Snažnije klimatske mjere do 2040. mogle bi spasiti više od milijun života godišnje
Ambiciozne klimatske mjere koje snažno smanjuju emisije stakleničkih plinova i lebdeće čestice mogle bi do 2040. izbjeći oko 1,32 milijuna prijevremenih smrti godišnje, pokazuje novo istraživanje objavljeno u časopisu Nature Communications, piše Phys.org.
Riječ je o procijenjenoj razlici u smrtnosti povezanoj s izloženošću PM2.5 do 2040. godine, u usporedbi sa scenarijima slabijeg klimatskog ublažavanja. No, koristi nisu ravnomjerno raspodijeljene: zemlje u razvoju, osobito u Africi, znatno više ovise o smanjenju emisija izvan svojih granica nego razvijene države.
Studiju je vodio tim sa Sveučilišta u Cardiffu na čelu sa S. M. Nawazom, u suradnji s prof. Davenom K. Henzeom sa Sveučilišta Colorado Boulder. Riječ je o prvoj analizi koja sustavno procjenjuje kako klimatske politike mijenjaju prekogranične tokove onečišćenja zraka u čak 168 zemalja te tko zapravo ima najviše zdravstvene koristi od globalnog smanjenja emisija.
Nekoliko različitih scenarija ovisnih o kooperaciji
Autori su kombinirali različite socioekonomske puteve razvoja zacrtane u AR6 – UN-ovom 6. izvještaju o stanju klime. To su tzv. SSP – Shared Socioeconomic Pathways i razine klimatskog ublažavanja i RCP – Representative Concentration Pathways, a kako bi procijenili učinke plinova na stvaranje PM2.5 čestica koje su povezane zdravstvenim ishodima. I to sve do 2040. godine.
Jasnije rečeno, usporedili su scenarije za više mogućih budućnosti, od onih u kojem zemlje surađuju i snažno smanjuju emisije, do onih u kojima je svijet podijeljen i klimatske mjere su jadne. Na temelju toga su procjenjivali kako bi različite razine smanjenja zagađenja utjecale na kvalitetu zraka i broj smrti povezanih s onečišćenjem u 2040. godini.
Dušikovi oksidi su najvažnije mjerilo za ove scenarije, jer nastaju ponajprije iz prometa, industrije i izgaranja fosilnih goriva te su važan uzrok stvaranja PM2.5 čestica koje se povezuju s bolestima srca, pluća i prijevremenom smrću.
Najambiciozniji scenarij: 1,32 milijuna spašenih života
U scenariju u kojem zemlje globalno surađuju, ulažu u čistu energiju i brzo smanjuju emisije stakleničkih plinova, emisije dušikovih oksida, plinova koji sudjeluju u stvaranju opasnih lebdećih čestica u zraku, mogle bi do 2040. biti niže za oko 73 posto u usporedbi sa scenarijem u kojem su klimatske mjere slabe i svijet je podijeljen.
Za usporedbu, u fragmentiranom scenariju s visokim izazovima za ublažavanje i prilagodbu – izbjeglo bi se tek oko 0,32 milijuna smrti godišnje (0,24–0,42 milijuna). Scenariji srednjeg razvoja i fosilno-intenzivnog rasta uz umjereno ublažavanje nalaze se između ta dva ekstrema, s procijenjenih 0,79 do 1,03 milijuna izbjegnutih smrti.
Autori naglašavaju da su dva faktora ključna za uspjeh zdravstvenih koristi: razina klimatskog ublažavanja i vrsta socioekonomskog razvoja. Snažnije ublažavanje donosi veće koristi, ali njihov učinak ovisi o tome je li razvoj pravedniji i kooperativniji ili fragmentiran i nejednak.
Dosadašnje procjene klimatskih koristi uglavnom su bazirane na zbrajanju globalnih zdravstvenih učinaka, bez analize njihove raspodjele. Ova studija uvodi dva pokazatelja nejednakosti: “prekogranični udio” i “razmjenu” onečišćenja.
