Svijet vrhunskog ronjenja na dah (ronjenja u apnei) većina ljudi doživljava tajanstvenim, gotovo mističnim, a vrhunskim roniocima često se pripisuju nadnaravne sposobnosti. Pozadinu takvoga doživljaja ronjenja najvećim dijelom treba tražiti u ljudskoj psihi, odnosno urođenoj znatiželji i sklonosti k respektiranju svega nepoznatoga i nedovoljno istraženoga, kao što djeca respektiraju mrak koji ih istovremeno zanima i plaši. Upravo takvom svojom misterioznošću mame morske dubine.

Veliko plavetnilo

Krajem osamdesetih godina prošloga stoljeća jedan je film strahovito raspirio maštu i potaknuo nastajanje cijeloga novog pokreta obožavatelja mistike morskih dubina, kao i strastvenih entuzijasta koji su poželjeli uživati u bestežinskom svijetu plavetnila na najprirodniji način, bez teške opreme koja omogućava disanje pod vodom.

Malo je ljudi koji nisu gledali spomenuti kultni film The Big Blue, redatelja Luca Bessona, a jednako je tako malo onih koji nisu podlegli šarmu originalne, romantične priče koja se odigrava u opuštajućim ambijentima prekrasnoga podmorja Mediterana. Za dozu adrenalina koja upotpunjava doživljaj zaduženi su simpatični frikovi za koje se ne zna jesu li više dupini ili ljudi. Dojmove dodatno pojačava činjenica da je film zasnovan na stvarnim događajima i likovima.

Ovaj film je na bavljenje ronjenjem na dah potaknuo i svjetskog prvaka Gorana Čolaka!

Prije dvadesetak godina, kada je film po prvi puta prikazan, običnom je "smrtniku" još teže nego danas bilo prihvatiti da čovjek može na dah zaroniti 101 metar u dubinu i izaći živ na površinu. Danas, aktualni svjetski rekord u disciplini No Limit (prikazanoj u filmu) drži Austrijanac Herbert Nitsch s impresivnih 215 metara, što je više nego dvostruko od krajnje granice koja je dramatično sugerirana filmom. Kako je to moguće? Gdje su stvarne granice i kakvim čudom postati čovjek–dupin, odnosno vrhunski ronilac na dah? Je li to doista rezervirano samo za izabrane?

Sport i egzibicionizam

U ronjenju na dah vrlo je važno razlikovati vrhunski sport od senzacionalizma, ili čak egzibicionizma. Svake godine održava se od Međunarodnoga olimpijskog pokreta priznato svjetsko ili europsko prvenstvo u apnei te brojna druga međunarodna natjecanja po dvije organizacije, CMAS-u i AIDA-i.

Tome treba dodati upriličavanja postavljanja novih svjetskih rekorda u osobnoj organizaciji po AIDA-i. Službeno priznate discipline dijele se na bazenske (dinamika - ronjenje u daljsa i bez peraja, statika – zadržavanje daha u mirovanju), dubinske (Constant Weight - nepromjenjiva težina sa i bez peraja, Variable Weight - promjenjiva težina, Free Immersion - uron vučenjem po konopu, No Limit – bez ograničenja utega i uzgonskog sredstva, Jump Blue – ronjenje na dubini od 10 metara, podvodni ribolov), te sportske igre (podvodni hokej, ragbi, gađanje u metu).

Požrtvovan rad

Ronjenje na dah vjerojatno je najtrofejniji hrvatski sport kada se pobroje uspjesi na međunarodnim natjecanjima u protekle tri godine. Do takvih respektabilnih rezultata došlo se zahvaljujući požrtvovnom radu svih sudionika, po pravilima koja vrijede za bavljenje vrhunskim sportom. To je u praksi značilo živjeti maksimalno organizirano i podređeno sportu, trenirati dva puta dnevno, u često neadekvatnim uvjetima uz sve osobne dnevne obveze.

Unatoč osvojenim odličjima i brojnim svjetskim rekordima koja promoviraju našu zemlju na međunarodnom planu, mediji u Republici Hrvatskoj do nedavno bili su gotovo potpuno nezainteresirani za te uspjehe. Pokazalo se naime, kako su skloniji dati medijski prostor i promovirati senzacionalističke priredbe osrednjih ronilaca kao što su na primjer ne baš duboka ronjenja pod ledom, skokovi s padobranom nakon čega slijedi uron i slično, nego međunarodno priznate vrhunske uspjehe testiranja krajnjih ljudskih mogućnosti boravka i djelovanja pod vodom. Takvim pristupom se jednom zanimljivom i nadasve ozbiljnom sportu imputira doza neozbiljnosti koja nije nikako poticajna za njegov daljnji razvoj i veću popularizaciju.

