu koriste ta znanja, pogotovo zato što nas nema puno.  
 

Savjeti ginekologinje Kako možete znati da je vaše menstrualno krvarenje preobilno