Porez zagađivačima: Je li to rješenje protiv plastične polucije?

Guliver/Shutterstock/Instagram
Uz našu osobnu odgovornost, postoji nešto što se naziva proširena odgovornost proizvođača (EPR),što se ovih dana sve češće spominje na temu rješavanja problema onečišćenja plastikom. O čemu je riječ kada govorimo o EPR-u?
Vidi originalni članak

Proširena odgovornost proizvođača je koncept koji je izmislio Thomas Lindhquist 1990. godine u svojem izvještaju za Ministarstvo zaštite okoliša u Švedskoj. On je EPR zamislio kao strategiju za zaštitu okoliša, koja bi utjecala na posljedice na okoliš određenih proizvoda, ciljajući na proizvođače i njihovu odgovornost prema proizvodnji, ali i zbrinjavanju za okoliš štetnih proizvoda.

U Hrvatskoj se reciklira 11% plastike, a mali dio se izvozi Znaš li koliko se plastike može reciklirati i što se događa s ostatkom?

Trenutno proizvođači plasiraju ambalažu na tržište bez ikakve odgovornosti, a građani plaćaju komunalnim ustanovama za zbrinjavanje otpada

To uključuje cijeli životni vijek proizvoda; od preuzimanja otpada, njegovog recikliranja do otklanjanja eventualne štete koju taj proizvod uzrokuje u okolišu. EPR je utemeljen na principu da proizvođač ima najveću kontrolu nad dizajnom proizvoda i marketingom, što ga čini i najviše odgovornim za smanjenje toksičnosti i količine nastalog otpada. Time bi se spriječilo neodgovorno ponašanje proizvođača i njihova sklonost prema jeftinim, a za okoliš štetnim opcijama.


Trenutno se proizvođači ne moraju brinuti o otpadu nastalom od njihovih proizvoda, već ga najčešće plasiraju na tržište bez ikakve odgovornosti. Nakon prodaje proizvoda, otpad (p)ostaje problem potrošača/ica, odnosno komunalnih ustanova koje građani i građanke plaćaju putem visokih računa za gospodarenje otpadom.

Kada bi proizvođači preuzeli odgovornost pojeftinili bi računi za gospodarenje otpadom i proizvodi se ne bi kvarili nakon isteka garancije

Prebacivanjem odgovornosti na proizvođače, odnosno internalizacijom troškova gospodarenja otpadom u procesu proizvodnje uz mogućnost plaćanja privatnim tvrtkama koje bi rješavale problem otpada nastalog od njihovih proizvoda, utjecalo bi se na pojeftinjenje računa za gospodarenje otpadom, kao i na to da se proizvođači okrenu subvencijama za alternative plastici, budući da je plastika istovremeno vrlo jeftina za proizvesti, ali skupa za zbrinuti te se problem njezina zbrinjavanja najčešće pojavljuje u obliku visokih računa građana i građanki. Nužno je da se ta shema primijeni na proizvode od jednokratne plastike kako bi veliki zagađivači poput Coca Cole, PepsiCo, McDonaldsa i Nestléa platili za velike štete u okolišu uzrokovane zagađenjem jednokratnom plastikom te kako bi se u dizajnu ambalaže okrenuli održivim alternativama.

 

Također, usvajanje EPR sheme utjecalo bi na kvalitetu proizvoda, budući da bi u interesu proizvođača bilo da su proizvodi koje plasiraju na tržište što dugovječniji i lako popravljivi što bi spriječilo nastanak otpada čije bi zbrinjavanje za njih postalo vrlo skupo.

Ukratko, proizvođači bi u tom slučaju morali utjecati na to da se bore protiv modela  tzv. planiranog zastarijevanja, koje ograničava upotrebu proizvoda na određeno vrijeme u tijeku trajanja garancije, dok po njezinom isteku proizvod uglavnom vrlo brzo prestaje raditi te se najčešće zamijeni novim jer je to u većini slučajeva jeftinije od popravka.

 

Premda smo kao pojedinci i pojedinke svojim potrošačkim navikama odgovorni za stvaranje otpada, naše navike i odabiri imaju ograničen doseg utjecaja, budući da ovisimo o proizvodima na tržištu nad čijim dizajnom i proizvodnjom nemamo kontrolu.

Posjeti missZDRAVA.hr