Potragu za sobom odlučila je "odraditi" kroz kretanje. "Hodati sam počela davno jer sam poslije dvije trudnoće 'omlitavila', ali i navukla kile. Pokušavala sam i s nekim fitnesima, teretanama, ali ono što me mučilo je vježbanje u točno određeno vrijeme, određenim danima, a ja sam htjela nešto što mi je praktično, nešto gdje sama mogu odrediti smjer, vrijeme i tempo. Ta sloboda izbora bila mi je presudna. Hodanje je sloboda. Ono je poput disanja. Tijelo samo ide, tako smo napravljeni. Jer dok stvarno živimo život, dotad i hodamo. Kad prestanemo hodati kao da nekako i naš život (za)staje", kaže Anđelka koja je odlučila da će se njezina do sada najduža šetnja odviti  na trenutno najpoznatijem hodočasničkom put u Europi Camino de Santiagu (Put za Santiago).

Put je to dug 800 kilometara, a vodi u svetište sv. Jakova u Santiago de Composteli u Španjolskoj. Prelazi se pješice uz odmor u skromnim prenoćištima. Anđelka nije jedina, a ni među prvima koja se iz Hrvatske uputila na ovu pustolovinu tijela i duha i zato smo se u razgovoru više orijentirali na njezine unutarnje procese koje je doživljavala tijekom hodanja, a manje na tehničke.

mZ: Kada ti se javila ideja da odeš na hodočašće u Santiago de Compostela i koliko je prošlo vremena od ideje do realizacije?

Sad si me s ovim pitanjem podsjetila da sam nekad davno, čitala Coelhovo "Hodočašće" pa je to možda bio neki prvi susret s tom idejom. S pojmom Camina i onim što predstavlja prvi put sam se susrela negdje 2018. godine. Vjerojatno sam naišla na putopis ili nešto slično. Nakon toga stvari su se počele pojavljivati same od sebe. Tako mi je prijateljica godinu dana poslije rekla da se sprema na Camino. No, korona je zaustavila svijet pa i nju. Nije otišla, ali nije ni prestala razmišljati o tome. Isto se dogodilo i sa mnom. Ta misao se primirila u meni jer objektivne okolnosti nisu dopuštale da se razmaše, ali čim je postalo moguće, i misao, jednom zametnuta se probudila. I tako, kad se svijet počeo vraćati u normalu i putovanja su postala moguća, intenzivno sam počela čitati knjige o Caminu. Učlanila sam se u grupe na društvenim mrežama koje su dobar izvor za sve što o Caminu treba znati i počela sam istraživati što mi treba od opreme, koliko košta put, koji vremenski period mi treba za prijeći isti, koje je najbolje vrijeme za ići na Camino i kako se za sebe, u zdravstvenom smislu, najbolje pobrinuti. Potraga i istraživanje je trajalo nekih godinu dana, a onda sam zamislila i svoj okvirni plan puta, u daleku 2025. godinu. Međutim, negdje u veljači ove godine, nakon čitanja knjige Ivane Štulić, plan se mijenja, nisam mogla čekati toliko dugo. Zaplanirala sam putovanje  - što prije moguće. Čekao me Put, da dođem što prije. I, tako, odluka je pala da na putovanje krenem krajem kolovoza ove godine.

mZ: Što te motiviralo da odeš na hodočasnički Put svetog Jakova?

Nikad prije nisam napravila ništa slično. Putovala sam dosta, više turistički i neobavezno, ali s ovim putovanjem je bilo drugačije. Rekla bih da to nije obično putovanje na koje ideš s namjerom da nešto vidiš. Ovo je put da pogledaš u sebe i da od svih "znamenitosti" upoznaš najveću, a to si ti. Jer, zaboravili smo gledati u sebe, više smo orijentirani na one i ono oko sebe. Ponajmanje smo sa samim sobom, uz izliku da nemamo vremena i uz zabludu da je sve izvan nas puno zanimljivije, zagonetnije i privlačnije. Camino je hodočašće, još od davnina posvećeno svetom Jakovu. I taj pridjev "hodočasnički put" daje tu dimenziju religioznosti. No, Camino je, uz religioznu komponentu koja je za mene također bila važna no ne i presudna, puno više. To je hodočašće u središte sebe, no to ni ne znaš dok ne kreneš na Put.

mZ: Kako su tvoj suprug i djeca prihvatili da će biti bez tebe mjesec i pol dana?

Kako je prvotni plan bio da ću ići tek 2025. godine, obitelj je samo odmahivala rukom u stilu: "Ma proći će je, to je samo hir".  Ali, kad sam kupila kartu za put, postalo je ozbiljno. S kupljenom kartom krajem ožujka kreću i pripreme. Hodala sam svaki dan, preko tjedna to je nekih šest, sedam kilometara, a vikendom desetak. Kako se termin puta približavao hodala sam 15, 18 km. Za tu kilometražu treba izdvojiti tri, četiri sata što u svakodnevnom ritmu nije jednostavno.

Uz "svoje" pripreme, pripremala sam i obitelj za snalaženje dok me neće biti. Upute za preživljavanje. Najvažnije je da sam imala odličnu logistiku. Suprug, je preuzeo posao za dvoje, morao je biti i tata i mama, a svekrva je preuzela sve ostalo. Djeci (14 i 18 godina) sam polako prenosila svoja kućna zaduženja u malim, ali slatkim dozama i objašnjavala da će se na neko kratko vrijeme morati ali i moći snaći bez mene. Dobro sam organizirana, ali i znam jako dobro organizirati druge. Ništa bez dobre organizacije. Bez njih i njihove podrške sve ovo ne bi bilo moguće. Zato, hvala im što su stali uz mene, što su me podržavali u mojim pothvatima i jako me bodrili. Beskrajno hvala.

mZ: Jesi li i u jednom trenutku posumnjala u svoju odluku?

