Šteta je ne izgovoriti neka pitanja. I to na vrijeme, možda "dok nas mladost još u krilu ziba". Izgovoriti, a ne potisnuti i zatomiti i tako sabotirati sebe. Čujem vas kako govorite kako je lakše razgovarati o nekim drugim stvarima, dok je o potisnutim stvarima teško progovoriti. Znam da je teško. Što teže – to važnije! No zamislite koliko važnih, najvažnijih pitanja ne postavljamo jedni drugima
Motivacija za novu knjigu
Psihologinja Ljubica Uvodić Vranić objavila je svoju novu osmu po redu knjigu "Neizgovorena pitanja i psihologični odgovori" kroz koju savjetuje čitateljima kako da sebi i drugima postave prava pitanja i tako krenu u avanturu osobne promjene koja će ih dovesti tamo gdje zaista žele i stići. "Već sam dugo držala ova neizgovorena pitanja kao važnu temu negdje u primisli, a nisam je dosad formulirala. Moje tri knjige nose naziv 'Avantura osobne promjene', a do tog je naziva došlo tako što sam se na jednoj promociji pred prepunom dvoranom u želji da tim ljudima nešto dam digla i rekla: 'Ljudi nemojte biti saboteri vlastitog života. Upustite se u avanturu osobne promjene!'. Međutim, kako ćemo krenuti u tu promjenu, ako ne postavimo pravo pitanje? Neizgovorena pitanja pretpostavka su avanture osobne promjene. I tako sam vam se ja poslije pet godina i tri avanture vratila natrag i pokušala podsjetiti sebe i vas na naša neizgovorena pitanja", govori Ljubica Uvodić Vranić i objašnjava:
Avantura počinje postavljanjem pitanja
"Često slutim da ljudi ne znaju postaviti prava pitanja ni sebi ni drugima, a još manje dati prave odgovore. Moji klijenti dolaze sa suzdržanošću: oni ni sebe još nisu pitali ono što bi trebali, oni taje, šute, ne izgovaraju. Ono što je najbolnije - često ne bude verbalizirano. Postaviti pravo to bolno, teško pitanje, koje izlazi iz naše srži – treba nas katkad potaknuti, nadahnuti. Neka sam pitanja dobivala mailom, neka sms-om, a neka su proizišla iz katkad i retoričkog uzdaha poput: 'Ah zašto su ljudi tako bahati? Zašto su narcisoidni?'. U knjizi sam se bavila ozbiljnim i važnim pitanjima u partnerskim, poslovnim, prijateljskim i rodbinskim odnosima. Nadam se da će uz pomoć knjige, ljudi sami sebi ili važnim osobama u svom životu konačno izgovoriti prava pitanja. Ako nikome drugome, onda barem stručnjaku." Donosimo ti kratke isječke iz knjige.
Kad ne postavljamo prava pitanja dopuštamo da život prolazi pored nas
Trebalo mi je dosta vremena da počnem razmišljati o promjeni koja je mnogima potrebna, vama, dragi moji čitatelji, i meni. Kako god zvali tu promjenu i u kolikogod varijanti i aspekata je tražili i našli, ima nešto što mora prethoditi toj promjeni. To je pravo pitanje. Ono koje se sluti pa se polako približavamo njegovom smislu. Pitanje koje nam je teško najprije formulirati pa onda izgovoriti. Teško i nelagodno. Iz te težine i nelagodnosti dolaze prava pitanja koja su mi neki od vas poslali. Nadam se da ćete i sami za sebe u tišini svoje sobe ili s najboljim prijateljem izgovoriti to pitanje i dati sebi nadu za neki mogući odgovor.
- I dalje mislim da je važno ne sabotirati vlastiti život, ne izdati sebe.
- Ne zatomiti ono što osjećamo.
- Ne potisnuti sebe i svoje osobne želje.
- Ne zaboraviti svoje dileme.
- Ne ponavljati satima, danima i mjesecima uglavnom iste ili vrlo slične obrasce ponašanja u kojima imamo ulogu kakvu smo već imali, a s kojom nismo baš zadovoljni.
Osim što mnogi od nas rade po istim obrascima, možda ste baš Vi odlučili raditi sve suprotno od tih obrazaca i tako ste postali uvjereni da radite nešto novo, a zapravo ovo vaše suprotno je itekako povezano s onim što ste prije radili – to je, da se izrazimo fotografski, negativ, a slika je ista. Zašto je to baš tako? Šteta je ne zapitati se! Šteta je to ne napisati, kao i druga pitanja, makar taj papir možda i potrgali. Šteta je sebi ne šapnuti ta pitanja. A najveća je šteta ne izgovoriti ta pitanja nego ih potpuno potisnuti i zatomiti, obezvrijediti i zauvijek zaboraviti, više ih se i ne sjetiti!
Ne pitamo jer se bojimo promjena
Šteta je ne izgovoriti neka pitanja. I to na vrijeme. Možda "dok nas mladost još u krilu ziba". Izgovoriti, a ne potisnuti i zatomiti i tako sabotirati sebe. Čujem vas kako govorite kako je lakše razgovarati o nekim drugim stvarima, dok je o potisnutim stvarima teško progovoriti. Znam da je teško. Što teže – to važnije! No zamislite koliko važnih, najvažnijih pitanja ne postavljamo jedni drugima, a možda znamo odgovore na njih ili bismo ih doznali pitajući. Možda se bojimo da bi izgovorena pitanja značila kraj ili promjenu odnosa? Možda bi izgovorena pitanja srušila iluziju? Možda bismo doznali neke skrivene stvari ili samo istinu koja nam se ne sviđa? No mi se tješimo i bavimo pitanjima koja je lakše izgovoriti i na koja dobivamo jednostavnije odgovore.
Ipak, lakoća naše komunikacije nije jamstvo njezine kvalitete. Tako ćemo radije trčati po pijesku, nego po kamenju. Ali i dok trčimo po pijesku znaju noge propadati u njega, a pijesak ulaziti u cipele. Jesmo li dobro izabrali pitanja koja izgovaramo? Ako znamo tko smo i što želimo, i pitanja bi trebala biti prava. Bojimo li se i nadalje nekih tema, te ostavljamo li neka pitanja otvorenima? Oni koje bismo trebali pitati i sami znaju da nisu bili pitani. Ipak se i dalje šuti. Možda to nju ne zanima, misli onaj kojeg se ne pita. Možda je bolje ne zalijetati se kako ne bih čula ono što ne želim čuti, misli ona koja ne pita.
Ali kako će nam biti drugačije, a možda i bolje ako se bojimo promjena? Zato sam napisala i vama i sebi da je promjena dobra i uzbudljiva. Da je važno upustiti se u avanturu osobne promjene. Možda se prije promjene moramo zapitati o nekim važnim stvarima. I sebe. I druge. One koji su nam važni. I koji možda čekaju na ta naša pitanja. Nemojmo propustiti i sebi i drugima priuštiti rizik i nadu … u moguće odgovore. Nemojmo propustiti, upropastiti, mučiti se… u odnosima s drugima i sa samima sobom.Vrijeme neumitno teče, život prolazi. Zar da samo bude odrađen?
