Dr. Robert Torre psihijatar je s višegodišnjim iskustvom rada s osobama s problemom pijenja, kockanja, klađenja i zlouporabe droga te je autor više knjiga iz područja psihijatrijske ovisnosti. Svoju kritiku psihijatrije dr. Torre temelji na činjenici da je u posljednjih trideset godina nastala dijagnostička hiperinflacija "novootkrivenih" psihičkih poremećaja. Time je započeo proces psihijatrizacije  do tada normalnog dijela pučanstva i psihopatološko se sve više približavalo normalnome. Neka negativna psihička stanja i osjećanja koja su sastavni dio ljudske egzistencije počela su se"liječiti" psihofarmacima i psihoterapijom. Izlaz iz aktualne krize psihijatrije dr. Torre vidi u povratku na "zastarjeli" biopsihosocijalni model "psihijatrije u zajednici", uz puno uvažavanje zajednice, odnosno dostojanstva i ljudskosti osoba s različitim oblicima patnje. Slijede dijelovi iz poglavlja: "Porast potrošnje psihofarmaka pogoduje porastu psihičkih poremećaja".

Žene sklonije psihofarmacima

Sada već petina ukupnog pučanstva SAD-a uzima barem jedan psihofarmak, a mnogi i više njih. Psihofarmacima su pokrivene sve dobne skupine od preživahne djece do nemirnih staraca u gerijatrijskim ustanovama, a većinom psihofarmake uzimaju osobe ženskog spola. Veći je broj smrti zbog predoziranja psihofarmacima nego ilegalnim drogama! Psihofarmaci se u većoj mjeri uzimaju u razvijenim nego u nerazvijenim zemljama, više u gradovima nego u selima, više među osobama mlađe i srednje negoli starije životne dobi, više među osobama s više nego s manje školskih godina. 

I u Hrvatskoj je potrošnja psihofarmaka vrtoglavo narasla u zadnjih 20 godina, ali stopa mentalnih poremećaja i psihijatrijske invalidnosti nije se nimalo smanjila. Naprotiv, ona je i dalje rasla. Ispada da smo psihijatrijski bolesniji što se više liječimo (i tu, nažalost, slijedimo trendove zapadnog zdravstva). Zacijelo su pojedini psihički poremećaji prije bili neotkriveni i poddijagnosticirani, ali njih je realno premalo da opravdaju eksponencijalni rast psihijatrijskih poremećaja. Sa svih strana zasipaju nas studije koje agresivno traže i "prepoznaju" psihičke poremećaje. Marketinški se kreira "senzibilizacija" javnosti za pojedini poremećaj, a tko ga "prepozna" u sebe ili u bližnjega svog, "osviješteno" promovira potražnju za psihofarmakom koji ga "liječi". Proširenjem dijagnostičkih kategorija i sniženjem praga za one koji imaju "poremećaj" odjednom je u ravan psihijatrijskih poremećaja ušao znatan dio osoba, to jest praktički je više od trećine odraslih psihijatrizirano. 

Angažirani i korumpirani profesori psihijatrije

Faktičko odvijanje tog procesa datira od 80-ih godina u SAD-u, otkad se sustavno javnosti plasira koncept o "psihičkim poremećajima kao bolestima mozga". Američka psihijatrijska asocijacija (APA), vodeći kliničari i sveučilišni profesori psihijatrije, angažirano i korumpirano, konceptu daju stručni legitimitet. Farmaceutske tvrtke financirale su plasman koncepta, Federalni nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) pružio mu je podršku vlade SAD-a, a Nacionalna alijansa za mentalne bolesti (NAMD) osigurala mu je moralni autoritet. I time je složena shema za planetarno osvajanje psihofarmacima najprije SAD-a, a potom i za njihov izvoz, isprva u zemlje Prvoga svijeta, razvijenoga Zapada, pa u zemlje Drugog svijeta, nerazvijenog Zapada, a na kraju i u tehnološki nerazvijene zemlje Trećega svijeta. 

Nažalost, sada to već otvoreno možemo reći, nakon više od tri desetljeća medijskog bombardiranja pučanstva tezama o neurobiokemijskoj zasnovanosti ljudskog životnog funkcioniranja nanesena je nepopravljiva šteta načinu ljudskog razumijevanja vlastitog psihičkog i životnog funkcioniranja. U tu neuroznanstvenu fikciju kao svojevrsnu "emancipiranu predrasudu" povjerovale su društvene elite s više školskih godina, a potom su one počele prosvjetiteljski širiti predrasudu prema manje obrazovanim društvenim slojevima.

