Adrian Predrag Kezele najproduktivniji je pisac knjiga s područja duhovnosti u Hrvatskoj, a do sada ih je objavio 40. Osnivač je niza udruga i pokreta te Duhovne akademije unutar koje podučava integralnu meditaciju, vodi trogodišnji studij indijske astrologije – Jyotish, podučava duhovni ples neodance.   Osnovao je globalnu mrežu intuitivne komunikacije SoulNet te je jedan od osnivača udruge Umjetnost davanja koja se bavi promicanjem neolitske kulture. Jedan je od osnivača i počasni predsjednik udruge Dupinov san, projekta Nebeski labirinti. Zajedno sa svojim suradnicima pokrenuo je Centar za neokulturu te sudjelovao u osnivanju prve neokulturalne zajednice na našem području, koja se nalazi u mjestu Badličan nedaleko od Varaždina i Čakovca gdje Adrian živi i radi šest mjeseci u godini. ostatak godine provodi u jednom malom mjestu pored Šibenika.

Da bi dobio, trebaš davati

ZK: Postali ste vegetarijanac sa samo 13 godina. Što vas je ponukalo na to i kako je vaša okolina reagirala na tu odluku? Je li to bio početak vašeg životnog puta usmjerenog na duhovne prakse?

Nije bilo nekog vanjskog povoda. Jednostavno sam osjetio da tako želim, da je tako ispravno. U to vrijeme je vegetarijanstvo bilo potpuna nepoznanica. Dok se danas, srećom, izjednačava sa zdravom prehranom, tada je to bilo u najmanju ruku 'sumnjivo'. Roditelji su se pomalo bojali da bi vegetarijanstvo moglo utjecati na moj razvoj, ali kada sam narastao do 195 centimetara visine, sva pitanja su prestala. Što se tiče duhovnosti, mogao bih reći da je to bio njezin početak, ali ne i uzrok. Osjećao sam da postoji znanje o kojem nitko ne govori jer nitko ništa niti ne zna, a koje bi moglo znatno promijeniti svijet smanjujući patnju i probleme. To mi je bilo toliko očigledno da je sve drugo postalo nevažno i blijedo. Krenuo sam u potragu za tim znanjem, a ono se dvadesetak godina kasnije pretvorilo u pisanje i pričanje o onome što sam pronašao i što je dostupno svakome.

ZK: Osnovali ste nekoliko različitih udruga koje se bave ekologijom, humanitarnim djelovanjem prema ljudima i životinjama te duhovnim razvojem. Pod pritiskom krize, većina ljudi smatra da nema ni za sebe dovoljno pa kako jedan takav građanin može pomagati drugima i zašto su davanje i dijeljenje važni?

Humanitarni rad i pomaganje ne sastoje se samo od davanja novca i materijalnih stvari. Mnogo su važniji pažnja, vrijeme i ljubav koje nekome pokloniš. Svatko to može. Nažalost, ljudi su danas previše zaokupljeni svojim problemima. Problema će uvijek biti, ali toliko dugo dok sami ne promijenimo stav i ne zapitamo se što možemo učiniti da pomognemo drugima, nećemo biti dovoljno otvoreni da bismo pomoć primili. 'Umjetnost davanja', tako se zove i udruga koju sam sa suradnicima osnovao, zasniva se na zamisli o međusobnoj povezanosti. Naš život održava se na toku različitih energija. Naša tijela napravljena su od zvjezdane prašine. Hrani nas Sunce. Naše stanice se stalno mijenjaju, održavajući tok poput rijeke. Kad taj tok prestane, razbolimo se i na kraju umremo. Taj 'tok energije' je svima razumljiv. Međutim, postoje i drugi tokovi. Jedan od njih je tok svijesti. Kao svjesna stvorenja uronjeni smo u njega, a on se održava međudjelovanjem između nas i naše okoline. Prvenstveno između ljudi i drugih svjesnih stvorenja, recimo životinja, ali u načelu doista između nas i cijelog svemira. U tom toku svijesti su važne tvoje misli, osjećaji i postupci. Ako je tvoj um ispunjen starim mislima (a istraživanja su pokazala da prosječan čovjek svakoga dana misli 99,9 posto istih misli kao i prethodnog dana), onda nema mjesta za nove misli. Tok prestaje i nađeš se u situaciji u kojoj rastu nemir, nezadovoljstvo i nemoć. Isto vrijedi i za osjećaje. Da bi se pokrenuo njihov tok i da bi oni bili uvijek svježi, moraju teći poput potoka ili rijeke. A osjećaji ne mogu teći ako se ne dijele. Zato je važno davati jer se radi o toku i razmjeni energije. Ne možeš zadržati važne stvari u životu, primjerice ne možeš zadržati i samrznuti ljubav jer ona mora teći. I na kraju shvatiš da je doista tvoje samo i isključivo ono što od sebe daješ drugima. Ono što pokušavaš zadržati, klizi ti kroz prste.

