Javnozdravstveni projekt #PinkyPromiss ove godine obilježava devetu godišnjicu, a tim povodom posebnu pozornost posvećuje ženama koje se bore s rakom dojke ili su ga preboljele. Među nominiranim heroinama su i Katarina i Ana, dvije majke koje su se s bolešću suočile u različitim životnim okolnostima, ali sa zajedničkom željom da njihova djeca što manje osjete teret dijagnoze.

Njihove priče donosimo kao podsjetnik na važnost podrške, ali i na to da iza svake dijagnoze stoji žena sa svojim strahovima, nadama i životom koji se nastavlja i tijekom liječenja.

Katarina je dijagnozu raka dojke dobila na 37. rođendan

Katarina je promjenu na dojci otkrila sama, tijekom samopregleda. Iako joj je na prvom ultrazvučnom pregledu rečeno da je riječ o cisti, osjećala je da nešto nije u redu pa je inzistirala na daljnjim pretragama. "Svoj sam karcinom sama napipala, samopregledom. U tom trenutku strašno sam se uplašila jer sam osjetila nešto neobično, nešto što mi nije davalo mira. Nisam željela paničariti, pokušavala sam ostati smirena, ali duboko u sebi imala sam neki čudan osjećaj i strah da je upravo to ono čega sam se najviše bojala.

Ubrzo sam otišla na ultrazvuk, gdje mi je rečeno da je riječ o cisti i da nema razloga za brigu. Ipak, moj unutarnji glas govorio mi je da nešto nije u redu. Nisam se mogla pomiriti s tim odgovorom pa sam inzistirala na daljnjim pretragama i biopsiji."

Na dodatnim pretragama liječnici su uočili još jednu promjenu, a Katarina je dva tjedna čekala nalaze. Dijagnozu je doznala na dan koji je trebao biti ispunjen slavljem – na svoj 37. rođendan. "Umjesto slavlja, dobila sam dijagnozu koja mi je u jednom trenutku promijenila život – rak. Šok, nevjerica, strah i milijun pitanja vrtjeli su mi se po glavi. Ali iz svega toga uspjela sam izdvojiti samo tri: Hoću li umrijeti? Hoću li ostati bez kose? Zašto baš ja?"

Perikama je davala imena i pronalazila radost u malim stvarima

Nakon operacije uslijedile su kemoterapije, a potom i zračenje. Liječenje je donijelo brojne nuspojave, od mučnina i bolova u kostima do slabosti i promjena izgleda. Katarina se prisjeća kako je postupno učila prihvaćati promjene i pronalaziti načine da si olakša teške dane. "Ali sa svakom terapijom učila sam nešto novo. Učila sam kako se nositi s nuspojavama, kako prihvatiti loše dane i kako izdržati onda kada mi se činilo da više nemam snage.

Naučila sam da loši dani ne traju vječno. Nakon teškog razdoblja kemoterapije dolazio bi i onaj bolji tjedan. Tjedan u kojem bih ponovno bila ona stara Katarina. Mama kakvu moja djeca trebaju, prijateljica kakvu moje cure poznaju i vole, žena koja se ponovno može nasmijati, kćer i sestra koju moja obitelj poznaje... veseliti i uživati u malim stvarima. I upravo sam se za te dane držala. Oni su mi davali snagu i podsjećali me da sam, unatoč svemu, još uvijek ja."

Kao frizerki, izgled i uređivanje bili su joj važan dio svakodnevice. Ni tijekom liječenja nije željela odustati od toga, a u cijelu je situaciju unijela i malo humora. "Tijekom ciklusa kemoterapija trudila sam se brinuti o sebi, sređivati se i ugađati si. Nabavila sam puno perika, uglavnom u svojoj boji kose, ali u različitim stilovima frizura (ipak sam frizerka). Čak sam im davala i imena! Bio je to moj mali način da unesem malo zabave u dane koji često nisu bili nimalo zabavni.

Naučila sam lijepiti umjetne trepavice, crtati obrve i postala pravi mali ekspert za sve to. Nisam se željela prepustiti bolesti i prestati biti žena koja voli biti sređena. Voljela sam biti tip-top jer sam primijetila da se, kada bih si dobro izgledala, tako i osjećala." Danas na fotografije iz tog razdoblja gleda drukčijim očima, ali zna koliko su joj ti mali rituali tada značili. "Danas, kada pogledam fotografije iz tog razdoblja, možda i ne mislim da je sve izgledalo tako savršeno kako mi se tada činilo. Ali tada mi je to bilo sasvim dovoljno. Tada mi je to pomagalo da se osjećam bolje, da sačuvam dio sebe i da se barem na trenutke osjećam kao da imam kontrolu nad nečim u životu koji mi se odjednom potpuno promijenio."