Kad doneseš odluku da ideš na Put i kad si tamo, kad hodaš, opcija odustajanja ne postoji (pod pretpostavkom da si zdrav i da nemaš nekih ozbiljnijih problema koji ti narušavaju zdravlje). Jer, došao si zato. Moje sumnje su se rojile prije nego sam krenula na put, u stilu: hoću li ja to moći, jesam li zagrizla prevelik zalogaj, kako će to sve proći, koliko će mi vremena trebati… Ali posumnjala u odluku da krenem nisam nikad.

mZ: Koliko je put fizički zahtjevan?

Put je izazovan i zahtjevan. I fizički i psihički. Najprije ne znaš što te snašlo, koliko god da si se pripremao ne znaš što te tamo čeka. Međutim, meni je pomoglo to što sam hodala doma, što baš nisam izašla na Put kao netko tko ne može uopće pojmiti što znači propješačiti 10-ak kilometara. Nisam bila neiskusna, ali nisam očekivala sve te uzbrdice i nizbrdice na putu. A valjda kao i u životu. Malo si gore, pa si malo dolje. Svakodnevno i stalno te na Putu prati simbolika. Put je život u malom. I u kratkom vremenu. Čini se kao da se u tim kratkim intervalima vremena koje provedeš na putu zrcali trajanje ukupnosti života.

mZ: Što ti se dogodio na putu osim žuljeva, novih poznanstava i krajolika koje si vidjela, kako je putovanje utjecalo na tvoj mentalni sklop, na emocije, je li putovanje djelovalo transformativno i u kojem pogledu?

Kakvi žuljevi! Žuljevi no no no! Baš sam se ozbiljno pripremala na Put i znala sam na koje sve poteškoće mogu računati. Međutim, mene su žuljevi mimoišli jer sam uspjela prevenirati da do njih ne dođe, tako da sam štitila osjetljive dijelove stopala medicinskim pomagalima. Jako je važno pripremiti se čim bolje. Ima jako puno savjeta i detalja o tome što treba činiti u svakoj mogućoj situaciji za koju postoje izgledi da bi se mogla dogoditi.

Puno hodočasnika se odluči nakon putovanja napisati knjigu koja je spoj korisnih savjeta i vlastitog iskustva i doživljaja Puta. I to je super korisno. No, mislim da svatko od nas onaj najvažniji segment Puta ne može zapisati dovoljno precizno. Jer Put te cijelo vrijeme mijenja. A najviše te promjene vidiš kad se vratiš doma. Tako da – Put je samo lijep i koristan uvod za ono što će doći poslije. Puno poslije ćeš otkrivati skrivena značenja lekcija koje si doživjela na Putu.

Kako je moja osnovna zamisao bila da putujem sama, nisam previše razmišljala o potencijalnim upoznavanjima na putu. Srećeš različite ljude, s nekima ostvariš dublji kontakt, a s većinom se sporadično srećeš po Putu. No, na samom početku putovanja susrela sam dvije žene iz Hrvatske i odlučile smo se na zajedničko putovanje. Jedna od njih planirano je hodala samo deset dana i vratila se u Hrvatsku, a s drugom sam nastavila putovati i hodočastiti sve do Santiaga de Compostele, odnosno sve do povratka u Zagreb. I u toj suputnici pronašla sam (životnu) učiteljicu. Naš se susret očito morao dogoditi jer ništa, baš ništa što se dogodi kad kreneš na Put nije slučajno. Radi se o osobi koja mi je otkrila neke potpuno nove svjetove, druge poglede na život, na zdravlje, poimanje stvari iz druge perspektive. Mogu reći da me susret i zajedničko vrijeme provedeno na Putu zaista obogatilo, a vjerujem i na duge staze promijenilo. A to čini i sam Put, iznova i iznova se nalaziš u sasvim drugačijim situacijama i perspektivama od one uobičajene na koju si navikao. Prilagođavaš se ili grintaš. Tvoj izbor. Ja sam se prilagođavala jer grintanju nije bilo mjesta.

mZ: Kako si sada, možeš li reći što si dobila ovim putovanjem kakva ti je svakodnevica?

Odjeke iskustva koja si stekao na Putu počneš doživljavati tek po povratku kući. Neobično je, u svakom slučaju prvih dana po samom povratku. Iako si prestao hodati ili ne hodaš neke zadane rute, u snovima sam još danima hodala. Jedino što u tim snovima nije bilo cilja. Kako se polako vraćaš u normalan život sa svim njegovim ustaljenim rasporedom, počinju ti se polako otkrivati dobrobiti Puta. Camino je, da se razumijemo, potpuno drugačija stvarnost. Hodaš i hodaš i hodaš i ništa više. Ili ništa drugo. A opet, u tom "samo hodaš" je mogućnost da se od svega drugog odmakneš i da si sam sa sobom. Da si prisutan tamo gdje si. A sa sobom si. Kao što sam već rekla, Camino je putovanje na kojem si sa samim sobom. Daje ti introspekciju, daje ti povezanost i vraćanje sebi. I svjesnost. Mislim da je to najveći dar koji sam dobila od Camina, a kojeg sam postala svjesna kad sam se „osvijestila“. Spoznaja da sam u stanju potpune probuđenosti i svjesnosti. Pa ako je za buđenje svjesnosti trebalo propješačiti 800 km, to je najmanji ulog koji sam za tako veliki dar mogla položiti.

mZ: Imaš li hodačke planove za dalje?

Vjerujem i nadam se da ću 2025. na Put. Opet. Samo što osim mene za to još nitko ne zna. A prvo što planiram uskoro je Highlander Medvednica. Da vježbam uspone, a ako će trebati i padove.