Osobe s ozbiljnijim tegobama dolaze kasnije

"Na žalost, sve češće  pacijenti dolaze u ordinacije obiteljskih liječnika s već postavljenim dijagnozama. Klasičan primjer je, da na pitanje zbog čega dolaze i koje tegobe imaju odgovor počinju 'ja mislim da se radi'. Interesantno je da sve generacije pacijenata dolaze s takvim početkom, bez obzira na spol i obrazovanje", rekla je Tanja Pekez Pavliško i objasnila koliko dugo treba pacijentima od trenutka kad sami sebe postave dijagnozu do dolaska liječniku: "Ovisi o tegobama, ali je interesantno da osobe s ozbiljnijim tegobama liječniku dolaze kasnije. U Hrvatskoj je trend da se zbog vrlo bezazlenih tegoba odmah ide liječniku upravo zbog postavljanja samodijagnoza."

Liječnike opće prakse smatraju 'pisačima' uputnica

"Na žalost, još uvijek postoji određeni broj pacijenata koji svoje liječnike obiteljske medicine smatraju pisačima uputnica i recepata i doslovno dolaze kao u trgovinu i diktiraju koje sve uputnice trebaju bez da dopuste da ih se ispita o tegobama i pregleda. Dok nije uvedeno e-naručivanje veliki broj pacijenata se sam naručivao kod bolničkog specijaliste prema vlastitoj procjeni.

Često se događa da  je pacijent nezadovoljan onim što je ispravno napravio njegov liječnik obiteljske medicine te mijenja liječnika, jer nije 'dobio' ono što je tražio. Novim načinom organizacije obiteljske medicine napravljeni su pomaci, tako da liječnici obiteljske medicine ne ovise više o broju pacijenata nego o kvaliteti svog rada. Tako da nisu 'primorani' slati pacijente na bespotrebne pretrage na koje su oni na temelju laičkog čitanja foruma i portala neodgovarajuće stručne kvalitete odlučili sami sebe poslati", objasnila je Tanja Pekez Pavliško.

Najveće zamke samodijagnoza

Posljedice postavljanja samodijagnoza su višestruke, a ona koja bi se mogla okarakterizirati kao najbezalenija je nepotrebno opterećivanje zdravstvenog sustava. Dijagnostika je vrlo kompleksna znanost, koja iziskuje cjeloživotno učenje, simptomi nisu jedini na osnovu čega se postavlja dijagnoza, nego postoji i  cijeli niz drugih informacija potrebnih za postavljanje dijagnoze, o čemu je Tanja Pekez Pavliško rekla: "Neke dijagnoze se mogu postaviti odmah (upala grla, mokraćnih puteva), a za neke rijetke bolesti potrebni su mjeseci da bi se postavila dijagnoza. Postoje bolesti koje imaju vrlo nespecifične simptome (slabost, umor) i nikakve druge te je potrebno dobro ispitivanje pacijenta o dodatnim tegobama da bi se krenulo u pravom smjeru. A što se tiče postavljanja samodijagnoza, poznato je da većina studenata medicine tijekom studija zamišljaju da imaju bolesti o kojima uče.

Drugi problem je, što se izgovaranjem sumnje na neku dijagnozu liječnik može usmjeriti u pogrešnom pravcu, stoga je preporučljivo ne dolaziti s već unaprijed zamišljenim dijagnozama. Nažalost, u Hrvatskoj se misli da se na osnovu dva do tri pročitana članka i pročitanih stavova na forumima može početi s postavljanjem dijagnoze. Za postavljanje dijagnoze (kao i za sve druge ozbiljne poslove) potrebno je dugotrajno, sustavno i redovito školovanje. Obično u šali kažem pacijentima kada tako postavljaju dijagnoze da ću ja zato što sam pogledala jednu utakmicu postati izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije."

Konstruktivan razgovor pomaže

Tanja Pekez Pavliško kaže da joj je jasno da ljudi imaju potrebu tragati za uzrocima svojih tegoba i da je činjenica da ni jedan liječnik nije sveznalica, ali da bi se izbjegle zablude i ozbiljne posljedice po zdravlje pacijenata, ali i održivost sustava, odnos između liječnika i pacijenta treba biti kvalitetan: "Naravno, da u nekim slučajevima, dobar razgovor s pacijentom može pomoći, jer ne može se niti jedan posao raditi sa 100 postotnom učinkovitošću, ali inzistiranje na podacima s interneta je izuzetno neprimjereno. S obzirom na to da mi liječnici ne možemo niti znati svu masu podataka, nije loše da pacijent dođe s imenom stranice koju je konzultirao tako da se provjeri utemeljenost te informacije."

Riječ psihologa

Mara Orehovec prof. psihoterapeut kaže da se i ona u svojoj svakodnevnoj praksi suočava s pacijentima koji sami sebi postavljaju dijagnoze i da je takvih sve više, gotovo svaki drugi: "Takve prakse su vrlo štetne i pacijenti moraju shvatiti da su to njihove subjektivne procijene zbog kojih sebe dovode u takva psihička stanja da simptomi bolesti postanu stvarni. Zaista osjećaju bol, srce im preskače, ne mogu disati, ali kada naprave pretrage nalazi pokazuju nešto drugo."

Hipohondrija je zapravo bolest, više pročitaj ovdje.