U Splitu je završila srednju upravnu školu i Muzičku školu 'Josip Hatze', odsjek solo pjevanja. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Odigrala je niz kazališnih uloga u komedijama, dramama, mjuziklima. U stalnom je angažmanu u splitskom HNK. Od televizijskih uloga najpoznatija je po ulozi Milijane u seriji 'Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo', glumila je u serijama 'Novo doba', 'Cimmer fraj', 'Ptice nebeske' i 'Ruža vjetrova'. Autorica je osam knjiga od kojih su neke doživjele i više od deset izdanja. Ima kćer Karlu.

Nisam nikada nikoga direktno vrijeđala

ZK: Što trenutno radite, a što planirate raditi u bližoj budućnosti?

Trenutno se bavim svojim umjetnostima što namjeravam raditi i u budućnosti. Ponekad sam više usredotočena na glumu, ponekad na pisanje, slikanje ili pjevanje. To ovisi o projektu na kojem trenutno radim. Nedavno sam završila rad na predstavi 'Majka Courage' u režiji Dušana Jovanovića na čijoj sam premijeri izložila svoje slike, 24 ulja na platnu s kazališnim motivima. Prije dva mjeseca izdala sam slikovnicu za djecu 'Vrline mane Mare bubamare' pa sam se usredotočila na to. Prije par dana održan je koncert u Lisinskom 'Glumci glumcima', posvećen umirovljenim velikanima hrvatskog glumišta na kojem sam pjevala šansonu. Trenutno se pripremam za stand up 'Ajme nama s njima'.

ZK: S vašim alter egom Gogom Bjondinom postigli ste veliki uspjeh kao satiričarka. Kako je ona nastala?

Kao gost nastupala sam u emisiji Glamour Caffe gdje sam izvela monolog iz svoje drame 'Splitska kvatrologija' koji je imao dobar odjek kod publike pa smo ja i tadašnji urednik Siniša Svilan došli na ideju da pokušamo s tjednim kolumnama u kojima bih ja komentirala dnevne dogadaje, politiku, kulturu, muško - ženske odnose. Na humorističan način komentirala sam sve ono što nas se tiče u svakodnevnom životu. Radila sam to tri godine. 

ZK: Što je ona mogla govoriti, a vi niste i u kojoj mjeri dijelite njezin svjetonazor?

Lakše je kada kao glumac progovaraš kroz lik. Lik može puno više nego ti osobno, više mu je dozvoljeno. Odlučila sam se za luckastu plavušu kojoj nije moglo biti puno toga zamjereno. Inače mislim da komičarima koji se bave ovim poslom ne bi trebalo zamjerati. To je tako svugdje u svijetu. Naravno treba imati granicu. Nastojala sam da ono što radim bude ljudima blisko i komično, a ne odbojno. Nisam nikada direktno nekoga vrijedala.

ZK: Kad ste ušli u četrdesete godine stavili ste Gogu Bjondinu u drugi plan i manje ste bili prisutni u javnosti. Zašto ste se odlučili na taj korak?

Zato što nisam htjela upasti u maniru. Smatrala sam da je to za taj period bilo dovoljno. Ja sam umjetnica koja se bavi i drugim područjima umjetničkog rada pa sam si dala prostora da radim i druge stvari, što ne znači da ne bih ponovno radila neke humoristične emisije sličnog profila.

U četrdesetima shvatiš prolaznost života

ZK: Biti žena s dvadeset, trideset i četrdeset godina. Što se mijenja, što je bolje, a što lošije?

Puno me pitate. Sve one žene koje su prošle četrdesetu mogu same donijeti zaključak, jer je svačije iskustvo drugačije. Kako bi rekla Erica Jong, danas su pedesete četrdesete, četrdesete tridesete itd, nema strogih pravila koja su nekad postojala. Žene postaju majke po prvi put u četrdesetim ili kasnije i zato je svačije iskustvo osobno. Mnoge žene počnu otkrivati život iza četrdesete. Imaju osjećaj da su ga do tada posvećivali nekom drugom, obrazovanju, djeci, mužu. U tim godinama počinješ uviđati prolaznost života i nastojiš više pažnje posvetiti sebi.

ZK: Kako se s izmijenom dekada i životnih etapa, mijenjao vaš odnos prema vlastitom tijelu i seksualnosti?

Mislim da s godinama žene dobivaju jasniju svijest o svom tijelu, a i seksualnosti. 

