Ispovijesti ljudi koji su morali uspavati svoje ljubimce
Veterinari su izjavili da vlasnici kućnih ljubimaca ne trebaju osjećati sram ako nemaju snage prisustvovati uspavljivanju.
The Independent prenosi priču četiri vlasnika kućnih ljubimaca koji su uspavali svoje ljubimce i odlučili ostati u sobi tijekom tog čine.
Ovo su njihove dirljive priče:
Bila je stvar principa da budem uz nju
Prije godinu dana Christopher Briggs iz Manchestera morao je uspavati svog psa Missyja.
"Naš dragi član obitelj živio je dug i sretan život", rekao je on. Christopher i njegova obitelj poticali su Missy da redovito trči kako bi ostala aktivna i zdrava. Međutim, sada misle da je vježbanje uzrokovalo da se njezin trbuh pretvori u veliku upalu i jaku bol. Kad je došao trenutak da se oprosti od Missy, Christopher nije oklijevao ostati s njom do samog kraja.
"Nije mi bila teška odluka", rekao je on: "Ona je bila tu za mene kad sam ja imao teške trenutke. Bila je stvar principa da ja budem tu za nju."
"Vjerujem da je Missy ostala mirna kad je primila injekciju jer smo moja mama, brat i ja bili uz nju. Uvijek se osjećala sigurno uz nas."
Bila sam iznenađena jer za mene to divan trenutak
Rebecca Kristy kupila je svog psa Macie u Irskoj 2003. godina, kasnije je saznala da je pas odrastao na farmi štenadi. To je dovelo do toga da je Macie imala niz zdravstvenih problema uključujući parazite, kašalj i sindrom kolapsa uzrokovanog vježbanjem.
Nakon što je Rebecci rečeno da Macie neće dugo živjeti, Rebecca je dala otkaz i započela posao brige o psima kako bi mogla brinuti za svoju Macie.
Macie je doživjela 14 godina kad joj se zdravlje počelo pogoršavati, a Rebecca je dogovorila s veterinarom da ju uspavaju kod njezine kuće i kroz cijeli postupak je bila uz nju.
"Pogledala me i vidjela sam da zna da ide. Osjećala sam se kao da mi govori hvala", rekla je: "Doista sam bila iznenađena što sam pomislila da je ovo divan trenutak, ali i moj muž i ja smo vidjeli isto u njezinim očima, povezanost i međusobno razumijevanje."
Bio je u svojoj kući, u svom utočištu
Sandri Janssens iz Nizozemske bilo je jako tužno reći zbogom svojem mačku Ollyju kojeg je dobila kad je imao četiri tjedna. Nakon što mu je dijagnosticiran tumor masnih stanica na trbuhu, Olly je postao vrlo slab i potpuno izgubio apetit.
Sandra i njezin muž donijeli su odluku da ga je najbolje uspavati, ali da to veterinar napravi u njihovoj kući.
Olly je mirno ležao na Sandri, a dok je umirao, ona je osjećala kako život izlazi iz njegovog tijela. "To što sam bila u sobi s njim mu je pružilo utjehu, pogotovo zato što je bio u svojoj kući, svojem utočištu okruženom ljudima i mirisima koje zna."
Sandri je žao onih koji nisu mogli biti s kućnim ljubimca kad su uspavani. Isto tako vjeruje da ljudi koji se osjećaju previše uznemirenima da bi bili prisutni u takvom trenutku, ne trebaju osjećati sram.
"Svatko se oprašta na drugačiji način", kaže ona.
Morao sam vjerovati da se neće oporaviti
Jonathan Gunson bio je na odmoru s prijateljima i svojim psom Buddyjem kad se njegov pas razbolio. Nakon što su bili kod veterinara zbog nepoznate bolesti, kad su se vratili kući Buddy se počeo oporavljati. Međutim, nakon što je Buddy počeo gubiti apetit, Jonathan ga je odveo kod svog lokalnog veterinara koji mi je saopćio da Buddy više neće živjeti.
"Nisu bili sigurni je li imao alergijsku reakciju ili rak", rekao je Jonathan: "Kad sam mu sutradan otišao u posjetu, tada su mi rekli lošu vijest. Nakon nekoliko minuta očajničkog ispitivanja s njim u rukama morao sam se uvjeriti da se neće oporaviti na ovaj ili onaj način, njegovo vrijeme je završeno."
Unatoč težini situacije, Jonathan je bio čvrst u odluci da će ostati uz Buddyja u posljednjim trenucima.
"Držao sam ga, mazio ga i razgovarao s njim cijelo vrijeme kad su mu ubrizgavali injekciju", kaže Jonathan: "Kad je veterinar potvrdio da je uspavan, usta su mu se još uvijek trzala. Iako je bilo tužno, na kraju je izgledalo kao da sanja."
Prema Jonathanovom mišljenju, odluka da netko bude uz svojeg kućnog ljubimca dok ga uspavljuju je osobna odluka za bilo kojeg vlasnika.