I djevojčice su na dijeti

Poremećaji prehrane javljaju se najčešće u djetinjstvu ili adolescenciji – podaci Zavoda za javno zdravstvo za 2010. godinu pokazuju kako u Hrvatskoj 50 posto djevojaka provodi neki oblik dijete, te 1 do 3 posto djevojaka pati od anoreksije, dok 3 do 5 posto djevojaka pati od bulimije.

Najugroženiju populaciju predstavljaju djevojke u velikim gradovima u dobi od 14 do 17 godina.

Kako bi ukazali na rastući problem poremećaja u prehrani te načine na koje se može pomoći oboljelim osobama, razgovarali smo s predstavnicama Udruge PET +, neprofitne organizacije koja aktivno provodi grupe podrške i programe prevencije poremećaja u prehrani.

Anoreksija je ženski problem

Maja Jagar voditeljica je grupe podrške za osobe koje pate od anoreksije i bulimije, dok Antonela Meštrović vodi grupu podrške za emocionalno prejedanje. U Udrugu PET + došle su jer ih je zainteresirala tematika te odnos prema svom tijelu i hrani.

'Jednako kao i svaka prosječna osoba imale smo periode kad smo bile više i manje zadovoljne sobom. No, kroz vrijeme smo se naučile usredotočiti na druge stvari koje su puno važnije. Poruka koju smo usvojile je da se važnost osobe ne može procijeniti prema njenom izgledu - ljudi koji nam u životu znače nisu oni koji su lijepi, već oni koji nas razumiju i s kojima možemo razgovarati ', kažu Maja i Antonela.

Grupe podrške za osobe oboljele od anoreksije, bulimije i emocionalnog prejedanja počinju sredinom listopada, u prostorijama Udruge PET +. Iako za sudjelovanje u grupama nisu postavljene dobne niti spolne granice, praksa je pokazala kako se za pomoć najčešće obraćaju djevojke između 15 i 25 godina godina starosti.

'Istraživanja su pokazala da je anoreksija ženski problem – od ukupnog broja oboljelih 90 posto je djevojaka. Također, poremećaji u prehrani su bolest visokog intelektualnog sloja – oboljele djevojke su često perfekcionistice, izvrsne u školi ', kaže Maja Jagar.

Kako prepoznati bolest?

Simptomi anoreksije su gubitak tjelesne težine ispod 85 posto očekivane kilaže, strah od debljanja unatoč gubitku kilograma, poremećen doživljaj vlastitog tijela, izjednačavanje tjelesne težine i vlastite vrijednosti i izostanak mjesečnice.

Bulimiju karakteriziraju česti napadi prejedanja i uključuju konzumiranje velike količine hrane u kratkom vremenskom razdoblju. Pri napadu prejedanja osoba gubi kontrolu nad uzimanjem hrane i osjeća kako se ne može zaustaviti. Pritom postoje štetna ponašanja kojima se sprječava debljanje - samoizazvano povraćanje, upotreba laksativa ili pretjerano vježbanje.

Kod kompulzivnog prejedanja radi se o epizodama prejedanja tijekom kojih osoba jede brže nego normalno sve dok se ne javi osjećaj neugodne prepunjenosti. Osoba jede velike količine hrane iako nema osjećaja fizičke gladi, a nakon toga slijedi osjećaj krivnje, nezadovoljstva, ponekad i mržnje te gađenja prema samom sebi.

Vitka linija - jedini kriterij ljepote!

Teško je točno reći što je okidač za poremećaje u prehrani.

Psihološki, ovisnost o hrani spojena je s narušenim samopouzdanjem, gubitkom osjećaja sigurnosti i samokontrole, te sklonosti depresiji, promjenama raspoloženja i nesposobnosti podnošenja frustracije.

Socijalni faktor u nastanku ovisnosti o hrani povezan je s kulturnim konceptom ljepote pri čemu je vitka linija često jedini ili barem nužan kriterij ljepote.

'Postoji mnogo međusobno isprepletenih faktora koji doprinose nastanku poremećaja prehrane, često ih dijelimo na biološke , socijalne i psihološke. Dob u kojem se pojavljuju prvi simptomi se razlikuje, neke osobe pokazuju poremećene obrasce hranjenja od rane dobi dok se drugima preokret dogodio u određenom trenutku života’, kaže Antonela Meštrović i dodaje kako je važno da su djevojke koje imaju poremećen odnos prema prehrani svjesne svog problema i da žele raditi na sebi.

Petrina priča

Moji problemi s prehranom počeli su kada sam imala dvanaest godina. Tada nisam shvaćala da nije normalno da dvanaestogodišnja djevojčica odjednom odluči više ne jesti namirnice koje ne odobrava makrobiotika niti da nije normalno osjećati krivnju nakon kolača.

Težina mi tada nije drastično pala. S petnaest godina ponovno sam počela s ekstremnom makrobiotikom i tada se razvila anoreksija. Iako sam imala lijepu dugu kosu i bila sam lijepo građena mislila sam da sam ružna, neprivlačna i da bih trebala smršaviti.

U to sam vrijeme već bila vegetarijanka. Moj poremećaj u prehrani je počeo kao makrobiotika, a sveo se na sve manje količine veganske hrane.

Jela sam jednom na dan

Na samom početku napravila bih integralnu pizzu i pojela nekoliko komada za ručak, a za doručak bih jela malu zdjelicu žitarica sa zobenim mlijekom - večeru sam izbjegavala. U kasnijim fazama bi za doručak uzela malo mlijeka i voća, za ručak par komadića brokule i tofua.

Zatim sam jela jednom na dan, hranu koja bi mi bila fina - palačinku ili krišku pizze. U trećem recidivu jela sam samo jogurte i jabuke za svaki obrok, a u četvrtom bodybuildersku hranu.

