Liječnici pomažu samo djelomično

Udruga 'Nada' osnovana je 2002. godine u Zagrebu kao nevladina udruga za pomoć oboljelima od poremećaja u prehrani, a posebno se zalaže za osnivanje centra za liječenje oboljelih u kojemu bi multidisciplinarno surađivali liječnici svih potrebnih specijalnosti nužnih za stručni tretman oboljelih. Tajnik Udruge Hrvoje Rendulić pojasnio je kako stalno članstvo trenutno čini 10 liječnika različitih specijalnosti.

''Nijedan liječnik se ne bavi ciljano poremećajima prehrane jer ne postoje protokoli liječenja kao niti subspecijalizacije koje su preduvjet za smišljeno liječenje. Imamo par liječnika pedijatara, gastroenterologa, endokrinologa, ginekologa i dva psihijatra koji su samo periferno u tom problemu iz svojih razloga, dislocirani su i probleme rješavaju samo parcijalno'', rekao je.

120 tisuća oboljelih od anoreksije i bulimije

Službenih podataka o broju oboljelih od poremećaja u prehrani u Hrvatskoj nema što, napominje Rendulić, pokazuje odnos svih dosadašnjih vlasti prema tom teškom zdravstveno-socijalnom problemu kojim se nitko institucionalno ne bavi. ''Ne postoji niti nacionalna strategija rješavanja tog golemog problema kojim se nitko ne bavi na odgovarajući način'', napominje.

Statistike Udruge Nada pokazuju kako na nacionalnom nivou ima oko 120.000 oboljelih od anoreksije i bulimije. Najmlađa njima poznata osoba oboljela od poremećaja u prehrani ima samo 6 mjeseci, a najstarija 86 godina. ''Točan broj hospitaliziranih ne znamo jer ne surađujemo s bolnicama, odnosno za njih smo 'persona non grata' (nepoželjna osoba). U 15 godina postojanja, kroz Udrugu Nada prošlo je više od 6500 oboljelih koji su tražili pomoć. Oko 700 njih je nepotrebno preminulo, samo zato što su bili diskriminirani u svom pravu na liječenje. Ozdravio nije nitko jer nije niti imao potrebno liječenje pošto mjesta i algoritmi liječenja u Hrvatskoj ne postoje, odnosno ne postoje algoritmi liječenja kakve poznaje suvremena medicina i tim dijelom smo u srednjem vijeku.''

80 posto oboljelih su žene

Rendulić smatra kako su za pogrešne predodžbe o poremećajima u prehrani kod nas krivi stereotipovi te ih se tretira površno, nedorečeno i krivo. ''Prave svijesti o veličini i težini pakla patnje oboljelih i njihovih obitelji nema. Bolest poremećaja u prehrani širi se epidemijskim oblikom, ali ne linearnim. Djevojčice od deset godina uglavnom počnu s restriktivnim oblikom, odnosno anoreksijom, a pedesetogodišnje žene se preko noći nađu u teškom obliku bulimije. Većina oboljelih je u dobi od 15 do 40 godina starosti, a 80 posto čine žene te 20 posto muškarci.''

Napominje kako nema pravila u smislu prevalencije i koincidencije s obzirom na bilo kakav status oboljelih, no uglavnom su to socijalno bolje stojeće obitelji, školovane, neugrožene. ''Oboljeli prije ili kasnije traže pomoć kad padnu na koljena iscrpljeni psihički i fizički. Prosječno prođe oko 4 godina bolovanja prije nego što počnu tražiti pomoć.'' Zbog nedostatka liječnika specijaliziranih za poremećaje u prehrani, liječenje se, pojašnjava Rendulić, na kraju svodi na spašavanje oboljelih kad su u akutnim somatskim ili psihijatrijskim stanjima. ''U zemljama gdje postoji liječenje od ovih bolesti stopa smrtnosti iznosi oko 20 posto. Ne znamo koliko ona iznosi u Hrvatskoj, ali sigurno je veća jer kod nas nema niti jednog liječnika, ambulante niti bolničkog odjela gdje bi oboljeli dobili ciljanu pomoć kakvu je etablirala medicina u svijetu gdje se to ozbiljno shvaća kao teška i skupa bolest.''