Sve što mu se događalo posljednjih nekoliko godina, Aljoša je zapisao u knjizi „Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke“ u prijevodu Jagne Pogačnik, u izdanju Mozaik knjige. U današnje vrijeme svi su u strahu da ne pregore. Autor knjige 'Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke', Aljoša Bagola otkrio nam je u intervjuu za missZDRAVU što je to za njega burnout, odnosno sindrom sagorijevanja na radnom mjestu te dobiva li se on zaista samo od previše posla ili ipak od nečega drugog. Cijeli intervju čeka te u nastavku.

Je li knjiga namijenjena samo menadžerima i osobama na visokim pozicijama ili svima neovisno o poslu koji rade?

Ako su pregorjelost nekad zvali “menadžerska bolest”, danas je jasno da svoje žrtve već dugo ne bira samo među rukovodećim kadrom. Tako je i knjiga za sve, koje moderni život tjera da zbog nezdravih očekivanja jure za uspjehom i iluzijom stalne sreće.

Kada ste prvi put u životu doživjeli burnout sindrom, koji su bili simptomi, kako ste se nosili s njim i koliko često vam se kasnije ponavljao u životu?

Nakon serije migrena krajem 2015. godine nazvao sam liječnicu koja me poslala na razne pretrage. Svi su nalazi bili u redu pa me zato na moje čuđenje pitala jesam li slomljen. Neuništivom Supermanu u meni se to pitanje činilo ludo smiješnim, zato sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i rekla da uzmem dva tjedna odmora.

Tog sam popodneva i prvi put proguglao pregorjelost i dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati Superman u meni je utvrdio da ja, koji sam nakon svog tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti.

I tako je radoholičar u meni odahnuo, naprtio si dvostruko breme i palio dok nisam stvarno pregorio. A sada vidim, da je pregorjelost mjera za samoočuvanje i preživljavanje, koja nas ne poražava, nego preobražava. Tako je u stvari bol, a ne sreća, poruka života, da mu je stalo do nas. Mislim, da možeš u životu više puta istrpjeti svašta, a stvarno pregoriš samo jedan put. Ako imaju mačke devet života, mi ljudi imamo samo dva - jedan prije i jedan poslije burnouta.

Može li se pregorjeti i od nezadovoljstva nekim poslom i neadekvatnom plaćom ili samo od previše posla?

Mnogo ljudi pogrešno misli da se „burnout“ događa zbog previše posla. Radoholičarstvo i perfekcionizam svakako su prečica do burnouta, no glavni krivac za epidemiju izgaranja su loši odnosi. Nema veze ako su službeni ili privatni. Kad u njima nema povjerenja, suradnje ni poštovanja tada smo svjedoci krize mentalnog zdravlja.

Na udaru su na poslu najčešće odgovorni, empatični, kreativni ljudi koji imaju potrebu za dokazivanjem.

Kako živimo u svijetu narušenih odnosa i zahtjeva po stalnoj efikasnosti, neki to iskorištavaju. Loše vođe su na čelu, jer osiguravaju kratkoročni financijski uspjeh, jer su lišeni empatije i zato spremni iscijediti druge do zadnje kapi.

A burnout se događa i zbog lošeg odnosa sa samim sobom. Što to znači? Svi smo se rodili jedinstveni i talentirani za različita područja, no kroz odgoj i obrazovanje, namjerno ili slučajno, to su nam zapravo zabranili. Zato u toj zabludi većina ostaje čitav život.

Aristotel je rekao da je naš poziv tamo gdje se naši talenti susreću s potrebama svijeta. Ako smo iskreni prema sebi, realizirat ćemo svoj talent, ne brinući se što drugi misle o tome. Na žalost, većina bira zanimanja koja su im odabrali roditelji ili koja su na društvenoj ljestvici vrjednija ili bolje plaćena, a pri tome ih uopće ne vesele. Dok ne počnemo raditi ono za što smo rođeni, ne možemo biti potpuno sretni. Ponekad je blokada lijenost, ponekad izgovori, nekad strah, zatim prijezir, osjećaji manje vrijednosti… I mogli bismo ovako nabrajati do tisuću. Ali činjenica je kada sebi dopustimo svoju jedinstvenost, izvori naše sreće otkrit će se sami od sebe.

Koje ste bitne promjene uveli kada ste „pregorjeli „od previše posla, koja je bila kap koja je prelila čašu i zašto ste dali ostavke na sve vodeće funkcije u kreativnom odjelu?

