Nikad se u životu nisam osjećala privlačno. Možda zato što kao dijete nisam dobivala reakcije od okoline da je to tako. Možda je to počelo s mojim roditeljima koji mi nikad nisu davali komplimente, nego naprotiv, kao osobe koje nisu znale bolje, uvijek su isticali moje mane, misleći da ću ih ispraviti, ako mi ih oni osvijeste.

Roditelji mi nisu poticali samopouzdanje

Kad te netko cijeli život uvjerava da nisi dovoljno dobra, onda to i povjeruješ. Ne samo da se nisam osjećala vrijednom, nego sam mislila da ni ne zaslužujem ništa bolje. Uvjerena sam  da sam postala samopouzdanija nakon što sam se okružila ljudima koji su me voljeli i prihvaćali onakvu kakva jesam i nisu se ustručavali to mi reći. Tada sam prvi put u životu počela prihvaćati komplimente od drugih. Prošlo je dosta vremena od dana kada sam mislila da se sa mnom grubo šale oni koji bi mi dali kompliment, do trenutka kada sam pomislila da možda to stvarno i misle. Ključan trenutak je bio, kad sam pomislila da možda i jesam privlačna.

Trenutak kada sam prihvatila sebe kao lijepu i privlačnu to sam i postala. Možda ne toliko zbog mog fizičkog izgleda, koliko zbog mog iskrenog osmjeha, opuštenosti, osjećaja samopouzdanja, jer to je ono što ljudi primjećuju. Ljudi osjete kad ti znaš tko si i što si, kad si svjesna sebe, svojih mogućnosti i da se prihvaćaš takva kakva jesi. I onda drugi pomisle: ''ako se ona drži kao da vrijedi, za to mora postojati razlog''. Ako imaš poštovanja prema sebi, imat ćeš ga i prema drugima, a onda će ga i drugi imati prema tebi.

Konačno sam shvatila da zaslužujem više

Sa svojih 180 centimetara visine, držala sam se pogrbljeno, imala sam i 10-ak kilograma viška, ali kad mi je počelo jačati samopouzdanje shvatila sam da centimetri i kilogrami nisu presudni za privlačnost kojom zračiš, nego da je to prije svega stanje uma. Zanimljivo je da kada je moja svijest napokon prihvatila da sam zaista privlačna (nebitno jesam li to i bila), moje tijelo je to počelo pratiti. Kao da je ono bilo usmjeravano od uma. Htjela sam promjene na bolje u svom životu i po prvi put sam osjećala da ih i zaslužujem. Htjela sam drugačiji ''put'' od onog na kojem sam bila i znala sam, ako samo malo promijenim smjer, da ću s vremenom biti tamo gdje želim. A moje tijelo je moralo slijediti te promjene – da bih bila osoba za koju sam smatrala da želim biti i moje tijelo se moralo pokrenuti. Jer, ako želiš nešto dobro, moraš i sam biti dobar.

Pokazala sam ljubav samoj sebi

Od trenutka kad sam počela vjerovati da sam vrijedna i da komplimente koje dobivam i zaslužujem, postala sam bolja i prema sebi na način da sam prestala navečer jesti kruh, Nutellu i čips. Osjetila sam potrebu i da se počnem baviti fizičkom aktivnošću. Kako u to vrijeme nisam imala dovoljno novca, nisam si mogla priuštiti odlazak na fitness ili pilates. Razmišljala sam što da učinim, a onda mi je sinulo: ''Ne budi glupa, imaš noge, imaš cestu, izađi u park i trči''. Problem je bio što nisam imala ni adekvatnu opremu za trčanje. Ali tada sam pomislila: ''ako sada počnem trčati u tenisicama koje i nisu za trčanje, možda Svemir vidi da mislim ozbiljno pa mi pošalje pravu opremu''. Vjerovala ili ne, nakon samo tjedan dana svakodnevnog trčanja i jednog pošteno istegnutog mišića zbog loših tenisica, ušla sam u jedan supermarket i tamo me dočekala proljetna rasprodaja tenisica za trčanje i moj broj za smo stotinjak kuna!

Promjena dolazi postupno

Tako sam postala trkačica. Trčala sam svojim tempom u skladu sa svojim mogućnostima i svojim načinom. Moje tijelo je reagiralo na te promijene, izgubila sam onih desetak kilograma i osjećala sam se odlično. Shvatila sam da navike treba mijenjati postupno korak po korak, onoliko koliko možeš podnijeti. Pa onda malo po malo pomicati granicu, dok ne dođeš do točke kada ti je život potpuno promijenjen. Upravo tako možeš postati ono što želiš u bilo kojem segmentu  života. Nitko se nikada nije samo ustao iz fotelje i otrčao maraton. Jer, kao i kod trčanja gdje najprije neko vrijeme trčiš 30 sekundi i hodaš dvije minute, pa trčiš minutu i hodaš minutu, pa trčiš dvije minute i hodaš 30 sekundi, nakon nekoliko mjeseci moći ćeš trčati 20 minuta bez predaha. Promjena dolazi postepeno. A kod mene je sve počelo obuvanjem tenisica i izlaskom iz kuće, zaobilaženjem police s grickalicama u trgovini i uvjeravanjem svog odraza u zrcalu da smo vrijedni dobrih stvari. A to možeš i ti.

Ovdje pročitaj još priča i ocjeni ih.

Ovo je bila Vlatkina priča, ako je želiš ocijeniti, ulogiraj se sa svojim korisničkim imenom.

Ovo je ujedno i posljednja priča iz prvog ciklusa Zaljubljeni i zdravi. Pozivam te da ocijeniš svih šest priča i na taj način mi pomogneš proglasiti najbolju. Priče pročitaj i ocijeni ovdje.