Željela sam da moja bolest ne bude jedino što nas povezuje

Uz sve fizičke i emocionalne izazove liječenja, Katarini je posebno teško bilo gledati kako bolest utječe na njezino dvoje djece. Nastojala je sačuvati njihovu svakodnevicu i zajedničke trenutke, čak i onda kada se sama nije osjećala dobro.

"Mojoj djeci bilo je posebno teško gledati mamu koja više nije bila jednako snažna i vesela, mamu bez kose, mamu koja se ponekad nije osjećala dobro. A meni je, uz sve što sam prolazila, bilo važno da ih što manje opterećujem svojim strahovima. Trudila sam se zbog njih, ali i zbog sebe. Željela sam da se ne brinu više nego što moraju i da, unatoč svemu, možemo nastaviti živjeti naše svakodnevne živote.

Željela sam da se i dalje smijemo, izlazimo i stvaramo lijepe uspomene. Da moja bolest ne bude jedino što nas povezuje u tom razdoblju." Danas je ponosna na način na koji je prošla kroz liječenje, ali naglašava da nije uvijek bila jaka i da to od sebe nije ni trebala očekivati. "Naravno da je bilo straha. Naravno da je bilo teških trenutaka. Nisam bila uvijek jaka i nisam morala biti. Ali trudila sam se svaki put pronaći razlog zbog kojeg ću nastaviti dalje."

Ženama koje se trenutačno suočavaju s rakom dojke šalje poruku punu razumijevanja. "Čuvajte svoj mir koliko god možete. Ne morate svaki dan biti jake, ali nemojte zaboraviti koliko vrijedite i kada se osjećate slabo. Ne dopustite da strah bude glasniji od nade. Ali uz sve to, budite nježne prema sebi. Prema svom tijelu koje prolazi kroz toliko toga, prema svom umu koji pokušava razumjeti sve što se događa i prema svom srcu koje se ponekad jednostavno umori od straha. Ne uspoređujte svoju borbu s tuđom. Ne morate izgledati dobro svaki dan, ne morate se uvijek smijati i ne morate nikome dokazivati koliko ste hrabre. Dovoljno je da idete korak po korak, dan po dan, terapiju po terapiju."

Ana se s rakom dojke suočila kao samohrana majka: Nisam dopustila da se ispred djeteta raspadnem

Ana je bila samohrana majka djevojčice koja još nije navršila četiri godine kada joj je dijagnosticiran rak dojke. Bolest je otkrila nakon što je sama napipala kvržicu, no do konačne dijagnoze prošlo je nekoliko mjeseci. "Saznala sam da imam rak dojke tako što sam napipala kvržicu te sam išla na ultrazvuk. Prvom punkcijom je došao nalaz većinom uredan sa nekim sjenama pa su me uputili na ponovnu punkciju. Kako to biva, dok sam ponovila punkciju, čekala godišnji, prošla su dva mjeseca. Ponovnom punkcijom je utvrđen karcinom dojke."

U trenutku kada je doznala dijagnozu, uz nju je bila i kći. Ana se prisjeća koliko joj je bilo teško zadržati emocije pred djevojčicom. "U tim trenutcima je moja kćerka bila sa mnom, koja je tada imala nepunih 4 godine te smo joj dali čokoladice kako bi joj odvukli pozornost dok ja pričam s doktoricom. Bilo je teško, ali nisam dopustila da se ispred djeteta raspadnem." Daljnjim pretragama utvrđene su i metastaze u limfnom čvoru, nakon čega su uslijedile dodatne pretrage i zahtjevno liječenje." Ovom prilikom se zahvaljujem svim onkolozima, posebice profesoru Vrdoljaku i doktorici Čerini-Pavlinović sa splitske onkologije te kirurzima profesoru Milasu i doktoru Guteši sa Instituta za tumore u Zagrebu i svim ostalim djelatnicima obje bolnice koji su iznimno predani svom poslu."

Rekla sam kćeri da se mami razboljela kosa

Jedan od najvećih izazova za Anu bio je kako tako malenom djetetu objasniti bolest i promjene koje će uslijediti. Znala je da će zbog kemoterapije izgubiti kosu pa je odlučila pronaći objašnjenje koje će njezina kći moći razumjeti.

"Budući da sam znala da mi slijede kemoterapije i otpadanje kose, svojoj djevojčici sam unaprijed rekla da se mami razboljela kosa te da je moramo ošišati kako bi narasla nova, zdrava kosa jer je to nešto što bi djetetu od 4 godine bilo najviše prihvatljivo. Čim mi je počela otpadati kosa, samu sebe sam ošišala jer sam odlučila da ću ja preuzeti kontrolu u svom životu, jer nisam željela dati bolesti da mi ona oduzme ono što je bitno i važno za mene."

