Te 2010. godina Ronalda je radila u Obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu kao vanjska suradnica u nastavi, Miljenko je kao i danas zaposlen u policiji, a djeca Leon i Marcel išla su u osnovnu školu. "U veljači te godine mojoj supruzi dijagnosticiran je karcinom jajnika u Općoj bolnici u Slavonskom Brodu. Potražili smo drugo mišljenje u Poliklinici Nola u Zagrebu gdje je potvrđena ista dijagnoza. Odmah smo otišli u Petrovu bolnicu gdje smo s doktorom Lešinom dogovorili datum operacije jer je pod hitno trebalo odstraniti oba jajnika. Potom smo se vratili kući. Užasni su to trenutci bili za moju suprugu i za mene, a grozno je bilo to priopćiti djeci koja su tad imala 11 godina (Leon) i 7 godina (Marcel). Djeci naravno nismo rekli sve, ali shvatili su oni i po nama da to nije dobro i da je mama u teškoj situaciji", započinje svoju priču Miljenko koji je bio šokiran dijagnozom. 

"Dok sam je šišao u kupaonicu je ušao mlađi sin i odmah počeo plakati zbog ćelave mame"

"Svi mi čujemo da je netko dobio ili umro od karcinoma, ali to ignoriramo i nadamo se da se nama ili našim bliskim osobama to neće dogoditi. I onda kad se dogodi ne znaš kako se ponašati. Dijagnoza je bila stresna za suprugu, ali i za cijelu obitelj. Sjećam se kada je supruzi počela opadati kosa nakon prvih kemoterapija odlučili smo da je najbolje da ju ošišam mašinicom. Dok sam je šišao u kupaonicu je ušao mlađi sin i odmah počeo plakati zbog ćelave mame. Na kraju smo svi plakali, a kasnije je mlađi sin tražio da mama i njemu zamota glavu da bude poput nje", prisjetio se Miljenko.

Shvatio je da i sam treba podršku kao i dodatne informacije o bolesti koja je zadesila njegovu suprugu. Kaže da mu je trebala informacija o tome kako se nositi s time, kako se obitelj treba ponašati: "Nažalost podršku nisam uspio dobiti ni pronaći. Jedinu podršku sam dobio od obitelji, od svojih prijatelja i radnih kolega. A stručna podrška ne postoji, odnosno možda postoji, ali ja ju nisam uspio naći. Sjećam se da sam obilazio knjižnice tražeći nekakvu knjigu koja bi sadržavala ispovijesti muškaraca koji su prošli ono što sam ja tada prolazio, ali nisam takvu knjigu nigdje pronašao. Sve što sam saznao bilo je od liječnika koji su vodili moju suprugu i putem interneta, čitanjem raznih foruma, članaka i slično."

"Nakon što je moja supruga promijenila svoj stav iz negativnog u pozitivan sve nam je bilo puno lakše"

Nakon prve operacije ponovno su oboje otišli u Zagreb. Ronalda u Petrovu bolnicu, a Miljenko se smjestio kod prijatelja u Samoboru kako bi svakodnevno mogao posjećivati suprugu. "Sam dolazak na onkologiju u Petrovoj bio je stresan. Kad smo došli na odjel, većina žena koje su tamo ležale nisu imale kosu, bile su blijede, gurale su stalke s infuzijama i kemoterapijama kroz hodnik u rukama držeći vrećice za urin, drenove. Gledale su moju suprugu s tugom u očima", priča Miljenko. Ronaldi je operacija zakazana za 21.2.2010. na Miljenkov rođendan. "Nadali smo se da će ta operacija riješiti problem, međutim po završetku operacije razočaranje. Dr. Lešin mi je rekao da joj je odstranio jajnike, ali da su joj trbušna maramica i crijeva puni malih čvorića koji se ne mogu odstraniti. Pitao sam i za prognozu. Dr.Lešin mi je rekao da ne daje prognoze jer je to nezahvalno, ali da se pripremimo za ono najgore i naravno da mora ići na kemoterapije. Jedan od većih stresova bio mi je kako supruzi to saopćiti kad se probudi iz anestezije", priča Miljenko koji se odlučio supruzi reći samo dio istine, izostavio je prognozu.