Više info: scubalife.com.hr

Znanstvena otkrića

Prije četrdesetak godina znanstvenici su tvrdili da je, zbog fizioloških ograničenja, maksimalna teoretska dubina koju čovjek može postići u apnei svega četrdeset metara. Danas znanost pronalazi nova rješenja kako bi bilo moguće objasniti praksu sve dubljih urona i sve duljih vremena provedenih u apnei. Drugim riječima, ne postoje nepremostiva fiziološka ograničenja vezana uz hiperbarične uvjete, već su granice određene psiho–fizičkim kapacitetom pojedinca.

Zahvaljujući toj činjenici zapravo se može reći kako postoji "čarobna formula" kojom se postaje vrhunski apneist, ali ona nije tako čudesna, pa ni romantična kao u filmu. Recept za uspjeh u ronjenju na dah zapravo je stara iskušana metoda koja vrijedi za svaki sport: "malo po malo", ili drugim riječima, dugotrajnim sustavnim radom, strpljenjem i posvećenošću.

Onako kako je prema grčkoj legendi antički hrvač Milon iz Krotona razvio svoju nenadmašnu snagu, noseći svakoga dana na leđima tele sve dok ono nije izraslo u odrasloga bika, a on ga je i dalje s lakoćom nosio na leđima. Sada već zastarjelu, poetičnu ideju da apneist mora biti osoba s mističnim moćima, pobija i činjenica da je broj vrhunskih apneista u stalnom porastu. Uz znanje i iskustvo, tjelesni trening je osnova svake sportske aktivnosti, a ronjenje na dah je sport kao i svaki drugi, sa svim svojim specifičnostima i zakonitostima odgovarajuće sportske pripreme bez koje nije moguće postići željene rezultate.

Jednadžba sportskog uspjeha

Suvremeni kineziolozi mogu relativno lako osmisliti svrsishodan i učinkovit program trenažne pripreme sportaša – natjecatelja pod uvjetom poznavanja tzv. jednadžbe specifikacije (uspješnosti) konkretne sportske discipline. Jednadžba uspješnosti je znanstveno i iskustveno utemeljena sastavnica dominantnih sposobnosti i osobina potrebnih za uspješnost. To je zapravo, definiranje sportske aktivnosti hijerarhijskom strukturom čimbenika uspješnosti kao što su konstitucijske, motoričke, funkcionalne, kognitivne, konotativne i druge dimenzije sportaša.

Znači, kada se zna što treba razvijati kod sportaša, koje sposobnosti, osobine i znanja da bi se postigao uspjeh, tada nije teško razviti metode kojima se to postiže. Može se reći da u disciplinama ronjenja na dah još nisu ni izbliza dovoljno istražene uloge spomenutih čimbenika uspješnosti, no s druge strane, u zadnje smo vrijeme, zahvaljujući brojnim angažiranim stručnjacima, ipak daleko odmakli od pionirske faze k profesionalnom razdoblju bavljenja koje omogućuje postizanje vrhunskih rezultata.

Drugim riječima, iako se roni od pamtivijeka apnea je još uvijek mladi sport u kojem još ima dosta mjesta za napredak, a sada postoje i saznanja kako to učiniti. To bi trebalo ohrabriti mnoge koji razmišljaju o tome hoće li se upustiti u ozbiljnije treniranje jer je tu još uvijek ima dosta prostora za postizanje zapaženih rezultata, više nego primjerice u plivačkim ili nekim atletskim disciplinama.

Još jedna povoljna okolnost je dobna granica za početak bavljenja apneom koja je značajno iznad prosjeka drugih sportova. To je toliko izraženo da je realno da tridesetogodišnji početnik uz uvjete maksimalno stručnoga profesionalnog rada i uz određenu razinu talenta ima mogućnost u roku od pet godina postati svjetskim prvakom u nekoj od disciplina.

Najeminentnija apneistica današnjice Ruskinja Natalija Molchanova ima čak 48 godina, a još se ne može naslutiti kada bi svoj tron mogla prepustiti mlađima.