ZK: Koliko o našem vlastitom stavu ovisi ponašanje okoline prema nama. Jesu li vam ljudi pristupali drugačije kad su vas poistovjećivali s Gogom Bjondinom, zaboravljajući da ste vi Arijana Čulina i na koji način ste rješavali te situacije? 

U početku mog pojavljivanja na televiziji nailazila sam zaista na svakojake reakcije. Mnogi nisu odvajali glumca od uloge. Moram priznati da sam uživala veliku popularnost i da mi je bilo drago da se ljudi mogu poistovjetiti s onim što govorim, ali u isto vrijeme teško sam se nosila s tom istom popularnošću. Trebalo je proći dosta vremena da me odvoje od te uloge, a mnogi nisu uspjeli ni danas, ali nema veze to je također dio mene i mog posla.

Rane i ožiljci formiraju našu osobnost

ZK: Vaša knjiga u kojoj se bavite muško - ženskim odnosima, 'Što svaka žena triba znat o onim stvarima', doživjela je čak 18 izdanja i zapravo je prvi domaći chic - lit. Možete li nas podsjetiti, što zapravo svaka žena treba znati o 'onim stvarima' i mislite li da ta znanja zaista mogu pomoći?

I mene je iznenadila ta ogromna tiraža. Drago mi je da su se ljudi veselili čitajući je. Dobila sam direktne informacije od osoba kojima je knjiga pomogla u najtežim životnim trenutcima, primjerice na liječenju u psihijatriskim klinikama. Smijeh je definitivno lijek. To je parodija na savjete za bolji život, ali naravno da je svačije iskustvo osobno i da nema univerzalnog recepta za sreću. Preplavljeni smo izdanjima knjiga za samopomoć čiji se savjeti uglavnom baziraju na jačanju ega, brizi o vlastitim potrebama i slično, a ja mislim da je čovjek socijalno biće i da je glavni uzrok otuđenosti u današnje vrijeme, nedostatak ljubavi.

ZK: U Knjizi 'Dvi tri stvari za umrit od smija', kažete da se cijela svijetska literatura vrti oko činjenice 'ja te oću, ti me nećeš' i da što je veća patnja da je veća i literatura. Kažete i da iznimno cijenite komediju kao žanr i da je puno teže na filmu, literaturi i pozornici biti komičan, nego tragičan. U životu do tragedije često i dođe upravo zbog 'ja tebe hoću, a ti mene nećeš'. Što mislite može li se to izbjeći humorom i kako u sebi potaknuti duhovitost kad smo jako tužni?

Ti citati su iz moje drame, a njih također govori jedan lik pa ih ne bih komentirala, a to što kažete da u životu često dođe do tragedije zbog 'ja te hoću, ti me nećeš' to je istina i ne može se izbjeći jer je to naprosto život i svima nam se događaju takve situacije. Teško ih je prevladati kad su još, kako bi rekao narod vruće i kad si ti glavni akter neke nesretne priče. Niti jedna takva rana ne može zacijeliti preko noći. Treba vremena da ožiljak postane gotovo nevidljiv, a mi svi hodamo kroz život zbrajajući te male ožiljke od koji su neki bili veliki, ali to nas formira kao ličnosti i zbog njih smo onakvi kakvi jesmo. Duhovnost i duhovitost treba njegovati i poticati stalno, graditi ih i onda će nam pomoći u momentu kada klonemo.

ZK: Nedavno ste imali svoju prvu izložbu slika. Kada ste otkrili svoj slikarski talent i kako ste ga razvijali, jeste li imali mentora? 

Slikarstvom se bavim posljednjih sedam godina, ali više kao hobijem. U tome nalazim neko svoje osobno zadovoljstvo i mir. Imala sam mentore, ali dođe vrijeme kada moraš razviti svoj osobni stil, a to je najteže. Nisam otkrila taj talent u sebi. Počela sam slikati iz čisto terapeutskih razloga. Nakon puno emisija, predstava, snimanja trebalo mi je malo tišine.

ZK: Što mislite o zaokretima u karijeri, smatrate li da postoji dob u kojoj je bolje ne eksperimentirati previše?

Smatram da čovjek dok uči i dok je znatiželjan živi. Uvijek je dobro raditi ono za čim osjećaš poriv i uvijek će to biti dobro jer je poniklo negdje duboko iz tebe i tvoje, a ne nečije tuđe potrebe. Uvijek sam eksperimentirala, ali u okviru umjetnosti i jedna umjetnost mi je pomagala da nadogradim drugu.

Pročitaj kako se Danijela Dvornik nosi i bori s kilogramima.