Tako nam svoju priču započinje doc. dr. sc. Vesna Ramljak (58), specijalistica kliničke citologije. Vesna je udana majka dvoje djece i voditeljica odjela za onkološku patologiju i kliničku citologiju u KBC-u Sestre milosrdnice, gdje godinama dijagnosticira karcinom dojke. Prije pet godina sanjala je san koji je pokrenuo njezinu intuiciju, a koja se na kraju pokazala točnom.

Na prvu je prihvatila kćerino objašnjenje da je san vjerojatno posljedica toga što svakodnevno radi s bolesnim ljudima, no misli joj se nisu prestajale vraćati na rak, zbog čega je otišla na redovan pregled. On je prošao dobro uz pokoji komentar kolega da si je umislila bolest. Sve je bilo u redu do sljedećeg jutra.

Jednog jutra sam lijevom rukom krenula pomilovati psa i neko čudno zatezanje u dojci me pljusnulo poput šamara. Prepipala sam dojke, uvijek su bile “kvrgave” pa tako i sad, ali nešto novo, čudno, drukčije je bilo stalno prisutno na istom mjestu, kaže naša sugovornica.

U to je vrijeme u bolnicu taman stigao novi demo UZV uređaj, a Vesna se proučavajući uređaj s kolegicom i sama odlučila za pregled. Slike su pokazale samo ciste, no Vesna je tražila punkciju jedne - bila je negativna. Bila je uporna i tražila punkciju još jedne ciste.

I onda sam ga ugledala, čudovište od 8 milimetara. I znala sam. Nisam ni morala čekati nalaz. Znala sam!

Živjela sam po PS-u. Pa kako?

Kaže da nikada nije živjela u strahu od bilo kakve bolesti, pa i raka, jer je to nešto što se može dogoditi bilo kome. Ipak, nakon dijagnoze se zapitala - kako i odakle?

Nitko u obitelji nikada nije imao rak. Razmišljala je o tome kako je prehrana najznačajniji ekološki čimbenik koji utječe na nastanak raka dojke, o ukupnom energetskom unosu, o tjelesnoj aktivnosti, o prisutnosti fitoestrogena u prehrani...

Zna se da je učestalost karcinoma dojke najmanja u kulturama s vegetarijanskom prehranom, odnosno najniža je u društvima u kojima prehrana sadrži manje masti, osobito životinjskih. Nisam jela ugljikohidrate, moja prehrana je bila bazirana na svježem voću i povrću, žitaricama i mahunarkama. Sve navedeno bilo je dio mog života, živjela sam po PS-u. Pa kako?, pitala se naša sugovornica. 

Dodaje kako ni njezini bližnji dugo nisu mogli razumjeti činjenicu da ima rak i to je postala neizgovorljiva tema, posebno za njezinu majku. Svi su se "pravili" da ima gripu, što ju ne čudi jer je i njezin stav bio takav. Danas kaže da takav stav vjerojatno nije bio najbolji.

To što sam liječnica nije značilo i da sam zaštićena

Operacija je uslijedila dva dana nakon pregleda i u tom je razdoblju imala vremena za razmišljanje. Iako se usredotočila na svoje stručno znanje i iskustvo, strah je bio ogroman. Terapiju pije i danas, a planira ju produžiti na još pet godina jer smatra da se važno držati preporuka.

Ističe da nije imala ništa bolji ili drugačiji tretman zbog toga što je liječnica. Pomoglo joj je što poznaje svoje kolege liječnike, ali s druge strane joj je i odmoglo jer je imala milijun razloga za strah.

I često sam mislila, blago onima koji ne znaju, koji se ne bave ovim poslom.

Sagledala sam iz drugog kuta bolesne ljude

Nakon prvotnog šoka, panike i milijun pitanja u glavi, odlučila je čvrsto prigrliti bolest. Kaže da joj je rak puno toga uzeo, ali i donio. Iskustvo joj je donijelo bol, ali u konačnici i veličanstvenu pobjedu. Danas život gleda drukčijim očima, promijenili su joj se prioriteti i postala je sama sebi najvažnija. Iz drugog kuta i na sasvim novi način sagledala je druge bolesne ljude koje susreće svaki dan, postalo joj je jasnije da je zaista svaki pacijent poseban te da se nikakvim administrativnim uredbama ili programima, a bez ljubavi, ne može izvršiti kvalitetno liječenje.

Žalosti ju što su žene danas sklone misliti da se bolest događa nekome drugome, iako je poznato da obolijeva čak svaka osma žena.

Jako bih voljela da se dojke manje slikaju na Instagramu, a više na ultrazvuku i mamografiji.