Veselinki Kastratović prije tri godine otkriven je rak jajnika, ispričala nam je svoju priču

privatni album
Rak jajnika godišnje se dijagnosticira kod gotovo 240.000 žena diljem svijeta, a odgovoran je za više od 150.000 smrtnih slučajeva svake godine. Simptomi najčešće ostaju neprepoznati jer se često mogu zamijeniti s drugim simptomima manje ozbiljnih bolesti kojima žene ne pridaju osobitu pažnju, posebice probavnih smetnji.
Vidi originalni članak

Svjetski dan borbe protiv raka jajnika prvi je put obilježen 2013. godine te se od tada, svake godine obilježava 8. svibnja. Ovaj oblik raka je jedna od najsmrtonosnijih vrsta raka kod žena. Povodom obilježavanja razgovarali smo s Osječankom Veselinkom Kastratović (53) kojoj je rak jajnika dijagnosticiran 2015. godine.

Voda u trbuhu jedan je od znakova maligne bolesti

''U rujnu 2015. godine, trebala sam otići nećaku na vjenčanje no na pola puta mi je pozlilo. Vratila sam se u Osijek te sam posjetila liječnicu jer sam osjetila da se nešto događa sa mnom. Trbuh mi je bio nadut i nije splašnjavao, osjećala sam umor, iscrpljenost i svaki korak mi je bio težak. Osim toga, imala sam i krvarenja te osjećaj sitosti čim bih počela jesti. Nakon ultrazvuka abdomena, uputili su me ginekologinji, a nakon pregleda ugovoren mi je hitan prijem u KBC Osijek. U bolnicu sam došla s ascitesom (vodom u abdomenu), što je već tada ukazivalo da se radio o malignom oboljenju. U bolnicu sam došla 2. studenoga 2015. godine, a voda iz abdomena mi je izvađena 4. studenoga 2015. godine. Izvađeno je 12 litara tekućine. Na sreću, u toj tekućini nije bilo malignih stanica. Imala sam jako puno sreće i krenula čim sam osjetila tegobe'', prisjeća se svojeg početka borbe s bolešću diplomirana pravnica Veselinka Kastratović.

''Naučila sam u svakoj teškoj situaciji ostati pribrana. Dugo sam promatrala nebo nakon što mi je rečeno da ću biti operirana te, ako iz Zagreba stignu pozitivni rezultati pozitivni (poslan uzorak tkiva izvađenog tumora), morat ću na kemoterapiju. No, znala sam da se nalazim na  raskrižju ili idem u smrt ili se borim za život. Nakon smrti roditelja živim sama, a samo su moji najbolji prijatelji znali ono što sam im rekla, a to je bilo da idem na operaciju. Ni moja polusestra nije odmah znala o čemu se radi. Jednostavno, naučila sam u tišini rješavati probleme, tako mi je bilo bolje. Odmakla sam se od problema i gledala sam na to kao zadatak koji se mora riješiti i tako sam dočekala dan operacije, 24. studenoga 2015. godine'', prisjeća se Veselinka i nastavlja.

Karcinom je bio teži od kilograma

''Izvađen je karcinom težak 1 kilogram i 30 dekagrama te još 8 litara tekućine. U bolnici sam bila, u postoperativnom periodu, 9 dana, a nakon toga sam otišla na kućnu njegu. Noći su bile, ponekad, bez sna. Čovjek si postavlja tisuću pitanja, ali ne nalazi toliko odgovora. Mjesec dana iščekivanja rezultata, gledanja i osluškivanja hoće li zazvoniti mobitel, hoće li mi reći da se nekog određenog dana javim na Onkologiju. Čak sam i svojoj frizerki rekla da me šiša na 'nulericu'. Savjetovala mi je da se kratko ošišam, a ako krenem na kemoterapiju, onda ćemo se ošišati na 'nulericu'. Drago mi je da sam ju poslušala iako sam se jedino bojala opadanja kose, mada sam znala da je to najmanji problem. U stvari, negdje duboko u meni je nešto govorilo da će sve biti u redu. Zamolila sam svoj karcinom da ode u svijet sijena, a ja ću polako nastaviti svoj životni hod.''

''U cijeloj borbi uz mene je bilo mojih troje najboljih prijatelja koje nazivam svojim sidrom.  Tjerali su me da glavu držim iznad vode i niti jednog trenutka nisu željeli čuti da ću otići, da mogu umrijeti. Rekli su mi: 'Stara, ako ideš na kemoterapiju, znaš, s tobom ćemo povraćati, bolovati, plakati, ali nećemo te ostaviti. Ti si bila uz nas kada je bilo gadno'.''

''Sada se prati se moje stanje, a budući da su liječnici, nakon što je stigao nalaz, potvrdili da bolujem od karcinoma jajnika, te u kojem je stupnju karcinom i zaključili su da mi kemoterapija nije potrebna, odnosno da bi napravila više štete nego koristi. Idem na redovne kontrole na kojima se radi ultrazvuk abdomena i nalazi krvnog markera. U početku sam išla svaka tri mjeseca, druge godine svaka četiri mjeseca, sada idem svakih šest mjeseci. Tri i pol godine od operacije ja sam još uvijek živa, a nalazi su mi dobri te se nalazim u remisiji. Još uvijek sam u opasnosti da se karcinom vrati, a onda mi je potrebno novo liječenje, s kemoterapijom. 

