"Nakon prvotnog šoka zbog dijagnoze, 'odlijepila' sam na ideju dvogodišnje izolacije"

- Kada smo prije dvije godine dobili dijagnozu za Relju, nakon prvotnog šoka, podatak koji se najviše urezao u moju glavu bilo je trajanje liječenja i svojevrsna izolacija od dvije godine. Ta ideja, da ćemo biti izolirani od svega meni je bila potpuno strana, neprihvatljiva, odbojna, strašna. Naravno da je strašnija bila činjenica da se naše dijete bori s leukemijom, no mislim da sam u tom stanju šoka najviše odlijepila na ideju dvogodišnje izolacije.

Onda je krenulo liječenje, boravak u bolnici od osam mjeseci s povremenim izlascima doma i više nisam imala prostora ni kapaciteta razmišljati o izolaciji i posljedicama koje će ona ostaviti na nas. Kada smo počeli liječenje, moja se glava preorijentirala na ono najvažnije - da preživimo, manje fizički, više psihički i emotivno, da samo preživimo, da istrpimo taj strah, taj brutalni strah koji te guši i koji nema nikakvog smisla opisivati svima onima koji kroz njega nisu prošli.

Suviše ležeran stav nije dobar Zabrinuta djeca: Kako svojim roditeljima objasniti opasnost od koronavirusa?

"Frustrirajuće je kad me Relja pita zašto ne može u kino ili samo proviriti u šoping centar"

Nakon liječenja stigli smo doma i evo nas. Već gotovo godinu i pol dana mi smo doma i živimo u izolaciji. Ne primamo posjete, u zatvorene prostore idemo jako rijetko, s maskicom i društveni život, naš osobni, bračni, obiteljski i Reljin, sveden je na minimum. Ruku na srce, nema ga. Ne žalim se jer mi smo se navikli i mi skroz dobro funkcioniramo jer mi doma imamo vrtić i živimo jedan sumanuto lud, ali ok život i smišljamo lude ideje pa je Relji zapravo jako često zabavno. Mi smo u izolaciji već godinu i pol dana.  Masu je puta frustrirajuće i masu je puta tako da bih lupala glavom o zid kad me Relja pita zašto ne može u kino ili samo poviriti u neki šoping centar ili ući u igraonicu koju svaki put gleda potajno dok hodamo Martićevom.

"Izolacija u ovom trenutku je važna i nužna i srećom samo privremena"

I pizdim na ovu pošast jer je stigla taman u vrijeme kada smo se počeli opuštati, taman je stigla pred kraj liječenja, taman kada mu već mjesecima pričamo da na proljeće napokon počinjemo živjeti. Kako se živjeti može (i trebalo bi). No eto, tu smo gdje jesmo. I (još jedan) mjesec - dva izolacije nama ne čini problem. Strah je drugi par rukava, no to je za neku drugu priču. Sve ovo ja pišem jer samo želim da svi oko mene skuže, da je izolacija važna i nužna. Zbog svih nas. Naše djece, vaših roditelja, ljudi uslijed terapija. Da izolacija od 2 tjedna ili mjesec dana ne može i ne mora biti drama jer ta izolacija spašava živote.

Koronavirus Igor Rudan: 'Dva su moguća scenarija vezana uz koronavirus'

"Ostanite doma, vaše odluke sada direktno utječu na situaciju"

Ograničavanje života je zajebano, pričajte mi o tome, no sada je stvarno nužno. I budite zahvalni što je privremeno, cijenite što je samo trenutno i što to ne činite zbog vlastitog djeteta već budite sretni što time možda spašavate susjeda, frenda, mamu, tetu u kiosku, tetu u pekari, tetu u ljekarni. Ostanite doma, okružite se dragim stvarima ili obitelji i jednostavno, ne dajte molim vas da zbog naše bahatosti, razmjeri ovog sranja budu veći nego što bi bili da se svi samo malo potrudimo. Pišem to zbog vas i zbog nas. Ostanite doma, budite odgovorni. Vaše odluke sada direktno utječu na situaciju. Budite sretni što vas zapravo za mjesec, dva, tri opet čeka vaš život. A koliko je to! -