Odlučio je da je tako najbolje jer je Ronalda psihički dosta posustala i znao je da će biti samo gore, ako nastavi negativno razmišljati. "Okrenuli smo se crkvi. U traženju odgovora i nade puno nam je pomogao gvardijan Franjevačkog Samostana u Slavonskom Brodu, Sebastijan Golenić. On nam je puno pomogao vođenjem kroz vjeru. Isto tako, uvjerio sam suprugu da je autosugestija jako bitna kod liječenja. Nastojao sam je uvjeriti da će se izliječiti, tako da osim klasičnog liječenja treba proučiti i razne alternative. Sve smo zajedno proučili (prehrana po krvnim grupama, Brojsova dijeta, korištenje sode-bikarbone i vitamina C, korištenje visokih doza visoko-aktivnog Beta-glukana i još puno toga). Obratio sam se za pomoć oko prehrane Dragi Plećku u Samoboru, kao i mnogim drugim alternativcima. Sve je to ona probala i koristila. Nakon što je moja supruga promijenila svoj stav iz negativnog u pozitivan sve nam je bilo puno lakše. Ona je prihvatila svoju bolest i odlučila joj se suprotstaviti. Često je znala reći: 'Ako te netko pobijedi to ću biti ja'."

"Kuhao sam joj i nosio hranu u bolnicu te svjedočio koliko muževa napusti svoje žene čim one završe na onkologiji"

Sljedeća Ronaldina operacija također je bila stresna. "Supruga mi je prije operacije rekla da ne dozvolim da joj diraju crijeva. Po završetku operacije u kojoj su sudjelovali Dr. Lešin i Dr. Kinda (s Rebra) rekli su da su joj morali odrezati veliki komad debelog crijeva te da su joj izveli kolostomu (upravo ono čega se moja supruga bojala). Opet stres kada sam joj to morao reći nakon što se probudila iz anestezije. Nakon toga, počeli su problemi s vrećicama za kolostomu, opet kemo terapije, ali nekako smo išli dalje", priča Miljenko.

U narednih nekoliko godina, Ronalda je imala jednu operaciju godišnje, nakon koje bi slijedile kemoterapije, zatim nekoliko mjeseci pauze pa opet ispočetka. Miljenko kaže da je Ronalda ispočetka bila zahvalna što je uz nju i da joj je trebalo neko vrijeme da shvati da ću uz nju i ostati: "Kada je išla na operacije u Zagreb, ja bih uzimao godišnji odmor i bio u Zagrebu s njom (bio sam smješten kod prijatelja ili u Policijskoj akademiji), kuhao sam joj i nosio hranu u bolnicu jer u to doba nije htjela jesti bolničku hranu. Kuhao sam hranu bez mesa i masnoća i nosio joj u sobu.

U puno slučajeva sam svjedočio da suprug napusti svoju suprugu kada ona završi na onkologiji u Petrovoj bolnici i to nikako nisam mogao shvatiti. Napustiti svog bračnog partnera u  trenutku kada je njemu teško je nešto najgore što se može napraviti. Meni takvo nešto nije padalo na pamet i moja supruga je bila svjesna toga. Ali i liječnici i medicinske sestre u Petrovoj bolnici, na Rebru, na Merkuru i u bolnici u Slavonskom Brodu su vidjeli da sam ja uz svoju suprugu tako da sam često imao pogodnosti koje drugi nemaju. Na primjer mogao sam biti kod supruge u sobi satima dok drugima to nije dozvoljeno."

"Prodali smo stan kako bismo mogli plaćati troškove putovanje i dodatke prehrani"

Kad se Ronalda razboljela u obitelji Kovačević prioritet je bio da ona ozdravi ili da što duže poživi, sve drugo postalo je nebitno. Nekoliko godina ranije supružnici su kupili stan u centru grada, ali rast kamate kao i rast švicarskog franka uz velike  troškove zbog učestalih odlazaka u Zagreb iz Slavonskog Broda te troškova za dodatke prehrani primorali su ih da prodaju stan kako bi sve to mogli financirati. "Mi smo uvijek bili pozitivni ljudi, a pogotovo moja supruga. Unatoč bolesti, mi smo organizirali fešte, druženja i s našim prijateljima proveli krasne trenutke sreće, smijeha i zadovoljstva cijelo to vrijeme bolesti i liječenja. Moja supruga je organizirala proslavu mog rođendana ove godine u našem stanu, a skoro da se nije mogla ustati. Stan je bio pun naših prijatelja, glazba uživo...e tako smo mi živjeli", prisjeća se Miljenko i opisuje kako je išao daljnji tijek liječenja.