Pravednija raspodjela dobara

ZK: U svojim razmatranjima o razlozima nastanka ekonomske krize u kojoj smo već nekoliko godina kao konačni zaključak iznijeli ste da nas je zapravo previše na Zemlji. Kakav model planiranja obitelji biste preporučili, a koji bi bio dobar za Zemlju i za našu zajedničku budućnost na njoj?

Da, da se izrazim riječima Daniela Quinna autora knjige 'Ishmael' kojeg iznimno cijenim, uvijek tvrdim da je osnovni problem - u količini ljudske biomase. Mnogi tvrde da Zemlja može prehraniti i nekoliko desetaka milijardi ljudi. Vjerojatno može pod uvjetom da iskoristimo sve resurse, da svi prijeđemo na veganstvo i dobro se organiziramo. Međutim, čak da to i provedemo (što nije vjerojatno), pitanje je biološke raznolikosti. Svakoga dana na svijetu nestane do 200 vrsta živih bića! Mnogo toga vezano je za izravno djelovanje čovjeka. Dakle, stvar je jasna, dok mi povećavamo svoj broj, druga stvorenja zauvijek nestaju s ovog planeta. Nije stvar rasprave možemo li preživjeti kao ljudi, može li nas biti ovoliko ili onoliko, već je stvar nasilja koje samim svojim brojem vršimo nad životom u cjelini. Problem je velik. Naš ekonomski sustav diktira povećanje. Ekonomija zahtijeva stalni rast. Vidimo što se događa kad odemo u recesiju: odjednom sve staje. A kome ćete svake godine prodavati par postotaka više svojih proizvoda, ako nema par postotaka ljudi više? I dokle to može ići? Zaustavljanje rasta broja ljudi mora biti usklađeno s pravednijom raspodjelom dobara, čistom i dostupnom tehnologijom te obrazovanjem. Radi se ogromnim zahvatima u strukturi društva i načinu razmišljanja. Kad bi se stvorilo ekonomski pravednije društvo, broj ljudi bi prestao rasti sam od sebe (vidimo to u razvijenim zemljama). Međutim, globalno gledajući, svi ti milijuni djece koji se rađaju svakog dana imaju iste želje kao i mi i, što je najvažnije, ista prava na sreću kao i mi. Znači da se i tom problemu mora pristupiti globalno, a ne lokalno.

ZK: U nekim svojim tekstovima istaknuli ste da većina ljudi ima nezadovoljavajuće navike u pogledu stambenih, prehrambenih i ljubavnih navika. Možete li istaknuti neke od najočitijih pogrešaka vezanih za ta životna područja?

Opet iz ekonomskih razloga, svi trče u gradove. Međutim, čak ni tamo ne bi trebali živjeti u malim i silno skupim 'krletkama' za koje su se zadužili doživotnim kreditom. Na takve postupke tjeraju ih banke i država koje imaju koristi od stacionarnog, zaduženog i izoliranog pojedinca, odnosno od male obitelji. Umjesto toga, ljudi bi trebali razmišljati o životu u zajednicama u kojima bi mogli postići znatne uštede i određenu količinu neovisnosti od vanjskih izvora.
Prehrana... Pa, srećom, o zdravoj prehrani sada mnogi znaju mnogo više nego prije deset ili dvadeset godina. Problem je opet ekonomski. Zdrava hrana je skupa jer je još uvijek ima manje. Tome se treba pristupiti s dvije strane, ljudi trebaju tražiti dobre proizvode, a što manje koristiti hranu koju sada masovno i naizgled jeftino kupuju. Ali, s druge strane, društvo bi trebalo mnogo više poticati ekološku proizvodnju, a ne radimo to ni izbliza dovoljno.
Ljubav... To je posebna priča i o njoj bismo mogli napisati knjige! U načelu, ljudi znaju vrlo malo o ljubavi. Znaju sve o potrebama, o tome što žele, što ih zadovoljava, što prihvaćaju, a što ne. Znaju sve o ljubomori i posjedovanju te o svojim zahtjevima i idealnim partnerima koji će ih ispuniti. O ljubavi se zna vrlo malo. Društveni okvir za ljubav uključuje klasičnu bračnu zajednicu. Postoje obrasci koji se poštuju i koje svaki mladi čovjek nauči gledajući svijet oko sebe još u djetinjstvu. Međutim, ti obrasci sputavaju ljubav. Malo tko razmišlja o ljubavi kao o davanju, neprosuđivanju, prihvaćanju. Ako se te riječi i spominju, u praksi one se svode na 'davanje, sve dok dobivam zauzvrat to isto', 'neprosuđivanje, sve dok se ispunjavaju moje potrebe' i 'prihvaćanje, ali samo onog što se podrazumijeva društvenim normama'. Ljubav je pak, nešto sasvim drugo.