No tijekom Anina liječenja pojavili su se i zdravstveni problemi njezine kćeri Lili Aurelije. Dok je sama prolazila kroz kemoterapije, djevojčicu je vodila na brojne preglede zbog povećanog limfnog čvora na vratu. "U tom momentu sam samo molila Boga da njoj nije ništa."

Nakon dodatnih pretraga i operacija utvrđeno je o kakvoj je promjeni riječ, a djevojčica je nastavila odlaziti na kontrole. "U tom periodu mi je bilo izrazito teško uskladiti majčinstvo sa terapijama, a budući da imam još neke bolesti koje liječim poput atopijskog dermatitisa dobila sam i probleme sa herpesom u očima te sam većinom bila po bolnici radi sebe i svoje kćerke."

Željela sam vidjeti svoju kći kako odrasta

Ana je prošla kemoterapije, operaciju, zračenje i uklanjanje jajnika zbog hormonski ovisnog karcinoma. Liječenje je ostavilo brojne posljedice, uključujući limfedem i probleme s rukom nakon uklanjanja limfnih čvorova. Danas i dalje uzima ciljanu terapiju, pametni lijek i hormonske lijekove. "Svaki dio procesa je težak sam za sebe. Terapije, gubitak kose, umor, mučnine, zatvor, nesanica. Operacije, gubitak dijela tijela." Unatoč iscrpljenosti, nastojala je pronaći snagu za svakodnevicu s kćeri.

"Unatoč ogromnoj iscrpljenosti, Lili Aurelia bi uvijek izvukla sve ono pozitivno iz mene." Osim fizičkih nuspojava, također je bilo zamorno nositi perike ili turbane, međutim, nosila bi ih zato što bi mojoj kćerki više odgovaralo kad bi stavila nešto na glavu te nisam htjela djetetu stvarati traume. Snagu mi je najviše davala pomisao da želim vidjeti svoju kći kako odrasta i da budem tu za nju te sam sve prebrodila uz potporu uže, šire obitelji i prijatelja." Važan korak u njezinu oporavku bio je i upis u planinarsku školu tijekom liječenja, gdje je pronašla mir, podršku i nova prijateljstva. "Također, za mene je najbolja odluka bila, dok sam bila na kemoterapijama u tabletama, što sam upisala planinarsku školu, gdje sam nakon dugo vremena pronašla mir, zadovoljstvo, uzbuđenje, ljubav, puno podrške i novih prijateljstava."

Podršku je pronašla i među ženama koje su prošle slično iskustvo

Veliku ulogu tijekom liječenja imale su Anine sestre Marija i Katarina, roditelji i prijatelji. No Ana je i sama željela pomagati drugim ženama koje se suočavaju s rakom dojke. Otvoreno je govorila o svojoj dijagnozi i dijelila iskustva s onima kojima je takva podrška bila potrebna. "Bilo mi je važno da žene nemaju strah, nelagodu, krivnju što imaju karcinom te da otvoreno pričaju o tome. Mislim da se žene koje imaju sličnu dijagnozu bolje razumiju jer znamo koje nam misli prolaze kroz glavu."

Učlanila se i u Županijsku ligu protiv raka Split, kroz koju je sudjelovala u humanitarnoj utrci Race for the Cure. Ističe koliko joj je značilo povezivanje sa ženama koje razumiju kroz što prolazi. "Od lige sam dobila veliku podršku i odgovore na brojna pitanja, kao i razumijevanje. Ovim putem pozivam žene da se učlane u udruge kad budu spremne jer će im olakšati proces liječenja te će im dati odgovore na brojna pitanja."

Dijagnoza joj je promijenila život, ali ga nije i završila

Danas Ana kaže da joj je bolest, unatoč svemu teškom što je donijela, promijenila pogled na život. Naučila je manje se opterećivati nevažnim stvarima, više uživati u vremenu s kćeri i nastaviti pružati podršku drugim ženama. "Zato danas, sa lakoćom i jednostavnošću živim život sa svojom kćerkom i nastojim pomagati, biti podrška za druge žene koje se bore s time." Ženama koje su tek dobile dijagnozu želi poručiti da je strah prirodan, ali da bolest ne mora postati jedino što određuje njihov život.

"Ženama koje su tek saznale svoju dijagnozu bi poručila da je normalno da si daju pravo na strah, ali nemojte mu dati cijeli svoj život. Također je važno pokazati da žena nakon dijagnoze nije samo pacijentica. Mi i dalje imamo svoje snove, planove, djecu, posao, ljubavi i život koji se nastavlja." Svoju priču zaključuje riječima: "Dijagnoza je promijenila moj život, ali ga nije i završila."