Na početku sam bila jako zadovoljna. Osjećala sam olakšanje što sam nešto uspjela postići i kada sam izgubila planiranih pet kilograma, zaključila sam da bih trebala izgubiti još pet.

Izolacija od društva

Osjećaj da mogu mršaviti bio je izvor zadovoljstva i minimalnog samopouzdanja. Počela sam sa 63 kg na 164 cm visine. Nakon gubitka od samo jednog kilograma, nestala je menstruacija. Hospitalizirana sam s 49 kg, s abnormalnim vrijednostima krvnih pretraga, a najmanje što sam imala bilo je 47 kg. 

Okolina je od samog početka bila zabrinuta. Nitko nije mislio da bih trebala smršaviti. Nitko me nije pohvalio zbog toga. Roditelji su bili u panici jer je moja teta bolovala od anoreksije, pa je tata odmah prepoznao bolest. Od društva sam se izolirala. Išla sam u gimnaziju i postigla sam prosjek pet nula - četvorka ili trojke bile su razlog za patnju jer bih se osjećala bezvrijedno.

Samopouzdanje je nestalo

Kada je anoreksija bila u punom jeku, u potpunosti sam se osamila. Nisam ni sa kim razgovarala. Nisam bila u stanju. Bila sam preslaba. Roditelji su bili uz mene, ali bilo im je teško podnijeti moju bolest. Moje slabo samopouzdanje gotovo je nestalo.

Kada sam smršavila 9 kg, mjesec dana nakon početka anoreksije, roditelji su me odveli liječniku i psihologu. Zbog jako loših nalaza, završila sam u bolnici, tri mjeseca nakon početka mršavljenja.

Jako sam se bojala. Kosa mi je ispadala. Nisam mogla hodati. Neprestano mi je bilo hladno. Nisam se mogla smijati. Nisam mogla plakati. Nakon svake moguće dijagnostičke pretrage i razgovora s bolničkim psihijatrom, napokon sam odlučila da se nikad neću vratiti na stanje prije bolnice.

Svaki dan je borba

Krize su svakodnevne. Borba s ogledalom ne prestaje, ali sada se vidim jasnije. Vidim kosu koja ispada, vidim ključne kosti i svaku kost rebara i kralježnice, vidim svaku žilu koja se ističe na koži mog trbuha, nogu i ruku.

Napravila sam velike korake kako bih se oporavila. Radim ih svaki dan. Jedem puno više i trudim se jesti stvari koje bih prije smatrala zabranjenima. Pokušavam da vježbanje postane užitak, a ne opsesivna obaveza.

S grupom podrške ću tek početi ove jeseni. Nikad nisam upoznala druge osobe oboljele od poremećaja u prehrani. Mislim da je to zato što se sramim svog poremećaja i ne volim pričati o njemu. Međutim, otkad sam došla u udrugu PET+ bila sam u stanju pričati s ljudima koji su mi bili stranci. Otprije idem na psihoterapiju koja mi je jako pomogla i mislim da ću uz grupu podrške dodatno uvidjeti svoju poziciju u procesu liječenja.

Jako želim izliječenje. Čeznem za njim.

Punim srcem vjerujem da će glasovi u mojoj glavi jednom nestati - vjerujem da ću se u potpunosti izliječiti! 

Rad na poštivanju tijela

Na grupama podrške naglasak je stavljen na međusobnu podršku, želi se stvoriti sigurno okruženje u kojem djevojke mogu podijeliti svoje emocije, razmišljanja, uspone i padove.

'Cijela grupa sudjeluje u kreiranju susreta i zajednički se radi na poštivanju svog tijela, povećanju samopouzdanja i usvajanju normalnog odnosa prema hrani. Djevojke često nailaze na nerazumijevanje okoline, pa im sredina u kojoj se mogu otvoriti i podijeliti svoje iskustvo jako puno znači, pogotovo u procesu liječenja', ističu Maja i Antonela.

Sastavni dio programa podrške su i vježbe kroz koje se razvija osviještenost djevojaka o vlastitom tijelu.

'Razgovaramo o realtivnosti ideala ljepote, o okidačima koji nas mogu odvesti u neko nepoželjno kompenzacijsko ponašanje poput prejedanja ili izgladnjivanja. Učimo alternative takvim ponašanjima. To može biti razgovor s prijateljima ili topla kupka, omiljena glazba - ovisno o onome što nam najbolje pomaže da se smirimo i vratimo osmijeh na lice', govori Maja Jagar.

Potraži pomoć!

Sam put izliječenja poremećaja prehrane nije linearan. Postoje usponi i padovi i jako je važno ostati ustrajan.

'Događa se povremeni povratak na staro ponašanje, ono koje je oboljeloj osobi poznato i prividno utješno. To ne znači da ona ne napreduje, već da je njen kapacitet u određenoj situaciji bio manji nego stresna situacija. Treba postavljati male, realne ciljeve i svaki dan ustrajati u razvijanju ljubavi prema sebi’, dodaje Antonela Meštrović.

‘Bitno je potražiti pomoć što ranije i znati da osoba koja se bori s poremećajem u prehrani nije hirovita ili tašta, već ima problem koji je jako teško riješiti samostalno', kaže Maja Jagar.

Ako i sama imaš problem s poremećajem u prehrani ili misliš da je oboljela tebi bliska osoba pomoć možeš potražiti na stranici www.petplus.hr ili broju telefona 01 4840 619.

U udruzi PET+ se također možeš prijaviti za grupu podrške za osobe oboljele od anoreksije, bulimije i emocionalnog prejedanja, a upisi traju do sredine listopada.

U nastavku pročitaj priču 22-godišnje studentice Petre, koja se dugi niz godina bori s anoreksijom.