Život u zajednici riješio bi ekonomske i ekološke teškoće

ZK: Osnivač ste i Neokulturne zajednice čije su glavne značajke život u skladu s prirodnim zakonima te prehrambena, energetska, kulturna, obrazovna, znanstvena, istraživačka i kulturna samodostatnost. Možete li čitateljima Zdrave Krave objasniti kako zajednica funkcionira u praksi (postoje li hijerarhijska struktura, prava, obveze) te kako se može postati pridruženim članom?

Neokultura je projekt koji je nastao nakon istraživanja neolitske kulture (10 000 -3000 pr.n.e) koja je cvala na području stare Europe, pa tako i na području Hrvatske (Danilo - Hvarska kultura i druge). Godine 2001. bio sam pozvan na međunarodnu mirovnu konferenciju za mlade u Dubrovniku, a temu je bila tolerancija i suradnja na prostorima koja su još uvijek bila teško opterećena posljedicama rata. Organizatori su mi predložili da napišem scenario za dramu koja se trebala izvesti na tom skupu. Moja tadašnja suradnja s arheologinjom dr. Constance Piesinger iz Amerike dovela me u kontakt s radovima Marie Gimbutas i sa spoznajama o fascinantnom neolitskom društvu. Pala mi je na um ideja da napišem fantastičnu  'dramu' o susretu između djevojke iz tog vremena, koju sam nazvao Zora, i mladića iz našeg vremena, imenom Dan. U tom susretu koji se odvija preko 'duhovnog posredništva' malog kipića boginje, karakterističnog za duhovnost neolita, oni se unatoč razlikama zaljubljuju jedno u drugo. Kroz razgovor 'vremenskih ljubavnika' otkrivaju se tajne nevjerojatnog neolitskog društva. 'Drama' je prezentirana na tom skupu u Dubrovniku, ali nikad nije izvedena na pozornici. Nije bilo dovoljno vremena. Ali se zato nakon toga pojavila knjiga 'Povratak Boginje', a uskoro i njezin nastavak 'Duša Stare Europe'. Iz tih ideja nastala je neokultura. U osnovi, neolitska društvena struktura nam govori o tome da ljudi mogu živjeti nenasilno. U to vrijeme (ne govorimo o kratkom razdoblju mira, nego o dugim tisućljećima) nije bilo hijerarhijske strukture društva, nije bilo vojske, nije bilo vojnih aktivnosti (znamo to iz položaja naselja i nepostojanja utvrda te drugih znakova potpune odsutnosti strateško-obrambenog razmišljanja), postojala je ravnopravnost spolova, a nije bilo velikih socijalnih razlika (znamo to, recimo, iz grobova i ostataka nastambi). Ako mislite da govorimo o primitivnim plemenima, varate se! Neolitska društva bila su visoko razvijena, s naseljima do 10 tisuća stanovnika, infrastrukturom (kanalizacijom), pa čak i centralnim grijanjem, odnosno malim pećima za grijanje u svakoj sobi (što pokazuju, recimo, najnovija istraživanja u Vinči, Srbija). Dakle, govorimo o razvijenoj, miroljubivoj civilizaciji koja je na području Stare Europe (od današnje Češke, preko Balkana do Grčke i Turske) preživjela gotovo 7000 godina. Sve dok nismo došli mi, odnosno naši preci, ratnici sa sjevera i dok se slika svijeta nije promijenila.
Međutim, u svemu tome je bitno da ako smo mogli tada, onda možemo i sada. Neokultura prije svega odbacuje ideju da je čovjek po prirodi nasilan i da je rat nužna pojava u svakom ljudskom društvu. Većina arheoloških i povijesnih nalaza pokazuje da je nasilje društveno uvjetovano, a rat relativno 'nov' izum koji se prakticira od zadnjih 4 do 5 tisuća godina. Po prirodi stvari, ljudi bi htjeli živjeti točno tako kako su živjeli u neolitu jer je u srcu i duši svakog prosječnog čovjeka želja za mirom, blagostanjem i uživanjem u životu.

ZK: Vi živite u jednoj takvoj zajednici. Možete li opisati svoju svakodnevicu i smatrate li da je takav model življenja primjenljiv i na šire društvo?