Prekogranično onečišćenje: tko ovisi o kome
Prekogranični udio označava koliki dio zdravstvenih koristi u nekoj zemlji proizlazi iz smanjenja emisija izvan njezinih granica. Visok udio znači da zemlja uvelike ovisi o međunarodnoj suradnji kako bi ostvarila koristi od klimatske politike.
Rezultati pokazuju da je taj udio u zemljama u razvoju viši nego u razvijenima. U scenariju SSP1-26, prosječni prekogranični udio u zemljama u razvoju iznosi 0,76, dok je u razvijenima 0,65. Drugim riječima, veći dio zdravstvenih sukoristi u siromašnijim državama dolazi iz vanjskog djelovanja.
U Africi taj udio dodatno raste u fragmentiranom scenariju SSP3: u usporedbi s održivim razvojem (SSP1), strože ublažavanje povećava udio sukoristi koje dolaze izvana za osam posto u SSP1, ali čak za 53 posto u SSP3. To znači da bi u svijetu slabije globalne suradnje afričke zemlje još više ovisile o emisijskim politikama drugih.
Kako je za Phys.org izjavio dr. Nawaz sa Sveučilišta u Cardiffu, iako Azija ostvaruje najveće apsolutne zdravstvene koristi zbog velike populacije, afričke zemlje su često najovisnije o vanjskom djelovanju.
Rizik produbljivanja nejednakosti
Koautor studije, profesor Daven Henze sa Sveučilišta Colorado Boulder, upozorio je da neke klimatske politike mogu nenamjerno pogoršati nejednakosti u izloženosti onečišćenom zraku. Fokusiranje isključivo na domaće koristi zanemaruje činjenicu da tokovi PM2.5 i njihovih uzroka prelaze državne granice.
Autori naglašavaju da bi “holistička klimatska politika” trebala procjenjivati ne samo ukupne izbjegnute smrti, nego i to kako se mijenjaju prekogranični tokovi onečišćenja te koliko je pojedina zemlja ovisna o emisijskim smanjenjima drugih. U suprotnom, moguće je da globalno smanjenje emisija smanji ukupni broj smrti, ali istodobno promijeni ravnotežu prekograničnih tokova na način koji produbljuje regionalne razlike.
Studija također pokazuje da izazovi prilagodbe imaju snažnu vezu s brojem izbjegnutih smrti. Scenariji s niskim izazovima za prilagodbu i ublažavanje donose znatno veće zdravstvene koristi od onih u kojima su institucionalni i razvojni kapaciteti ograničeni.
Što to znači za Europu i Hrvatsku?
Za Europsku uniju, koja već ima razmjerno stroge standarde kvalitete zraka i klimatske ciljeve, ovi rezultati potvrđuju da domaće mjere donose značajne zdravstvene koristi, ali i da dio koristi dolazi iz smanjenja emisija u susjednim regijama. S obzirom na gustoću prometa, industrije i prekogranične tokove zraka u srednjoj i jugoistočnoj Europi, međunarodna koordinacija ostaje ključna.
Za Hrvatsku, smještenu na spoju srednje Europe i Mediterana, to znači da kvaliteta zraka ne ovisi samo o nacionalnim politikama, nego i o emisijama u Italiji, Mađarskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Albaniji i drugim susjednim državama. Istodobno, domaće mjere smanjenja emisija pridonose zdravlju stanovništva u širem regionalnom prostoru.
Autori najavljuju daljnje istraživanje utjecaja samih klimatskih promjena na atmosferske obrasce koji prenose onečišćenje, kao i analizu drugih zagađivala poput ozona i organskih aerosola. Time se otvara pitanje ne samo koliko života klimatska akcija može spasiti, nego i kako dizajnirati politike koje istodobno smanjuju emisije i ublažavaju globalne nejednakosti u izloženosti onečišćenju zraka.