Dragi moj i moja Ti, prije točno deset godina počeo sam pisati dnevnik svojih priprema za Olimpijske igre u Ateni 2004 godine. Nedavno sam ga potražio u želji da svojim sportašima dam pravi savjet kako voditi sportski dnevnik. Tada, 2003. godine nisam znao točno koja je konačna svrha moga pisanja, samo sam vjerovao da moram pisati i bilježiti svoj put. Danas je smisao mog dnevnika dobio na značaju. Zanimljivo je što sam napisao na početku tih memoara i kako su se stvari odigrale kasnije. Odlučio sam s tobom podijeliti neke zapise s početka pisanja. Možda te neke stvari potaknu na razmišljanje, a možda i na kakvu odluku ili akciju.

Posvećenost i predanost

Dvadeset i šesti veljače 2003. - 'Preda mnom je dugačak period intenzivnih priprema za koje je osmišljen odličan plan i program, pa ako ih odradim, sve će biti kako treba biti. Očekujem puno boli, patnje, znoja i muke i neću biti zadovoljan ako ne bude tako. Prošlo je već mnogo vremena otkada sam odlučio, ne razmišljao ili planirao, nego čvrsto odlučio otići na Olimpijske igre. Napokon nakon mnogo dana, mjeseci i godina truda uspio sam se približiti tom svom cilju. Naime, spreman sam učiniti bilo što na ovome svijetu, podnijeti bilo kakvu žrtvu da ostvarim svoj cilj. Neću štedjeti glavu, niti tijelo, niti svoje privatno i slobodno vrijeme. Sve što radim biti će posvećeno i usmjereno ka Olimpijadi. Jest ću, piti, spavati, misliti, sanjati, trenirati i disati za Olimpijadu. Netko bi to možda nazvao fanatizmom, ali ja bih to nazvao posvećenosti i predanosti onome što radim'

Kamenje na koje se spotičem na svom putu, skupljam i nosim sa sobom jer ću ga kasnije iskoristiti za gradnju temelja svoga uspjeha.

Dragi moj Ti, bio sam jako mlad dok sam ovo pisao, ali nije se puno toga promijenilo do danas. I dalje vjerujem u iste stvari kao nekad, te pokušavam živjeti to u što vjerujem. Iako se ne bavim sportom profesionalno i danas sam svjestan da je put uspjeha težak i prepun padova i neuspjeha, dok je put neuspjeha naizgled vrlo jednostavan, ali težina je na kraju kudikamo veća.

Živi u skladu sa svojim odlukama

Ono što se desilo godinu dana kasnije, bilo je sve što sam sanjao, planirao i živio godinama, a ne samo te godine. Stavljen sam na popis putnika na Olimpijske igre u Ateni 2004. godine. Ono što nisam tada znao, a što danas znam, jest da je moj put tek tada počeo i da se nastavlja u nepredvidivom smjeru. Pitam se koliko si Ti spreman donijeti slične odluke i živjeti u skladu s tim. Koliko si se spreman žrtvovati da postigneš ono što želiš. Koliko si puta spreman pasti i ponovno ustati. Nadam se da je odgovor: koliko treba!