Stopa invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikad u povijesti

Agresivna promidžba psihofarmaka konceptualno zagovara primjenu antipsihotika, antidepresiva i stabilizatora raspoloženja kao "konačnog rješenja" za takorekući psihičke poremećaje u cjelini. No otkud s eksponencijalnim porastom potrošnje psihofarmaka istodobno i epidemijski porast psihijatrijskih poremećaja, eksponencijalni porast invalidnosti zbog psihičkih poremećaja, do te mjere da je stopa psihičkih poremećaja i invalidnosti zbog psihičkih poremećaja veća nego ikad u povijesti? Jer, primjerice, i prije pojave nove generacije antidepresiva nekadašnji su psihijatri, dakako, davali jednako učinkovite stare antidepresive, ali bitno rjeđe, bitno manjem broju osoba i za bitno uže indikacijsko područje. Zapravo, indikacija za primjenu antidepresiva bila je tek endogena ili psihotična depresija, a i tada tek kao adjuvantni psihofarmak. 

Ovdje hotimice rabim "zastarjelu" psihijatrijsku kategoriju "psihotične" i "endogene" depresije, jer su ti nazivi smetali farmaceutskim tvrtkama. Oni su komplementarno zazivali već godinama protjerane pojmove "egzogene", "reaktivne", "neurotske" i "egzistencijalne" depresije, koja je izvanjski izazvana te se razgrađuje ili sama po sebi ili psihoterapijskom podrškom, bez potrebe za propisivanjem antidepresiva. Budući da je navedeni konceptualni pristup farmaceutskim kućama u znatnoj mjeri smanjivao ciljno tržište za antidepresivne lijekove, preko usta uvaženih akademskih kliničara naše struke plasirale su tezu da i egzogene depresije dovode do neurobiokemijskog disbalansa koji je također nužno liječiti antidepresivima.

Rast upotrebe antidepresiva 400 posto u dva desetljeća

Tako da je prije eksponencijalnog porasta potrošnje SSRI antidepresiva, dakle prije kraja 80-ih, stručna literatura smatrala depresivne poremećaje kudikamo rjeđima nego što se to utvrđuje danas. Smatrali su ih rijetkim, epizodičnim, jednokratnim poremećajima dobre prognoze, koji se spontano razgrađuju, liječili ih mi ili ne. Psihijatri su smatrali da depresija prolazi u biti sama od sebe, a od tadašnjih antidepresiva očekivalo se da njen period trajanja dodatno skrate. No otkad se na tržištu pojavila cijela paleta novih SSRI antidepresiva, uočeni su posve novi trendovi u pojavnosti depresivnih poremećaja. Pojavnost depresivnih poremećaja počela je vrtoglavo rasti, depresivni poremećaji odjednom su postali poremećaji koji su skloni opetovanju i kronifikaciji. To je pogodovalo distribuciji antidepresiva pa je u SAD-u 2008. antidepresive uzimalo 4% žena i 10% muškaraca starijih od 14 godina. A Centar za prevenciju i kontrolu bolesti SAD-a u izvještaju iz 2011. zabilježio je rast upotrebe antidepresiva za 400% u dva desetljeća. Antidepresivi postali su najupotrebljavanijom skupinom lijekova među građanima SAD-a između 18 i 44 godine. Čak je 23% žena u dobi od 40. do 59. godina 2008. pilo antidepresive.

Velika neučinkovitost antidepresiva

Budući da su marketinški pronicljivo promovirani kao "pilule sreće", postojalo je predočekivanje da oni otklanjaju depresivna stanja poput alkohola ili psihostimulansnih droga. Nažalost, oni koji su ih uzimali ubrzo su se razočarali izostankom ikakva pozitivnog, pa i negativnog djelovanja. Kao učinke SSRI-antidepresiva osobe koje su ih uzimale navode letargičnost, gubitak libida, emotivnu poharanost, tupilo, a na znatan broj osoba antidepresivi uopće nemaju nikakva psihoaktivnog učinka. Ako im je do instant-sreće, to jest ako zaista žele uzeti "pilulu sreće", to su prije amfetaminski psihostimulansi (droge tipa "ecstasy-speed"). A antidepresivi kao lijekovi ne samo da ništa ne liječe, nego čak ne djeluju ni psihotropno. Za stare, nepravično odbačene, tricikličke antidepresive znali smo da djeluju barem po nuspojavama, a ovim modernima prije od "pilule sreće" pristajao naziv "svete vode", koja niti odmaže niti pomaže.