Sada znam da postoji razlika između "imati svoje pravo" i "živjeti svoje pravo". Da sam nastavio s ovim prvim, ustrajao bih na radoholičarstvu i težio nagradama, poslu i popularnosti. To je svakako imalo svoj čar i smisao, ali život me naučio da se moramo pravovremeno odazvati na njegov poziv na promjene. Zato sada svakoga dana nastojim "živjeti svoje pravo", što znači da slijedim svoje vrijednosti, poštujem svoj unutarnji glas i vjerujem mu kad me vodi.

Smatrate li da je prevelika dostupnost i zaokupljenost poslom koji danas ulazi i u privatnu sferu života također destruktivna za čovjeka poput ostalih ovisnosti?

Naravno, nije to jednostavno, jer nam strahove neprekidno potenciraju mediji, politika i obrazovanje: nećemo preživjeti, nećemo dobiti drugi posao, nećemo biti kreditno sposobni… Kad se uhvatimo tih očekivanja i dopustimo im da nam se urežu u svijest, to je korisno za ovaj sustav koji se bazira na iskorištavanju. Izgorijevanje se tako rijetko događa zbog prevelike količine posla, ali često radi toksičnih odnosa, te uništenog povjerenja, poštovanja i suradnje.

Je li muškarcima teže nego ženama pričati o burnout sindromu i pokazati emocije, pasti, proživjeti poslovni neuspjeh, pričati o tome otvoreno?

Da. Muškarci još uvijek mislimo da moraš krajnje mazohistički izdržati sve pritiske. Drago mi je što sam knjigom malo pomogao demokratizirati »iskašljavanje« i kod muškaraca (smijeh). Mi se odmah uhvatimo popravljanja stroja, ali ćemo “popravak” svog emotivnog ustroja pogubno dugo izbjegavati. Pravimo se frajeri, a to je samo potiskivanje i maskiranje ozbiljnih emocija. Uza sve to, kod nas je još puno povijesno nagomilane ljutnje. Zato ne govorimo o problemima, što nas polako ali sigurno proždire i ubija. Alkoholizam, radoholičarstvo, droge, digitalne ovisnosti, ovisnost o kocki, seksu, kompenzacije hranom..., često su neposredne posljedice toga što si ne dopuštamo progovoriti o emocijama i promijeniti ih nabolje. Kad u životu dođemo do problema najprije nas zanimaju instant-rješenja. Ako za krizu srednjih godina vrijedi da si sam prepišeš recept za Harley-Davidson i ljubavnicu, kod pregorjelosti je drukčije. Život moraš konačno uzeti u svoje ruke. Za početak tako da na boli i izazove gledaš drukčije. Pregorjelost je samo mjera za samoočuvanje i preživljavanje, koja nas ne poražava, nego preobražava.

Nakon pregorjelosti počeli ste se baviti borilačkom vještinom nanbudom, što ste iz ove vještine primijenili na vlastiti život?

Da trebamo do kraja života biti učenici. Usavršavanje sebe je ne samo dar nego i naša zadaća. Nanbudo je meni pored rekreacije i meditacije tako u stvari ohrabrenje za stalnu borbu sa sobom. Trenirati sam počeo i zbog toga što sam trebao svoj napredak kod oporavka od sloma, gdje sam krenuo "od nule", usporediti s nečim isto težim i kompleksnim u vanjskom svijetu.

U knjizi ste napisali jednu zaista lijepu rečenicu: "Ako se ne budete poštovali, druge ćete poštovati samo da biste se kaznili". Kakav je bio vaš put prema samopoštovanju i koliko je bilo izazovno postaviti sebi granice i prestati se dokazivati drugima?

