Rak mokraćnog mjehura odnosi stotine života godišnje: Stručnjaci upozoravaju – ključ je u ranom prepoznavanju
Rak mokraćnog mjehura mora postati puno važnija tema u medicinskoj zajednici - potrebno je integrirati što više sudionika u pacijentov put liječenja kako bi liječnici na vrijeme prepoznali prve simptome te kako bismo na taj način pojačali prevenciju ove zloćudne bolesti.
Ovo je samo jedan od zaključaka okruglog stola pod nazivom „Podizanje svijesti o raku mokraćnog mjehura i važnosti rane dijagnostike“ čiji je cilj bio naglasiti da pravovremeno prepoznavanje simptoma raka mokraćnog mjehura, kao i rana dijagnostika uz dostupnost adekvatne terapije, značajno povećavaju mogućnosti uspješnog liječenja.
Naime, rak mokraćnog mjehura je među najčešćim zloćudnim bolestima: zauzima 4. mjesto po učestalosti kod muškaraca te 7. mjesto među oba spola u Hrvatskoj. Svake godine dijagnosticira se oko 1000 novih slučajeva, a od ove bolesti godišnje umre oko 500 osoba.* Drugim riječima, dijagnozu raka mokraćnog mjehura svakog dana u prosjeku dobiju tri naša sugrađana ili sugrađanke.
Na dramatične podatke upozorili su i sudionici okruglog stola te naglasili važnost rane dijagnostike bolesti, s obzirom na to da je ona i dalje visoko smrtonosna ako se prekasno otkrije. Predsjednik Hrvatskog urološkog društva prof.dr.sc. Igor Tomašković iz KBC-a Sestre milosrdnice objasnio je da se prvi simptomi vrlo često zanemare, jer mogu nalikovati simptomima drugih bolesti.
“Najvažniji simptom je pojava krvi u mokraći, s time da na rak mokraćnog mjehura mogu upućivati i smetnje poput učestalog mokrenja te peckanja pri mokrenju. Problem je što se oni mogu pojaviti naizmjence, odnosno nisu konstantni, zbog čega pacijenti prolongiraju odlazak liječniku ili se simptomi liječe kao upala različitim antibioticima. U takvim slučajevima nažalost gubimo vrijeme i odgađamo početak liječenja”, istaknuo je prof. Tomašković te dodao kako je jedan od najčešćih rizičnih faktora pojave bolesti pušenje.
Prim.dr.sc. Marijana Jazvić, specijalistica onkologije i radioterapije, također iz KBC-a Sestre milosrdnice, objasnila je da postoje tri entiteta raka mokraćnog mjehura, od čega su najčešći površinski tumori, tzv. mišićno neinvazivni tumori. Oni se pojavljuju u tri četvrtine slučajeva i petogodišnje preživljavanje je jako visoko, no problem nastupa kada dođe do mišićnog invazivnog raka kada se u liječenje, osim urologa, uključuje i cijeli multidisciplinarni tim liječnika. Kod tih pacijenata postoji velika vjerojatnost da će se bolest ponovno vratiti nakon kirurškog liječenja.
“Dugo u liječenju tumora mokraćnog mjehura nismo imali ništa osim kemoterapije, ali prije tri godine je predstavljena kombinacija dvije znanstveno dokazane i napredne terapije, čime je gotovo udvostručeno preživljenje pacijenata s uznapredovalim rakom mokraćnog mjehura. Sada napokon imamo oružje s kojim se možemo boriti protiv ove bolesti pa čak i izbjeći kirurško uklanjanje mokraćnog mjehura kod pacijenata s uznapredovalom dijagnozom”, kazala je prim. Jazvić. Dodala je kako u Hrvatskoj još uvijek nije dostupna potpuna terapija, apelirajući pritom na zakonodavni okvir kako bi se unaprijedili ishodi liječenja, poboljšala radna produktivnost i kvaliteta života pacijenata.
Svoju osobnu borbu s ovom zloćudnom bolešću ispričala je Snježana Andreić, 57-godišnja fizioterapeutkinja koja je iz prve ruke objasnila kako izgleda život s rakom mokraćnog mjehura. Navela je kako ni sama isprva nije prepoznala simptome, jer nije imala onaj najočitiji simptom - krv u mokraći. Kada joj je naposljetku postavljena dijagnoza susrela se s jako puno pitanja, ali i mitova koji prate tu bolest.
“Kada sam tek oboljela, svi su bili jako začuđeni jer se radi o bolesti koja u pravilu pogađa muškarce. Osim toga, svi su mi govorili da sam premlada te su me znali umirivati da se radi o karcinomu koji se ne širi na druge organe, za što iz osobnog iskustva mogu reći da nije istina. Upravo zato mislim da je važno da što više govorimo o ovoj i drugim bolestima, ali i da ne isključujemo oboljele. Jako mi puno znači što sam i dalje radno sposobna, to mi pomaže psihički jer sebi pokazujem da mogu normalno funkcionirati i da me bolest nije zaustavila”, ispričala je Andreić.
Prof. Ivica Belina, predsjednik Koalicije udruga u zdravstvu, osvrnuo se na njenu priču i naglasio važnost toga da medicinska zajednica govori zajedničkim jezikom i da informacije koje idu prema građanima moraju biti znanstveno utemeljene, ali i predstavljene na njima razumljiv način.
“Kao društvo ne volimo govoriti o neugodnim stvarima, pa čak ni slušati o njima, osim ako nas nisu osobno pogodile ili nekoga od naših bližnjih, ali to moramo promijeniti kako bi se razbila stigma i povećala zdravstvena pismenost građana. No, isto tako moramo dopustiti oboljelima da zadrže pravo da svoje stanje zadrže za sebe, jer ne želi svaka osoba da je identificira njena bolest”, zaključio je Belina.