Godine 2014. Ronalda je Miljenku pokazala članak iz dnevnih novina gdje je opisan uspjeh dr. Stipislava Jadrijevića iz KB Merkur. Dr. Jadrijević je zapanjio svijet operacijom jetre, jer je pacijentu izvadio jetru, na drugom stolu je "popravio" te potom vratio u pacijenta koje se dobro oporavljao. "I meni supruga kaže, možda bi ovaj čovjek mene mogao spasiti", priča Miljnko i objašnjava što je dalje bilo: "Nakon mjesec dana Ronaldi se stanje pogoršalo i njezina onkologinja dr. Višnja Matković iz Petrove bolnice uputila ju je u KB Merkur da potražimo dr. Stipislava Jadrijevića jer bi jedino on možda pristao na radikalnu operaciju. Kad sam dovezao suprugu pred KB Merkur, naravno nije bilo mjesta za parkiranje te sam je ostavio ispred ulaza, a ja sam otišao tražiti parking. Tako je Ronalda stajala sama pred ulazom, kiša je padala, ona je plakala i tad joj je prišao jedan liječnik i pitao je zašto plače. Ona mu je rekla da traži dr. Stipislava Jadrijevića, da nema uputnicu, da ne zna gdje da ga potraži, da suprug traži parking. Rekao joj je da je on osoba koju ona traži te ju je uveo preko hitnog prijama, razgovarali su i dogovorili se za operaciju.

Presudna operacija

Nakon dva tjedna Ronalda je operirana, Operacija je trebala dugo trajati, međutim nakon pola sata sve je bilo gotovo. "Dr. Jadrijević je obavio razgovor sa mnom i rekao mi da je prilikom operacije vidio da je sve u trbušnoj šupljini zahvaćeno karcinomom (crijeva, trbušna maramica) i da mora odgoditi operaciju za drugi termin jer treba skupiti tim liječnika (vaskularni kirurg, urolog, ginekolog, onkolog). Uglavnom, nakon deset dana organizirana je nova operacija koja je trajala 12 sati. Preteška operacija, koja se zove Suger-Baker (pri toj operaciji se na operacijskom stolu dok je pacijent otvoren u trbušnu šupljinu sipa zagrijana kemoterapija koja bude oko 1,5 sati u trbušnoj šupljini pa se potom ispire). Po završetku operacije ponovno me je primio dr. Jadrijević i rekao mi da je operacija bila iznimno zahtjevna, da će oporavak biti strašno težak, ali da je uklonio sve što je bilo vidljivo (uklonio joj je trbušnu maramicu, opet su joj skraćena crijeva i izvedena nova kolostoma) i rekao sljedeće - ako ima sreće to je to i možda joj se karcinom više neće vratiti, a ako nema sreće dobila je sigurno pet godina kvalitetnog života što će se kasnije pokazati kao točan podatak", prisjeća se Miljenko.

Nakon operacije, oporavak se zakomplicirao, Ronalda je dobila visoku temperaturu i rana na prsištu joj nikako nije zarastala. Zbog gužve u bolnici otpuštena je na kućnu njegu. Miljenko joj je svaki dan pod sterilnim uvjetima nekoliko puta mijenjao gazu na rani, ali temperaturu joj nikako nije padala. Javili su se u Opću bolnicu u Slavonskom Brodu dr. Ani Rupčić Križanović (kirurgija) koja je nastavila liječiti Ronaldu i spasila joj život jer se rana počela gnojiti. Godinu dana nakon te operacije stanje se stabiliziralo.

"Kompletan naš život smo prilagodili njezinim potrebama, ali smo živjeli 100 na sat"

Miljenko kaže kako su svake godine išli na more: "Išli smo na našu Korčulu. I to je izgledalo ovako. Ustajanje u 6 sati, nas dvoje popijemo kavu i odvezemo se do plaže Pržine u Lumbardi. Kupamo se od  7 do 8 i čim sunce počne jače grijati vraćamo se u kamp gdje kuhamo, zezamo se cijeli dan. Navečer od 18 do 19 opet bismo išli na plažu. Kompletan naš život smo prilagodili njezinim potrebama, ali smo živjeli 100 na sat."

Međutim, Rinaldi su nakon posljednje operacije od koje se jedva oporavila ponovno porasli tumorski markeri te je opet počeo krug kemoterapija i pokoje manje operacije. "Sve je krenulo nizbrdo u listopadu 2019. godine kada je dobila ileus, odnosno zapetljaj crijeva, ponovno operacija, nova ileostoma, prespajanje crijeva kojih gotovo i nema i idućih par mjeseci je rapidno gubila na težini dok nije upala u komu i preminula. U konačnici, moja supruga nije preminula od karcinoma već od toga što joj nije ostalo crijeva preko kojih bi tijelo dobivalo hranjive tvari. Samo da pojasnim, na kraju je ona jela jako puno, ali sve što pojede bi odmah izlazilo van, pila je dnevno po 10, 12 litara tekućine, ali sve je izlazilo van te je svakodnevno morala primiti pet boca infuzije da nadoknadi tekućinu. U 11,5 godina borbe s karcinomom imala je 11 operacija (Petrova, Rebro, Merkur, Slavonski Brod) te je primila stotine boca kemoterapija po raznim protokolima. Primala je i eksperimentalne kemoterapije koje su u fazi testiranja. Pila je razne imunostimulanse, dodatke prehrani, u dva navrata je bila pod Brojsovom dijetom.

