Umjesto Vlade motivacijsko pismo je na natječaj poslala njegova nećakinja Vlatka Stanić. "Vlado je jedna vedra, nasmijana, pozitivna osoba uvijek spremna na šalu čak i nakon cijele situacije koju je proživio od početka svoje bolesti. Doživio je težak oblik moždanog udara (subarahnoidalno krvarenje)", počela je svoje pismo Vlatka.

Mi smo se tijekom snimanja upriličenog za početak rehabilitacije imali priliku uvjeriti da je Vlado, kako je Vlatka i napisala pun optimizma i volje za oporavkom što je pohvalio i medicinski tim Arithere i istaknuo da je osobna motivacija pacijenta vrlo bitna za postizanje dobrih rezultata oporavka. Vlatka je opisala što je sve Vlado prošao:

"Stric je doživio moždani udar, stanje je bilo kritično. Prvih tjedan dana nakon moždanog udara stanje je išlo na bolje, pomicao je gornje i donje ekstremitete, disao samostalno, pričao i prepoznavao nas po glasu. No nakon toga je uslijedio novi šok. Zbog prevelikog izljeva krvi po cijelom mozgu došlo je do novih komplikacija zbog čega su Vladu stavili u induciranu komu u kojoj je bio dvadesetak dana i tu je započela njegova borba."

Obitelj je informacije o Vladinu stanju zbog covid mjera dobivala samo telefonski i prolazila agoniju. "Situacija je nepromijenjena, stanje je stabilno", glasila je rečenica koju je obitelj stalno slušala dok je Vlado bio u komi. Nakon što se probudio iz inducirane kome prvotnu sreću bližnjih zasjenila je loša prognoza liječnika. Vlatka kaže da su punih 40 dana čekali da ga vide i kad su ga napokon vidjeli usmjerio je pogled prema njima, nasmiješio se i pustio suzu. "Ne mogu vam opisati riječima naše osjećaje u tom trenutku. To je jako malo - jedan osmijeh i jedna suza, ali za njega i nas to je bilo čudo."

Kad se stanje stabiliziralo, Vlado je upućen u toplice, na rehabilitaciju. Dok je bio na putu prema toplicama obitelj je mislila da će od tog trenutka stvari ići samo na bolje, no Vlado je dobio covid i bakterijsku upalu pluća, zatim urinarnu sepsu zbog čega nije mogao pristupiti planiranoj rehabilitaciji i to je trajalo tjednima.

Bili smo jadni i izgubljeni u toj bitci za njegovo zdravlje. "Stjerani uz zid tražili smo sami privatan dom s potrebnom skrbi. Stric je nakon svega ponovno bio otpisan, slab, sama kost i koža, dekubitalne rane su došle na promjere 20 + cm, ponovno je izgubio refleks gutanja. Prognoze su bile protiv njega, ali mi nismo odustali. U domu smo svaki dan bili uz njega i po malo se počeo opet oporavljati te je 17. srpnja nakon punih pet mjeseci progovorio", prisjetila se Vlatka i rekla da je Vladin pozitivan duh i njihova volja dovela do Vladinog oporavka.

"Osamostalili smo ga, jede i pije samostalno, gornji dio tijela mu je u boljem stanju, sjedi u kolicima te se vozi sam, dekubitalne rane su zarasle, kateter više nema, a sve su to napravili umirovljeni bravar, kuharica i radnica u telekomunikacijama. Naravno da mi nismo kvalificirani za to, ali smo imali ogromnu želju i motiv. U cijelom tom procesu Vlado ima volju i želju za oporavkom. Liječnici koji vide stričevu dokumentaciju kažu da je on medicinsko čudo. Pobijedio je sve loše prognoze svojim pozitivnim stavom, energijom i voljom da se oporavi i zato mislim da je neurorehabilitacija u Aritheri dar koji je zaslužio i koji će mu pomoći da postane što samostalniji", zaključila je Vlatka.

Što Vlado može očekivati nakon robotske neurorehabilitacije

Anđelka Hajvaz, dr.med., spec. fizikalne medicine i rehabilitacije u Specijalnoj bolnici Arithera u Zagrebu opisala je zatečeno stanje Vlade Stanića na početku neurorehabilitacije: "Radi se o mlađem gospodinu rođenom 1976. godine koji je imao subarahnoidalno krvarenje te je došlo do potpune oduzetosti gornjih i donjih ekstremiteta. Kod nas je došao u stanju u kojem su gornji ekstremiteti u relativno zadovoljavajućem stanju. No donji ekstremiteti su slabi, pacijent je ovisan o tuđoj pomoći i u invalidskim kolicima je. Transfere (prijelaz iz kolica na stolac primjerice) može obavijali jako teško i uz tuđu pomoć. Donje ekstremitete u antigravitacijskom položaju jako teško održava tako da je očigledna jedna parapareza koju ćemo mi pokušati rehabilitirati i dovesti ga u stanje da ne bude ovisan o pomoći drugih", rekla je liječnica i napomenula da je cilj rehabilitacije dovesti pacijenta u stanje gdje će biti neovisan i moći samostalno obavljati transfere te ga po mogućnosti dovesti u položaj vertikalizacije gdje će se moći kretati uz pomoć nekih pomagala da nije samo ovisan o invalidskim kolicima.

Dr. Hajvaz rekla je i koja je prednost robotske neurorehabilitacije u odnosu na klasične metode. "Velika je prednost zato što uz pomoć aparature i uz asistenciju pacijenta pokušavamo dobiti što prirodniji i funkcionalniji pokret. Znači to je jedan tehnološki napredak. Pacijent se dovodi u situaciju gdje on može sve svoje kapacitete upotrijebiti za dobivanje funkcionalnog pokreta. Robotska rehabilitacija u odnosu na klasičnu traje kraće, ali sam proces naravno uvelike ovisi o pacijentovu stanju i njegovoj suradljivosti."

Dok smo razgovarali s dr. Hajvaz te fizioterapeutkinjama Danijelom Dobrić i Paulom Strinić i bratom Brankom za to vrijeme je Vlado obavljao vježbe, ali uspio nam je reći da je presretan što je dobio priliku za rehabilitaciju u Aritheri. Kaže da mu na terapijama nije teško i da vjeruje kako će uskoro opet stati na vlastite noge.

Više o robotskoj neurorehabilitaciji pročitajte ovdje.