Zasigurno dobroćudan. Dišem duboko. Jesam to dobro čula? Da, čula sam, već se nešto spominje operacija. Pod nož. Odstraniti. Iščupati. Riješiti se toga. Ne uzgajati to. Kao da je riječ o korovu u nekom vrtu”, riječi su koje sam prije nešto više od deset godina napisala. 

Točno 10 godina nakon njih na redovitoj kontroli liječnik izgovara iste riječi – uzgojio se novi. Na istom mjestu. Zajedno s druga dva u desnoj, imam pravi mali tim. Koji je, srećom, još uvijek malen i dobro se drži pod kontrolom. Za par dana me čeka nova kontrola. Lebdi neizvjesnost. Osjećam kako mi se grči želudac. Jer znam da prošla godina nije bila najlagodnija. A loš period sa sobom uvijek nekako vuče prtljagu.

Točno se sjećam kako sam noć prije prvog koraka, punkcije, stajala gola pred ogledalom, promatrala se i pomislila: “Do sutra ni ti ni ja više nećemo biti iste.”  To je bila istina. U samo par tjedana sam odrasla. S 22 godine sam postala žena. No, nisam tada ni znala koliko će put do te spoznaje biti težak. Ne zbog fizičkog oporavka. On brzo završi. Nego zbog onog psihičkog koji traje puno duže. I zahtjeva puno više – istinsko prihvaćanje samog sebe, sa svim starim i novim ožiljcima.

Nakon točno 10 godina i ove zadnje koja je bila obilježena privatnim i poslovnim krahom, a finalizirala se novim izraslinama, ponovno sam se vratila svom rukopisu. Zašto? Zbog utjehe. Zbog snage. I zbog spoznaje da sam to već jednom prošla i nakon svega izašla kao samouvjerena mlada žena.

Gledajući danas s odmakom unutar posljednjih godina na polju osvještavanja ovog problema ništa se značajno nije učinilo.  Mlade cure rijetko tko potiče na redovite godišnje preglede. Većina njih ne zna razliku između ultrazvuka dojke i mamografije. Većina mojih prijateljica nikad nije išla na pregled dojki. Nikad im nitko nije rekao da to trebaju raditi. Jer cure nemaju problema sa svojim mladim cicama, zar ne? Mlade pak  žene koje su otkrile izrasline i dalje su same i pitaju se zašto ja. Jedna stvar se doduše promijenila – sve nas je više. Ili samo nismo znale jedna za drugu. Većina akcija koja se organizira usmjerena je starijim ženama, koje jesu ugroženija skupina, ali nisu jedine koje moraju proći tu borbu. Potaknuta svojom nekadašnjom usamljenosti, svojom borbom sa samom sobom i izgubljenosti u vlastitim negativnim mislima i osudama (a one vlastite su najgore) odlučila sam napraviti live na svom Instagram profilu i podijeliti otvoreno i iskreno svoju priču s drugim ženama. U želji da nekima od njih možda pružim utjehu. Neke možda potaknem da odu na preventivni pregled. A možda neke cure shvate da u svemu tome nisu same. U samo par sati nakon što sam podijelila svoje iskustvo, javilo mi se par djevojaka, sve u ranim 20-im. Dvije od njih su taj tjedan išle na operaciju. Jedna od njih je imala čak 4 dobroćudna tumora. I strašno se bojala operacije. I onoga što slijedi nakon toga. Odmah smo se povezale. Jer ona nije imala s kim pričati. Bila je sama. Teško mi je i zamisliti koliko vas to trenutno prolazi i traži utjehu. Ili barem riječi ohrabrenja nekoga tko je prošao kroz slično iskustvo.

Mlade djevojke na pragu života s lijepim grudima u kojima se uzgojilo nešto defektno. Ružno. Neprirodno. Barem sam ja tako na sve to gledala prije 10 godina dok sam noći provodila u nesanici, zapisujući svoje vlastite misli na papir. Sve kako bih pronašla izlaz iz tog defektnog stanja. Mladim djevojkama je u mnogome teže jer još nisu odrasle, još nisu snažne i još nisu prihvatile sebe – jednostavno nisu imale vremena kad to učiniti.

“Sada je vrijeme da se suočim sa svime, ovdje i sada, u surovoj sadašnjosti. Koja je iglama, gazama, noževima i koncima udaljena od pozitivne budućnosti. Stanite. Stanite da malo odahnem, da se isplačem. Dopustite mi da si dovoljno dugo ponavljam da imam tumor kako bih napokon shvatila da će me rezati, da će mi izvaditi dio dojke, da će mi ostati ožiljak na početku dvadesetih. Ako ništa zbog toga mi je dopušteno misliti negativno? Ili? Ili je sve to kao vaditi zub? Da, i to je netko spomenuo. Vaditi zub. Pa da, slično je to, vaditi zub i vršiti operaciju nad dojkom. One se diraju, miluju, ljube i ližu. Eventualno se mogu grickati. Ali bosti, rezati i otvarati, prčkati po njoj, ulaziti spravama u nju, vaditi nešto, šavovima je ponovno zatvarati. Ona je moja. Ona je nešto lijepo. A više neće biti”, napisala sam tada.

I tako sam je doživljavala, kao nešto što neće više biti lijepo. Nešto što će biti obilježeno. Operacije je prošla, fizički oporavak je prošao i dok su svi nastavili sa svojim životom, ja sam bila zapela u procjep vlastitih teških misli. Vrtjela sam se u krug, nemoćna da se otrgnem iz njega. Dani su prolazili, noći su gmiljile još sporije. Odlučila sam svoje misli staviti na papir, pretočiti svoje iskustvo, u nadi da će sve ono loše izaći iz mene i ostati na tom papiru. I znaš što se dogodilo. Čitajući vlastite misli imala sam osjećaj da u svemu tome nisam sama.

Za par dana me čeka nova kontrola. Nekako sam si simbolično zacrtala kraj rujna, da pred listopad, mjesec u kojem se obilježava borba protiv raka dojke, dobijem nove nalaze. I guram, iz godine u godinu. Prihvatila sam da moje tijelo nije savršeno. Ni ne mora biti. Na koncu je najvažnije prihvatiti sebe, sa svim nesavršenostima i iz toga izvući samo ono najbolje. Ja jesam. Kad je sve iza tebe, kad se isplačeš, ne ostaje ništa drugo nego se sa svime suočiti. To je onaj dio koji je u svemu tome najteži. No, to se zove život. Svakoga pogodi na drugom polju.

Što bih poručila samoj sebi prije 10 godina? Samo hrabro. Pronaći ćeš svoj put i zavoljeti sebe puno više i iskrenije nego što si to činila prije svega. I, znaj jedno, u svemu tome nisi sama.