Tada u pravilu želimo pojesti hranu koja je nutritivno siromašna (idealno:slatka i masna) i žudimo za točno određenom hranom (pizza, chips, Nutella, sladoled) - takozvana “hrana kojom se tješimo”. Ovu vrstu gladi još zovemo emocionalnom gladi jer je okidač te gladi nelagoda, tj. neka situacija koja je izazvala emocionalnu reakciju koju pokušavamo “umiriti” hranom.

Problem nastaje onda kada stvarnu potrebu za hranom (koja je fizička) pomiješamo s emocionalnom potrebom za hranom te više ne znamo prepoznati koja glad nas muči.

Odnos s hranom

Odnos sa hranom često je puno kompliciraniji nego što to mislimo. No, ako bi izdvojili najbitnije komponente tog odnosa, mogli bi si postaviti sljedeća pitanja:

• Kako su nas roditelji tješili je li hrana nekada služila kao utjeha?
• Kakav je bio odnos naših roditelja prema hrani?

Osobe koje imaju bilo kakav oblik "nezdravog" odnosa prema hrani (neki oblik emocionalnog jedenja koji uključuje i poremećaje hranjenja), najčešće nisu u svojoj obitelji dobili dobru bazu da bi taj odnos bio prirodan, kakav bi sam po sebi trebao biti. Nije bilo puno ugode, užitka i radosti povezanih s hranjenjem i s hranom samom. Više je bilo nelagode, napetosti, neugodnih osjećaja, vezanih uz hranu, hranjenje i samu atmosferu.

Istovremeno hrana je često služila kao utjeha. Postoji nešto što se zove “prirodan impuls za hranom” - on nam javlja da trebamo jesti onda kada smo gladni, međutim on se često pomiješa s impulsom za emocionalnim tješenjem hranom.

anoreksija, bulimija Kako si pomoći, ako imaš neki oblik poremećaja hranjenja?
Ljubav

Zamislite malu bebu koja se tek rodila. Spava. Mirna je. U jednom trenu, počne se meškoljiti. Osjeća neugodu u tijelu. Ta neugoda je glad. Plače! Traži cicu. Mama nudi mlijeko, istovremeno držeći bebu u toplom naručju. Osjeća ljubav prema bebi. Beba osjeća ugodu. Zadovoljno se smiješka. Osjeća se ugodno i sigurno. I ponovo tone u san.

U samim počecima našeg života, hrana nam doista zadovoljava i fizičku i emocionalnu glad. Kasnije, kako iz bebe odrastamo u malo dijete i dalje se događaju neugodne životne situacije koje nas mogu uplašiti. Tražimo roditeljsku utjehu kada se osjećamo ljuto, uplašeno, nesigurno ili tužno. Ako mama i tata znaju dati novu vrstu utjehe (kontat, tješenje, zagrljaj), jednom riječju ako nas znaju voljeti kada nam treba njihova ljubav i prihvaćanje, naučiti ćemo se tješiti na razne duge načine i hrana nam neće biti primarni oblik utjehe.

Međutim, ako roditelji to ne znaju ili ako i dalje nude hranu kao glavni mehanizam tješenja (mama nas ne zna utješiti, ali nutka nas kolačima, provjerava jesmo li gladni i hrana postane primarni oblik brige koju nam mama daje), stvarna glad se potpuno pomiješa sa potrebom za nekom utjehom. Hrana postaje oblik ljubavi.

Gladno srce

Možemo li naučiti kada nam doista treba hrana, a kada nam hrana služi kao utjeha? Ako nismo gladni hrane, možda smo gladni ljubavi? Emocionalni odnos s hranom i česta problematika koju imamo u vezi hrane i odnosa s vlastitim tijelom samo je simptom neke puno dublje potrebe. Upoznavajući svoje emocije možemo konačno otkriti koje potrebe se nalaze ispod njih, što stvarno želimo od života, na koji način to možemo tražiti i ostvariti, na koje se sve načine možemo pobrinuti za sebe kada se osjećamo loše, bez da koristimo mehanizam emocionalnog jedenja? Kako se možemo utješiti? Kako se možemo voljeti? Kako možemo nahraniti svoje gladno srce, a da nužno ne posegnemo u frižider?

Zanima li vas dublje istraživanje ove teme, pozivam vas na radionicu Gladno srce, 23. rujna u 17:30, Centar Snaga namjere, Račićeva 5/1 Zagreb.

Više o radionici i prijave na linku:
https://snaganamjere.com/proizvod/gladno-srce/