Najprije je bitno utvrditi, da se ne poštujemo dovoljno. Kad mi je psihoterapeutkinja kazala, da možda imam kompleks manje vrijednosti, ja i neuništivi Superman u meni smijali smo se. A skoro mi je bilo jasno da mojih sto nagrada možda svejedno  malo znači, da sam trebao biti najbolji kako bi se onda osjećao dovoljno dobar za taj svijet. Zbog toga sam odlučio oko toga nešto napraviti. Prije svega sebi sam dopustio da živim punim životom. A to se postiže samo postavljanjem granica i dopuštanjem sebi da izgovorimo riječ ‘Ne!’. Naravno da to sa sobom donosi strahove, brige, sumnje i poneke konflikte, jer mnogo ljudi oko vas neće biti u redu s time, da se odgovorni, marljivi i poslušni vi odjednom promijenite. Ali kad ga dovoljno puta izgovorimo, ‘ne’ postaje dozvola da sebe konačno postavimo na prvo mjesto. To ne znači da zanemarujemo druge ljude, svoje obaveze i odgovornosti, nego da se umiješamo u naše odnose na zdrav način. Mnogo ljudi neće nikad postavljati granice, jer podsvjesno vole živjeti u ulozi žrtve i u zavjetrini poznate boli. Svoju poslušnost, marljivost i požrtvovnost predočavaju si kao vrlinu i zato ne prepoznaju kad u tome preuzimaju ulogu žrtve. Neprestano biti žrtva je djetinjasto. Izraz je pasivne agresije i nezdravi bijeg od suočavanja sa stvarnošću. Bolno nam se riješiti starih navika, jer njihov zbroj u našim očima predstavlja naš identitet – marljive i poslušne šljakere. Živjeti u takvom negiranju za našu budućnost nije zdravo. Zato se moramo svakog dana iznova suočiti s tvrdoglavošću, povjerenjem u sebe, poštovati se i uzeti odgovornost za svoju sreću u svoje ruke.

U knjizi pišete i o zahtjevu suvremenog svijeta da neprestano moramo biti sretni, a tome svakako pridonose i lažno sretni životi kojima smo svakodnevno „bombardirani“ na društvenim mrežama. Nazivate to optičkim optimizmom. Zašto je važno da sebi dopustimo sva raspoloženja i koliko to znači za naš napredak?

Moderne tehnologije uspješno su nas uvjerile u dvoje: da moramo biti stalno sretni i stalno dostupni. Zato, kao što pišem u svojoj knjizi: prepolovimo svoju raspoloživost i udvostručit ćemo svoju raspoloženost. Ali ta ovisi i od toga kako si dopustimo svoja osjećanja. Priroda nam je dala niz emocija, koje nam omogućuju da stvorimo zdrav odnos sa svijetom. Traženje stalne sreće je tako vrlo opasno, jer ako izbjegavamo osjećaje, koji trebaju iskrsnuti, oni će se u životu pojavljivati kao saboteri. Tako se naš lov za stalnom srećom može brzo pretvoriti u svoju suprotnost gdje postajemo slomljeni i nesretni.

Možemo li uopće isplanirati uspješan posao i sretan život?

Sve nas tjera fantazija o sigurnosti u životu. Kad nemamo dovoljno povjerenja u sebe i u život, sigurnost nam postaje opsesija. A za sigurnost nisu dovoljni samo planovi. Naime, treba nam još stalna validacija - priznanje i potvrda drugih. Kad mislimo, da nismo dovoljno dobri, kad mislimo, da će nas ljudi odbaciti zbog jedne greške, onda za potvrdu napravimo sve - postajemo perfekcionisti i radoholičari. Tako su to samo načini umjetnog dizanja naše vrijednosti. To nam onemogućava prepoznati, da je jedini plan za sretan život samo taj, da si dozvolimo svoju jedinstvenost i da je živimo do daske. Kako to dolazi uz puno nesigurnosti i stalnih promjena jasno je, da planiranje i sreća nisu baš kompatibilni. Sreća je tako uvijek posljedica i ne može biti cilj.

Koja je Vaša nekadašnja definicija uspjeha i sreće, a kako ona izgleda danas?

Nekad sam se osjećao sretnim samo kad sam sve odradio, zadovoljio sve oko sebe i postigao sve što sam mislio, da moram postignuti, da ću biti prihvaćen. Uz takvu konfiguraciju sreće, ona je uvijek bila kratkog daha. Sada mi najviše znači napredak, a ne toliko uspjeh. Uspjeh mjerimo sa "više", a napredak trebamo mjeriti sa "manje" - manje loših odnosa, manje nezdravih očekivanja, manje gubljenja vremena na glupe stvari.

Je li pisanje knjiga sad vaš novi posao, čime se bavite i kao gledate na svoj stari i novi život (prednosti i nedostaci)?

Nažalost, čak i bestselleri na našim tržištima ne omogućavaju, da samo od toga živiš. Barem ne u tom trenu. Ja uz pisanje druge knjige još puno predajem, ali mi je pandemija kompromitirala taj biznis model i zbog toga su u pripremi moji web-seminari. Savjetujem i tvrtkama oko kreativnosti i pregorjelosti i radim kampanje za odabrane brendove, koji su mi blizu po vrijednostima. Jer je to dobar mix, pa mi baš ništa od prošlog divljanja ne nedostaje. (smijeh)