Zbog objektivnih i subjektivnih razloga, zajednica se sastoji od samo nekolicine ljudi koji kao dobri susjedi žive u blizini. Tako da, osim što smo daleko od gradske vreve i u stalnom kontaktu s prirodom, nema nekih posebnosti u svakodnevnom životu. Još uvijek čekamo da se poslože svi uvjeti i da oni koji bi to htjeli uspiju preobraziti svoj život i pridruže nam se. Osobno duboko vjerujem da je takav model života ne samo primjenjiv, nego da bi predstavljao izlaz iz sadašnje društvene krize. Međutim, za to je potrebno mnogo, mnogo promjena. U ovom trenutku svijet u cjelini nije spreman za to. Međutim, to ne znači da se male skupine ljudi ne mogu organizirati i unutar postojeće društvene strukture pokušati osigurati svoju samoodrživost. Mnogi to već i čine u raznim namjernim zajednicama i 'ekološkim selima'. Za iskorak u tom smjeru treba snage.

Sva stvorenja trebamo doživljavati kao sebi ravna

ZK: Osnivač ste Duhovne akademije, koje su njezine glavne ideje i ciljevi koje promiče?

Slogan Duhovne akademije je 'Život nudi više'. Znanje koje podučavamo na tom mjestu obuhvaća niz metoda i tehnika, kao i cijelih sustava vještina koje mogu pomoći svakome da iskoristi tu ponudu života za 'više'. Ljudi danas koriste premalo vlastitih sposobnosti i radi toga nisu sretni i uspješni koliko bi mogli biti. Jedna od osnovnih vještina koju podučavamo je vještina meditacije (Integralna meditacija) koja pruža iskustvo čistog postojanja. Zatim, tu su tečajevi iz područja sinkroniciteta, jyotisha (trogodišnji studij indijske astrologije), joge, neodance-a (duhovnog plesa), itd. Sve su to znanja koja sam, nakon više desetljeća traženja i podučavanja, strukturirao na jednostavan i djelotvoran način prilagođen suvremenom čovjeku.

ZK: Smatrate li da društvo degradira ili evoluira? Kako bi mogla izgledati budućnost u odnosu na naše ponašanje prema bližnjima i prema Planetu na kojem živimo?

Evolucija svega, pa tako i ljudskog društva, odvija se u valovima. Trenutno smo još uvijek u kretanju prema natrag. Nalazimo se u kritičnom vremenu, a ako se u sljedećih sedam-osam godina (kada bi se stvari trebale promijeniti) pokažu pozitivni pomaci, preživjet ćemo. Ako nastavimo istim smjerom, nećemo. Ljudi će sami biti odgovorni za svoju sudbinu, ali najžalosnije je da će pritom za sobom u smrt povući mnoge druge koji to nisu zaslužili. Unatoč svemu, optimist sam! Vjerujem da će se uskoro pojaviti nove tehnologije koje će promijeniti način na koji razmišljamo o sebi i o svijetu. S njima će se promijeniti i ekonomski sustav, posebice zbog dostupnosti energije koja je sada pod kontrolom bogatih. Ali, najprije moramo sazrijeti kao vrsta. Kad promijenimo način na koji razmišljamo i osjećamo, način na koji se povezujemo sa svijetom oko sebe, otvorit ćemo vrata novim otkrićima i novim mogućnostima. To vrijeme bi moglo biti vrlo blizu, iako još uvijek balansiramo na rubu propasti.

ZK: Iznimno ste produktivan autor, pišete li što trenutno i koje nove projekte spremate?

Imam dosta ideja. Jedna od njih je nastavak pisanja ritualnih priča koje su započele s knjigom 'Veličanstveni Saturn' pa su se nastavile s 'Čarobnicom' i 'Sunčanim labirintom', sve do posljednje knjige 'Rahu – beztjelesni demon'. Kad bih imao vremena, sljedeća knjiga iz serije ritualnih priča bila bi ispisana za mjesec dana jer mi je u potpunosti pred očima. Međutim, trenutno dovršavam nekoliko video seminara te pripremam englesko izdanje knjige 'Labirinti i njihove tajne'. To će me držati potpuno zauzetim sljedećih nekoliko mjeseci, a kasnije se svakako bacam na daljnje pisanje.

ZK: Koji biste svoj ekološki projekt izdvojili kao najznačajniji i zašto?

Dupinov san. Najprije knjiga, a zatim istoimena Udruga koju uspješno vodi Goran Stojanović sa svojim suradnicima. Pomalo mi je žao što ne mogu osobno sudjelovati u projektima Dupinovog sna, ali moje srce je s njima cijelo vrijeme. Razlog je jednostavan, za mene istinski dobar odnos s prirodom pretpostavlja priznavanje svjesnosti, inteligencije i prava na život i slobodu svih stvorenja s kojima dijelimo ovaj planet. Brinuti se za okoliš samo zbog vlastite dobrobiti pomalo je licemjerno, ali bolje i tako nego da se uopće o tome ne brinemo. Međutim, jednom kad svako živo stvorenje doživiš kao sebi ravno, kao prijatelja i suputnika, onda se stvari potpuno mijenjaju. Nitko ti više ne mora objašnjavati zašto je dobro čuvati ovaj naš Planet takvim kakav jest.