"I ode sama, ćelave zamotane glave, blijeda kao krpa, držeći se uz kuće i ograde na putu do posla, ali ide, nije odustajala"

Od kako se razboljela nije konzumirala šećer, meso nije jela 10 godina i još puno toga. Od prve prognoze da će moja supruga poživjeti par mjeseci, ona je proživjela 11,5 godina kvalitetnog života okužena obitelji i prijateljima koji ju vole i podržavaju. Razlog tomu je sigurno kvalitetna liječnička skrb, možda je pomoglo i nešto od preparata za dizanje imuniteta, ali velikim dijelom je tomu pomoglo što su obitelj i prijatelji bili uz nju", priča Miljenko i objašnjava kako je upornost njegove pokojne supruge bila izvanserijska: "Znalo se dogoditi da ujutro odemo u Zagreb na kemoterapiju, oko 12 sati bili bismo smo već u Slavonskom Brodu, a ona je radila od 13 sati. Nije htjela na bolovanje osim kada je na operaciji. Inzistirala je da pješice ide na posao i to sama, nije mi dopuštala da je odvezem ili otpratim. I ode sama, ćelave zamotane glave, blijeda kao krpa, držeći se uz kuće i ograde na putu do posla, ali ide, nije odustajala.

Isto tako, prije par godina je počela trčati. Krenulo je to sa par stotina metara da bi na kraju trčala po deset kilometara u komadu. Cijeli grad Slavonski Brod, barem oni koji su je znali su uvijek bili šokirani sa njenim trčanjem. Primjerice, danas primi kemoterapiju i već prekosutra trči pet kilometara. Često sam trčao s njom. Znalo joj biti loše, ali nije odustajala. Kada sam je nagovarao da stane jer vidim da joj je loše, ona nije htjela stati i opet je ponavljala da će ona pobijediti karcinom. Moja supruga je bila veliki borac koji se nije predavao i takvu će je svi pamtiti", zaključuje Miljenko.

Miljenkova poruka partnerima i obiteljima čiji član boluje od karcinoma

"Podrška obitelji je najvažnija. Svu bol koju je moja supruga imala nakon kemoterapija proživljavali smo djeca i ja zajedno s njom. Bez naše podrške ona ne bi dugo izdržala. Ali, strašno je bitna i podrška prijatelja i radnih kolega. U skladu s mojim iskustvom mogu poručiti kako je prva stvar maknuti iz okruženja ljude koji su negativni i zadržati samo one  pozitivne. Navest ću vam primjer, ako vas dođe obići prijatelj i počne priču kako on/ona zna nekoga tko se razbolio i brzo nakon toga umro to vam nije prijatelj, takvog trebate ispratiti i više ga ne zvati u goste, a one ljude koji kažu da znaju nekoga tko je dobio karcinom pa se izliječio takve zadržite uz sebe jer donose nadu i pozitivu. Isto tako, znalo se dogoditi da poznanici sretnu moju suprugu na ulici i onda bulje bez riječi u nju jer su ju odavno sahranili u svojim pričama i ne mogu vjerovati da je to ona.

Ne obazirite se na takve ljude. Okupite prave prijatelje i budite veseli i pozitivni. Ne nasjedajte na prodavače magle, odnosno veliki broj ljudi želi zaraditi na bolesnicima koji imaju karcinom pa im nude razne pripravke koji 'sigurno' liječe karcinom. Cijene takvih preparata često su strašno visoke, a nema dokaza da išta pomažu. Ono što je potrebno pored klasičnog liječenja je osnaživati organizam odnosno podizati imunitet bolesnika. Od prve prognoze da će moja supruga poživjeti par mjeseci, ona je proživjela 11,5 godina kvalitetnog života okužena obitelji i prijateljima koji je vole i podržavaju. Razlog tome je sigurno kvalitetna liječnička skrb, možda je pomoglo i nešto od preparata za dizanje imuniteta, ali velikim dijelom joj je pomogla podrška obitelji i prijatelja."

Neke stvari treba otkriti na vrijeme. Rak dojke jedna je od njih. Sklopi #pinkypromiss s važnom ženskom osobom u svom životu i počnite prakticirati naviku koja može spasiti život - samopregled dojki. #pinkypromiss. Obećaj. Otkrij. Ozdravi. Kampanja je pokrenuta pod pokroviteljstvom Merkur osiguranja i u suradnji s udrugama Sve za nju, Europa Donna Hrvatska i Nismo same.