Prema istraživanjima, antidepresivi u nešto većoj mjeri od placeba otklanjaju simptome depresije (iako se kroz godine kliničkog rada ni u to nisam uvjerio), ali, za razliku od placeba, imaju nuspojave. Postavke koje su godinama prodavale antidepresive - da oni djeluju preventivno, sprečavajući nove epizode depresije, pa čak i stopu samoubojstava u osoba koje ih uzimaju - pokazale su se pukim marketinškim trikom, definitivno neutemeljenim. Eksponencijalni porast potrošnje antidepresiva koincidira s eksponencijalnim porastom depresivnih poremećaja i njihovim prognostičkim pogoršanjem. Ispalo je da u osoba liječenih SSRI antidepresivima kratkoročno poboljšanje rezultira dugoročnim pogoršanjem, kronifikacijom i pogoršanjem depresivnih epizoda.

Depresija najčešće prolazi sama od sebe

Osobe s depresivnim poremećajima imaju puno bolju prognozu i ishod glede psihosocijalne rehabilitacije ako nisu liječene antidepresivima nego ako jesu liječene, kao i bolje ishode ako nisu nego ako jesu psihijatrijski liječene. Ispada: što više liječenja depresije i antidepresiva, to više i depresije. Moj klinički dojam nije da antidepresivi štete, ali niti koriste. Izbjegavam ih propisivati kad god mogu, osim kad osoba u problemu baš na njima inzistira. Zato, ako patite od depresije, a niste tražili psihijatrijsku pomoć i uzimali antidepresive, još imate sasvim solidne izglede da se depresija sama od sebe razgradi: "kako došla, tako ošla". No ako nam se obratite za pomoć, znatno vam se umanjuju izgledi da dođete k sebi.

Emotivno labilne osobe se proglašavaju bipolarnim

Danas kao psihijatri nemamo neke od lijekova pomoću kojih smo 30 godina odlično radili i pomagali ljudima. Ne samo što su novi i skuplji lijekovi promptno stavljeni na listu od HZZO-a odobrenih lijekova, nego su stari i jeftiniji, a nerijetko i bolji, jednako brzo nestali s te liste (ne možemo se oteti dojmu da je tomu kumovala koruptivna sprega farmaceutskih kuća i psihijatrijske struke). Nadalje, u sklopu suvremenog psihijatrizacijskog rekonceptualiziranja "normalnoga" u korist "psihopatološkog", kao zastarjela napuštena je dijagnostička kategorija "manično-depresivne psihoze" u korist uvođenja spektra bipolarnih poremećaja iliti novih bipolarnih "bolesti". Time je znatno snižen dijagnostički prag psihopatologije afektivnih poremećaja, zbog čega se još do jučer rijetka i teška dijagnoza "manično-depresivne psihoze" rastočila u česte oblike poremećaja "bipolarnog spektra", koji, evo, sada zahvaćaju čak 6,4% odraslog pučanstva SAD-a.

Sniženje dijagnostičkog praga za "manično-depresivnu psihozu" kao tvrdi oblik bipolarnog poremećaja u korist spektra bipolarnih poremećaja donijelo je predvidljivo potpadanje pod kišobran bipolarnog spektra i raznih oblika ciklotimije, emotivno nestabilnih poremećaja osobnosti, pa i puke emotivne labilnosti i nezrelosti, čime se bipolarnost ozbiljno približila emotivno labilnoj normalnosti. Sukladno interesima farmaceutskih tvrtki, koje su cijelom tom procesu dijagnostičkog rebrandiranja bile temeljni motivator, željeno je i postignuto. Kao terapijski standard uvedeno je načelo kontinuirane medikacije osoba bipolarnog spektra, što je pridonijelo padu stope njihove dugoročno povoljne prognoze. Sukladno čemu se te osobe sve više socijalno, radno, psihološki, pa i neurokognitivno degeneriraju. Tako da prognostički ishod poremećaja u tih osoba sve više nalikuje ishodu prognoze shizofrenih poremećaja, gdje inverteracija sve više nadomješta rehabilitaciju. A u starim udžbenicima često navođeni slučajevi kompletnog višegodišnjeg povlačenja simptoma sve se rjeđe susreću.

Odlomak iz knjige "Prava istina o psihijatriji" dr. Roberta Torrea, Profil, 2014.

O zamkama predijagnosticiranja govori dr. Lidija Gajski, pročitaj više.