Rak dojke najčešća je zloćudna bolest žena u razvijenom svijetu te čini 10% svih zloćudnih tumora općenito. Prošle je godine u Hrvatskoj evidentirano 2735 oboljelih, od čega je 789 žena umrlo. U što se pretvori život žene kojoj je dijagnosticiran rak dojke, a kojoj su od njega već preminule sestra i majka, ispričala nam je Kristina Mlađenović (42) iz Zagreba. 

Život nije bio blag prema Kristininoj obitelji. Najprije je njezinoj majci u 43. godini dijagnosticiran rak dojke, a u sljedećih 10 godina njezina je majka proživjela povratak raka dojke, tumor na mozgu te na kraju i tumor na malom mozgu, a od posljedica svega preminula je 2012. godine.

Za vrijeme majčine dugogodišnje borbe obitelj je pogodila i očeva dijagnoza - rak pluća, te je i sestri 2008. godine, u 38. godini života, dijagnosticiran rak dojke. Sestra je preminula dvije godine poslije i iza sebe ostavila sina (5) i kći (3). Nekoliko godina kasnije, u siječnju 2016. godine, počinje i Kristinina borba s rakom dojke.

Slučajno je napipala kvržicu 

S obzirom na povijest bolesti u obitelji, Kristina je išla na redovite kontrole kod onkologa. U siječnju 2016. godine odradila je jedan takav pregled i sve je bilo u redu. Dobila je termin za sljedeću kontrolu za sedam mjeseci, no boljelo ju je ispod lijeve ruke i imala je osjećaj da nešto nije u redu. U svibnju 2016. godine napipala je kvržicu ispod lijeve ruke.

Tu večer nikada neću zaboraviti. Gledala sam TV i slučajno ispod lijeve ruke napipala kvržicu. Nekako sam znala da nije dobroćudna i sada kada ovo pišem stoji mi "knedla" u grlu jer mi se javlja onaj loš predosjećaj kada jednostavno znaš da nije dobro, govori Kristina.

Nakon toga odlazi na citopunkciju i nalaz je uredan, no nalaz biopsije pokazao je rak. Odmah je dogovoren termin operacije za kraj srpnja. Iako je imala tisuću misli u glavi, čvrsto je odlučila da će se boriti, zbog svega što se dogodilo majci i sestri, a posebno zbog svoje i sestrine djece.

Nisam mogla dozvoliti da se mojoj djeci te nećakinji i nećaku dogodi da još ostanu i bez mene. Stalno mi je prolazilo glavom da me djeca trebaju, jer znala sam što znači ostati bez svojih najbližih, govori Kristina.

S članicama Udruge Sve za nju

Dan operacije i novi šok

Na dan operacije i prije početka zahvata do Kristine dolazi medicinska sestra i govori joj da kirurg želi razgovarati s njom. Odmah je naslutila da nešto nije u redu, što je kirurg i potvrdio kada joj je rekao da ju neće operirati danas jer su jutros na nalazu magnetne rezonance pronašli karcinom i u desnoj dojci.

U tom trenutku srušio joj se svijet. Pustili su je za vikend kući jer je bilo potrebno dogovoriti novi termin za obostranu mastektomiju s rekonstrukcijom. 

Muž je došao po mene i mislim da nam je to bio najteži i najduži vikend. Djeci smo rekli što se dešava, ali uz rečenicu 'Mama ima rak' odmah sam rekla '...ali ja ću biti dobro'. Jer kako su moja mama i sestra rekle meni svoje dijagnoze, točno sam pretpostavila što mojoj djeci prolazi kroz glavu od rečenice 'Mama ima rak', prisjeća se Kristina.

Kristina i suprug

Nije imala snage podići šalicu

Došao je termin operacije, a nakon zahvata kolovoz je provela u bolnici. Oporavak je bio dug, ali bila je uporna.

Sjećam se da sam nekoliko dana nakon operacije otišla s mužem na kavu u krugu bolnice, i nisam imala snage podignuti šalicu kave... ali se nisam predala. E, tek kada sam došla doma iz bolnice postalo je teško jer se trebalo vratiti u normalan život, govori Kristina.

Uz veliku podršku supruga, djece i bližnjih, ni u jednom se trenutku nije predala. Naporno je vježbala i svakim je danom mogla sve više toga obavljati rukama te je u tome pronalazila sreću. Na prvoj kontroli nakon operacije dobila je dobre vijesti - nije bilo potrebe za zračenjem i kemoterapijom, nego samo za hormonskom terapijom, koju i danas prima svaka tri tjedna uz dodatne lijekove. 

Jedino ju je strah da neće vidjeti djecu kako postaju ljudi

Ima dana kada joj je teško jer od hormonske terapije, uz fizičke tegobe, ima i onih mentalnih, kada je posebno osjetljiva, razdražljiva, ili ima "valunge", ali onda se sjeti da je živa i da može osjećati te ju obuzme sreća.

Stvarno sam sretna jer gledam svoju djecu, nećaka i nećakinju kako odrastaju, a to je velika privilegija. Jedini strah koji imam je da neću doživjeti da vidim svoju djecu kako postaju ljudi. Sa svakom kontrolom i svakim pregledom javlja se onaj strah od loših nalaza. Ali, hvala Bogu, život ide dalje.

Kristinini sin i kći s djecom pokojne sestre

'Imam privilegiju uživati u životu'

Kada te zadesi tako nešto, onda stvarno naučiš više uživati u malim stvarima. Staneš i počneš osluškivati prirodu, cvrkut ptica... Stvarno se trudim svakim danom zastati i malo "guštati" jer ja, hvala Bogu, imam tu privilegiju da mogu uživati u životu dok, nažalost, moja mama i sestra te puno žena koje su izgubile bitku s tom bolešću nemaju, govori Kristina.

Dodaje da uz svakodnevne obaveze i posao ipak nađe trenutak da pjeva, pleše ili jednostavno sluša tišinu, uživa u izlasku ili zalasku sunca. 

Iako i danas osjeti fizičke posljedice terapija, kao što su oštećenje hrskavice, umor i slabost u rukama, Kristina kaže kako je uz veliku pomoć Udruge, psihoterapeutkinje prof. dr. sc. Ljiljane Šerman te obitelji i bližnjih danas druga žena. Za kraj poručuje da je najvažnije ići na redovite preglede i raditi samopregled te dodaje da svatko od nas treba slušati svoje tijelo jer ono puno toga govori, samo treba znati slušati.

Kristinina priča objavljena je i u sklopu knjige "Nismo same", koja sadrži ispovijesti 41 žene oboljele od raka dojke, a na mrežnoj stranici Udruge može se pronaći ukupno 160 ispovijesti.