Slijede dijelovi iz knjige ''Aditivi u hrani - vodič kroz E-brojeve'', autorica Ivane Vinković Vrček i Dade Lerotić u izdanju Školske knjige.

Više o knjizi pročitaj u našoj čitaonici...

Mnoga znanstvena istraživanja upućuju na uzročno-posljedičnu vezu između konzumiranja pojedinih prehrambenih aditiva i pojave određenih zdravstvenih smetnji i bolesti poput alergija, mučnina, glavobolja, metaboličkih poremećaja, sindroma ''kineskog restorana'', osteoporoze, oštećenja zubnoga tkiva, Alzheimerove bolesti, raznih tumora, hiperaktivnosti, sindroma poremećene pažnje u djece. Prehrambene navike značajno utječu na unos aditiva u organizam. Jednostranom se prehranom unose u organizam veće količine nekih aditiva od preporučenih, npr. djeca koja piju velike količine osvježavajućih napitaka i sokova zaslađenih umjetnim sladilima lako mogu prekoračiti prihvatljivu dnevnu dozu sladila.

Djeca su posebno ugrožena

Djeca su posebno ugrožena zbog razmjerno male tjelesne težine i velike potrošnje industrijski prerađene hrane, posebno slatkiša, grickalica (snack proizvoda), osvježavajućih napitaka i sladoleda. O tome govori i izvješće Europske komisije o unosu aditiva u organizam putem hrane, objavljeno 2001. godine.

Istraživanje provedeno u deset zemalja Europske Unije i u Norveškoj pokazalo je tako da djeca unose u organizam gotovo 7,7 puta više aluminijeva sulfata
(E520) i dvaput više fosforne kiseline (E338), te da prihvatljive dnevne doze sulfita (E220 - E228) prekoračuju čak za 12 puta unosom hrane koja sadržava sulfite.

Prema nekim izvorima, 1 posto djece i oko 0,2 posto odraslih alergično je na različite aditive. Vjerojatno je učestalost reakcija na aditive mnogo veća, ali se zbog nedostatnih i nestandardiziranih testova rjeđe dokazuje.

Prema procjenama Europske agencije za sigurnost hrane, u Europi oko 1 - 3 posto odraslih i 4 - 6 posto djece ima alergiju i/ili intoleranciju na hranu, a prema pisanju njemačkog Saveznog instituta za procjenu rizika (BfR Expert Opinion No. 001/2007), nova istraživanja pokazuju da tvari koje pojedinačno nemaju alergena svojstva, mogu u mješavinama uzrokovati alergije te u oboljelih osoba pojačati postojeće tegobe.

Najučestalije znanstvene vijesti o štetnosti nekih od danas dopuštenih i čestih prehrambenih aditiva odnose se na pojedinačne pripadnike skupina bojila, pojačivača okusa i umjetnih sladila.

Aditivi - naš izbor

Iako bi propisi o označivanju hrane trebali omogućiti pouzdano informiranje potrošača o sastavu i o drugim obilježjima hrane, čini se da, zbog nedorečenosti i mnogih odstupanja od pravila, više idu na ruku proizvođačima nego potrošačima.

Potrošači ipak nisu nemoćni te svojim ponašanjem, tj. svjesnim odabirom proizvoda, mogu zaštititi svoje interese. Ne moramo gutati sve što nam se nudi!!

Pri kupnji hrane korisno je imati na umu sljedeće:

• Na nekim je proizvodima vidljivo istaknuto ''bez konzervansa''. To potrošača može dovesti u zabludu da u proizvodu uopće nema aditiva. Stoga treba obratiti pažnju i na ono što je tiskano malim slovima, tj. na SASTAV proizvoda!
• Slatka hrana koja se reklamira kao proizvod ''bez šećera'' sadržava jedno ili više umjetnih sladila, a ona koja se reklamira kao hrana ''bez umjetnih sladila'', u pravilu, sadržava šećer.
• Hrana može biti u većoj ili manjoj mjeri prerađena. Primjerice, obični jogurt uglavnom ne sadržava aditive, dok voćni jogurti sadržavaju bojila, arome, zgušnjivač, šećer ili umjetna sladila.
• Polugotovi i gotovi proizvodi koji imaju više sastojaka (npr. polugotova pizza, juhe, umaci...), obično sadržavaju i više aditiva.
• Osvježavajući napitci sadržavaju šećer ili sladila, bojila, konzervanse, arome...
• Proizvodi smanjene energijske vrijednosti, tzv. light proizvodi, često sadržavaju umjetna sladila, emulgatore, stabilizatore...
• Salamureni proizvodi (suho meso, slanina, pršut) sadržavaju problematične konzervanse iz kojih mogu nastati kancerogeni nitrozamini zbog prženja i pečenja takvih proizvoda.
• Prženi krumpir (pomfrit) i grickalice na osnovi krumpira i žitarica (snack proizvodi) mogu sadržavati neurotoksin akrilamid koji nastaje pri pečenju i prženju hrane koja sadržava ugljikohidrate.
• Hrana koju sami pripremamo ''košta'' nešto više vremena, ali naše zdravlje i zdravlje naše obitelji imaju još veću cijenu.
• Građani-potrošači trebaju biti svjesni da novcem koji troše pri kupnji odredenih proizvoda potpomažu ''misiju'' industrije koja nudi te proizvode. Ako građanima, zbog bilo kojeg razloga, ne odgovara obličje takve ''misije'', mogu primijeniti vrlo jednostavnu, za industriju prilično ozbiljnu metodu sankcije - bojkot proizvoda. Odlazak u trgovinu tako prestaje biti običan shopping, nego postaje činom društvene odgovornosti, svojevrsnog angažmana i poruka drugim ljudima (Novalić, 2003.). Supermarketi kao ''tržišni hramovi koji pjevaju pobjedu modernoga kapitalističkog društva nad oskudicom'', kako ih naziva francuski filozof Pascal Bruckner, središta su primitivnog konzumerizma (Bruckner, 2004.), no odgovorno ponašanje građanina-kupca može se pretvoriti u eksperiment odgovornosti u kojem se slobodni odabir pri kupnji proizvoda temelji na ekološkoj, socijalnoj, pa i političkoj procjeni.