Neke osobe se ne žele rukovati sa mnom niti sjediti blizu mene

''Znam da više ne mogu dobrovoljno darovati krv i to nije lijep osjećaj. Općenito, susrela sam se s puno predrasuda, neznanja. Bilo je ljudi koji mi više ne žele dati ruku pri pozdravu, ne žele sjediti u blizini mene. Rekli su: "Da, znam, karcinom nije prijelazan, ali ipak, bez uvrede, ne bih ti dao / dala ruku, ne bih sjedio / sjedila u blizini tebe". Čak su me žene, nakon operacije, nakon što su me ispitivale što mi je sve "izvađeno", pitale:"Ti sada stvarno ne možeš roditi?'', govori Veselinka o predrasudama s kojima se susreće.

Zanimalo nas je koliko ju je bolest promijenila i kako je utjecala na nju. ''Nakon bolesti ja više ništa ne moram, namorala sam se. Na poslu sam davala maksimum. Sada, volim raditi, puno radim, ali više ništa ne moram. Jednostavno, okrenula sam se nekim novim stvarima, osluškujem svoje tijelo, znam svoje granice i pazim. Mislim da sam postala i bolja osoba.'' Veselinka je 2016. godine osnovala Udrugu žena oboljelih i liječenih od karcinoma jajnika "JA KA" Osijek. 

Radionice na kojima ženama prenosi svoje iskustvo

''U udruzi nas ima 15 članova i članica. Imamo dva dečka, koji nas podržavaju, vole, koji su nam uvijek tu negdje uz nas. Prosjek naših godina je negdje oko 50 godina. Nisu sve članice oboljele žene i to je snaga ove Udruge. No, svi koji su članovi i članice, ako nisu sami oboljeli, imala vrlo bliske srodnike oboljele. Zato i jesu puni razumijevanja i brige za nas koje smo prošle iskustvo oboljenja. Puno radimo edukacijske radionice u manjim mjestima Slavonije i Baranje. Radimo iskustvene radionice sa ženama, prenosimo im svoja iskustva, važnost suradnje s liječnicima, važnost odlaska na preglede. Puno radimo i kreativnih radionica u Udruzi i na terenu, sa ženama.''

''I dalje ima jako puno neznanja kad je u pitanju ovaj oblik raka. Karcinom jajnika tajnovita je bolest, nema sigurnih znakova oboljenja, a žene simptome pomiješaju s probavnim tegobama, s menopauzom. Mnoge misle da trenutkom ulaska u menopauzu ne moraju odlaziti kod ginekologa. A upravo ta populacija je najugroženija. Mnogi ne znaju da PAPA test ne otkriva ovaj karcinom. Mnoge žene ne zna da na ginekološkom pregledu moraju tražiti, ako ginekolog sam ne obavi vaginalni ultrazvuk, da pregleda ultrazvučno jajnike. Kada su jajnici veliki, liječnik i palpacijom može napipati jajnik i vidjeti da se nešto događa. Ne znači da se odmah radi o karcinomu jajnika. Tek pretrage, nalazi krvnog markera CA 125, te vaginalni ultrazvuk, uz color dopler, CT (kompjuterska tomografija), MR (magnetna rezonanca) daju jasnu sliku što se događa s jajnicima i je li žena oboljela od karcinoma. Pregled tkiva karcinoma, citološki, daje odgovor u kome stupnju je bolest, te se nakon toga konzilijarno odlučuje daljnji tijek liječenja. '' 

Ne znaju se pouzdani uzroci nastanka bolesti, a prevenciju je najbolje usmjeriti na zdravu prehranu

'' Kako se ne zna točno kako ovaj karcinom nastaje, tako se o prevenciji ne može govoriti sa sigurnošću. Naime, obično se kaže da žene koje koriste kontracepciju imaju manji broj ovulacija, pa time i oštećenje jajnika je manje. No, i žene koje uzimaju kontracepciju obolijevaju. Obično se kaže da su žene koje nisu rađale izloženije oboljenju, no i žene koje su rađale i dojile obolijevaju.

Obično se kaže rana menstruacija i kasna menopauza, mogu biti jedan od pokazatelja većeg oboljenja, iako istraživanja to nisu potvrdila. Žene, koje u obitelji imaju karcinom jajnika ili grudi, imaju povećane šanse za obolijevanje. No, niti to nije sigurno. Prevencija u ovom slučaju nije nešto što bi se moglo sa sigurnošću reći što raditi, konzumirati, ne činiti. Zasigurno, u prehrani treba izbjegavati rafinirane šećere, mesne prerađevine, peciva od dizanog tijesta. Osobno sam izbacila sve što mi organizam čini kiselim. Rekla bih da umjerenost u svemu možda može pomoći kada se bolest već dogodi.''

Posjeti missZDRAVA.hr