Iako se o njoj rijetko govori, mizokinezija je u psihologiji sve učestalija tema, a nova istraživanja pokazuju da bi mogla biti znatno raširenija nego što se dosad pretpostavljalo.

Kako izgleda mizokinezija u stvarnom životu?

U jednom britanskom istraživanju sudionici su vrlo iskreno opisali što u njima izaziva tuđe vrpoljenje. Jedan od njih rekao je:

“Kad vidim nekoga kako lupka prstima po stolu, imam osjećaj da ću eksplodirati.”

Druga sudionica priznala je da je izluđuju ponavljajući sitni pokreti njezinog supruga:

“Kad savija nožne prste, osjećam se fizički bolesno.”

Ovakve reakcije nisu pretjerivanje — barem ne za one koji žive s mizokinezijom. Istraživanje objavljeno u časopisu PLoS One donosi rezultate razgovora s članovima grupe podrške, a gotovo svi su izdvojili iste okidače: cupkanje nogom, lupkanje prstima, prebacivanje noge preko noge, mahanje rukama, te igranje kosom ili kemijskom olovkom.

Trepćemo manje kad slušamo Želite znati sluša li vas netko? Obratite pažnju na treptaje

Mizokinezija i mizofonija – često dolaze u paru

Zanimljivo je da se mizokinezija vrlo često preklapa s mizofonijom — stanjem u kojem osoba burno reagira na određene zvukove, poput mljackanja ili glasnog disanja. To potvrđuje i klinička psihologinja dr. Jane Gregory sa Sveučilišta Oxford, koja objašnjava da se ova dva poremećaja “vrlo često pojavljuju istovremeno”.

Prema nekim procjenama, čak jedna od tri osobe može imati pojačanu negativnu reakciju na pokrete drugih ljudi, iako intenzitet značajno varira. Kod nekih će to biti tek blaga iritacija, dok drugi doživljavaju snažnu ljutnju, tjeskobu ili osjećaj unutarnje napetosti koju ne mogu ignorirati.

Tri žene, tri potpuno različite reakcije

“To samo eksplodira u vama” – Andrea, 62

Andrea se s prvim simptomima susrela još kao djevojčica kada ju je izluđivala školska kolegica koja je neprestano čupkala nokte. S vremenom su se njezini okidači proširili — najviše je smetaju pokreti ruku, posebice kada ljudi prekrivaju usta dok govore.

Opisuje trenutnu i neočekivanu pojavu ljutnje kao “eksplozivnu” i priznaje da godinama gradi život tako da izbjegne situacije koje bi je mogle uznemiriti. Danas radi od kuće i uglavnom se drži podalje od društva.

“Sva sam u adrenalinu” – Jill, 53

Jill kaže da joj srce počne ubrzano lupati čim primijeti ponavljajući pokret. To može biti nešto tako jednostavno kao način na koji netko drži vilicu. Kaže da joj tijelo reagira kao da je u opasnosti — reakcija "borba ili bijeg".

“Kao balon tjeskobe u želucu” – Julie, 54

Julie češće doživljava tjeskobu nego ljutnju. Nedavno ju je na autobusnoj stanici uznemirila žena koja je intenzivno mahanjem ruku pratila svoj korak. Taj osjećaj nije nestao satima. “Nisam ljuta osoba. To je više unutarnji pritisak, kao da će nešto puknuti.”

Zašto mozak tako burno reagira?

Iako uzrok još nije sasvim jasan, jedna teorija kaže da ljudi s mizokinezijom imaju pojačan instinkt za praćenje okoline. To znači da im mozak teže “isključuje” vizualne podražaje, pa svaki pokret privlači pozornost kao potencijalni signal opasnosti — slično kao kod merkata koji u divljini neprestano skeniraju okolinu.

U današnjem užurbanom svijetu, prepunom pokreta i vizualnih stimulansa, takav mozak zapravo radi “prekovremeno”.

teško je prihvatiti... Drugi ne slažu s vama? Možda ste teška osoba, a da toga niste svjesni

Kako si mogu pomoći oni koji žive s ovim stanjem?

Prema riječima stručnjaka, postoje načini da se simptomi ublaže:

Reframing – promjena interpretacije pokreta
Ako je okidač, primjerice, igranje kosom, pokušajte situaciju promotriti iz druge perspektive: možda je osoba nervozna, rastresena ili radi pokret iz navike.

Svjesno skretanje pogleda
Namjerno izbjegavanje vizualnog okidača nekima olakšava trenutnu reakciju.

Privremeno povlačenje iz situacije
Ako je moguće, promjena mjesta, stajanja ili sjedenja može spriječiti jaču emocionalnu reakciju.

Razgovor s drugima i podrška
Mnogi se srame vlastitih reakcija, što dodatno povećava napetost. Razgovor sa stručnjakom ili grupom podrške često pomaže u razumijevanju samog stanja.

I za kraj — niste “razmaženi”, nego senzibilniji

Mizokinezija nije znak slabosti ili razmaženosti. To je specifičan način na koji vaš mozak reagira na podražaje i s kojim je, kao i sa svakim drugim stanjem, moguće naučiti živjeti uz manje stresa.