Zlostavljanje u školama uglavnom se odnosi na odbacivanje od vršnjaka što se dešava kada se dijete po nečemu razlikuje od drugih, a svodi se na zadirkivanje ili/i fizičko nasilje. Takva djeca imaju posljedice u odrasloj dobi, a s posljedicama se suočavaju i ona djeca koja su bila nasilna. Kada je dijete zlostavljano ili zlostavljač bitno je da odrasli interveniraju jer se djeca ne mogu sama suprotstaviti nasilju. Prvi korak ka rješavanju ovog problema je prepoznavanje nasilja.

Posljedice bullyinga: Od anksioznosti preko ovisnosti do samoozljeđivanja i samoubojstva

Roje kaže da su najčešće posljedice za djecu žrtve nasilja narušena slika o sebi, nedostatak samopouzdanja i samopoštovanja, osjećaj bespomoćnosti, intenzivna ljutnja i tuga, destruktivno i autodestruktivno ponašanje, odnosno samoozljeđivanje, suicidalnost, razna rizična ponašanja, zlouporaba psihoaktivnih tvari, anksioznost, depresivnost. Psihologinja ističe da su ove posljedice posebno izražene ako je bullying dugotrajan i kroničan te ako dijete ne dobije pomoć odraslih koji znaju za bullying, što uključuje roditelje, ali i stručnjake.

"Dijete se može dugo vremena povlačiti u sebe, a onda se 'odjednom' ubiti ili nauditi drugima pa medije preplave naslovi o 'mirnom i dobro učeniku koji je poludio', to nikada nije odjednom i velika je odgovornost medija kako izvještavaju o takvim slučajevima, kako etiketiraju ili ne etiketiraju djecu (nasilnici, ludi, monstrumi…) te konačno koliko veličaju nasilje i postavljaju djeci nasilne heroje kao uzore", tumači Roje i objašnjava da djeca koja čine nasilje nisu nasilnici, ističe da su oni i dalje djeca te da je  ključna uloga prevencije i rane intervencije:

Zlostavljači su ujedno i žrtve

"Nijedno dijete kojemu su zadovoljene emocionalne potrebe nije iz čista mira odlučilo biti nasilno i odjednom postalo bully. Kada uđemo dublje u pojedinu priču, jasno se može vidjeti da su znakovi postojali godinama ranije. Djetetu počinitelju nasilja može nedostajati ljubavi, pažnje, može biti i samo žrtva ili svjedok nasilja u obitelji ili negdje drugdje, može imati loše razvijene socijalne vještine i tako dalje.

Dakle, osim sankcije za nasilno ponašanje, uvijek i bez iznimke moramo se zapitati što je u pozadini nasilnog ponašanja, koja je to potreba djeteta koja ostaje nezadovoljena pa ju ono nastoji zadovoljiti nasiljem te na koje druge načine ju možemo zadovoljiti. Nijedno dijete ne voli biti etiketirano kao 'zločesto' dijete i ako može zadobiti ljubav, pažnju i odobravanje na druge načine, birat će te druge načine."

Psihologinja kaže da je zatvaranje očiju pred nasiljem među djecom jednako pogubno i za djecu žrtve, i za djecu počinitelje, a često i za djecu promatrače, koja uče da je nasilje prihvatljivo ili čak poželjno.

Kako nasilnici biraju svoje žrtve?

Djeca žrtve obično su djeca koja su po nečemu drugačija, djeca koja su povučenija, koja nemaju izraženu socijalnu moć u skupini. Time su više ranjiva na bullying, a i češće su žrtve, no bullying se može dogoditi bilo kojem djetetu.

"Od vrlo rane dobi važno je razgovarati o nasilju te u slučaju pojave ikakvog nasilja odmah prekinuti druge aktivnosti i posvetiti se rješavanju problema nasilja – ne pro forma, nego zaista. Primjerice, zna se dogoditi da se u i slučaju teškog nasilja u školi djecu natjera da se ispričaju, rukuju, da se žrtvu ispituje pred počiniteljem, da se izbjegne uključivanje roditelja i/ili sustava socijalne skrbi, što je površno i prividno rješava problem, a u stvarnosti ga može samo produbiti jer djeca gube povjerenja u nas odrasle da ćemo im zaista pomoći. Istraživanja pokazuju da se to i događa, da primjerice manje od petine djece potraži pomoć nastavnika i stručnog suradnika u slučaju nasilja u školi, tako da je ključno raditi na povjerenju, ali i opravdavanju tog povjerenja", objašnjava Mia Roje.

Portal JoomBoos pokrenuo je antibullying kampanju s namjerom da potaknu mlade da budu pozitivna promjena u društvu. Više informacija o samom projektu možeš naći na micrositeu koji je centralno mjesto kampanje https://samojedna.24sata.hr/