Knjiga 'Ljubim tvoje usne 1000 puta' izašla je u izdanju Planetopije, a sadrži dvadeset eseja poznatih hrvatskih pisaca među kojima su Miro Gavran, Pero Kvesić, Željko Špoljar, Goran Nuhanović i mnogi drugi.

Svjetiljka moga tijela

“A ja tebe ne!” rekla mi je kad sam joj rekao da je volim. Ali nije to mislila, znao sam po osmijehu. Ne sjećam se kad sam je prvi put vidio – studirali smo u istoj zgradi, iako ne na istom fakultetu. Nisam je zapamtio ni drugi put – pozdravio sam znanca, a ona je s prijateljicom sjedila u sjeni, sa strane, ispod drveta. Ali čim se izdvojila iz mnoštva studenata s hodnika Arhitektonskog, građevinskog i geodetskog fakulteta, čim je izašla iz sjene, stao sam i nisam više mogao odvojiti oči od nje. Moje je oko, što je inače rijetkost, u tom trenutku zbilja bilo svjetiljka moga tijela.

Sve sam vidio, a ono što sam vidio bilo je sve što sam trebao znati. Neobično je stajala, okrećući stopala pod pravim kutom; kad bi što rekla, svinula bi ruku u laktu, a dlan ispružila kao da isprobava pada li kiša, tako da bih i s udaljenosti od dvadeset metara znao da joj je rečenica ostala visjeti u zraku; gledala bi ispod oka i uvijek se smješkala, no znao sam da nije podrugljiva; ako bi se smela, ne bi skrivala zbunjenost.

Suočavanje sa sudbinom

“Kad sam te vidjela u onim hlačama proširenim na guzici i cipelama što ti ispadaju, mislila sam da si teška sirotinja”, smije se. Odonda nisam puno napredovao: u hodniku s mene mora skidati staru jaknu, tjerati me da presvučem zgužvanu košulju ili skinem blato s cipela; već dugo ni ne pokušavam naći dvije iste čarape, mjesecima ne zamjenjujem stare žnirance i često tek navečer otkrijem da sam cijeli dan nosio majicu naopako.Moram se prisiliti da zatvorim ladicu, začepim šampon i podignem knjigu s poda. Od svega toga stoput je gore moje neobjašnjivo i destruktivno otezanje.

Donekle se može podnijeti kad zaboravim četkice za zube za djecu, malo teže kad kasnim s računima, a znam i ne otkazati kasko u Croatiji, pa nas to stoji petsto eura. Tu je i najgore otezanje od svih, moje uporno izbjegavanje da se suočim sa sudbinom, to jest pisanjem. To što sam pušio dvije godine u zahodima građevinske škole, trpio na fakultetu fizikalne jednadžbe koje uopće nisam razumio i vukao se po ofucanim kancelarijama nekog ministarstva može se objasniti jedino tvrdoglavim mazohizmom, dobrovoljnim sljepilom i potpunim zaboravom bitka: a upravo me iz toga Martina spasila. Nikome osim njoj ne dugujem izbavljenje iz mrskog i potpuno promašenog zvanja (iako bih mogao navesti pokojeg profesora književnosti i jezika ili akademika koji misle da bi bilo bolje da sam ostao geodet).

Roditeljstvo bez PTSP-a

“A što sad?”, pitao sam kad smo se našli sami u kući s novorođenčetom. Sin mi je izgledao tako malen, i najmanja mu je kapa bila prevelika. Taj mi je prvi mjesec njegova života ostao u potpunom mraku, sjećam se samo da smo noć i dan Martina i ja bauljali u neprekidnom nizu dojenja, podrigivanja, dojenja, podrigivanja, prihranjivanja, podrigivanja, mijenjanja pelena, dojenja – i to na temperaturi od 25 stupnjeva za koju smo smatrali da je jedina prikladna za novorođenče (a rezultat je jedino bio da smo dehidrirali).

Kao vječni početnici nismo znali ni s prvom kćeri – koja je više od pola godine po rođenju svaku hranu povratila (a jela je pet puta na dan) – ni s drugom, koju sam u nosiljci za bebe, narančastu od žutice i s teškim otrovanjem krvi, u taksiju vozio u bolnicu.

Dok još nisam bio otac, strahovao sam od tri stvari: pedijatrijskih čekaonica, kupovanja dječje obuće i čekanja u redu za udžbenike. Pomalo sam klaustrofobičan i ti su me prizori ispunjavali užasom. Danas, nakon što sam zadnjih godina posjećivao pedijatre svakog tjedna (i nikad čekao manje od sat vremena), i nakon što sam cijelu piramidu cipelica natiskao izvana ne bih li ustanovio dokle doseže dječji palac u njima, mogu reći samo jedno: nema Amerikanca u Iraku prekaljenijeg od mene, a sve bez PTSP-a.

Najvažnije je ono što se ne vidi

“To su moja pisma, ne dam ih!” – rekla mi je kad sam joj rekao da Branko Matan skuplja pisma iz Domovinskog rata da bi ih objavio u Gordoganu. On mi je i objasnio kako stoji stvar s autorskim pravima: pisma pripadaju naslovljeniku, sadržaj pošiljatelju; prvi ih može prodati, ali drugi daje dozvolu za njihovo objavljivanje. Iako, nisu to pisma kakva bi se mogla očekivati u rubrici “Pisma iz rata”. Nema u njima društvenih analiza, susreta s važnim ličnostima, povijesnih promišljanja ili jadikovanja nad hrvatskom sudbinom. Trudio sam se da budu smiješna, da prikažu apsurdnu stranu vojničkog života i dosadnu rutinu; uostalom, u njima ima više crteža nego riječi.

I da pisma nisu takva, ne bih nipošto silio Martinu da ih da. Bili ste u onim stanovima u kojima imaju u hodniku pod od lažnog kamena, a u velebnom dnevnom boravku stol od stakla i mramora, bar sa svim mogućim pićima i zidove prekrivene grafikama – dok im u kupaonici lavabo ne radi, a zahod curi? Kod nas je obratno: zidove su djeca potpuno išarala, a nema ni mramora, stakla i pića; nokupaonica je savršena, jednostavna i lijepa, i definitivno najskuplji dio stana.

Martina je takva – prezire sve što je prema van, a cijeni samo ono što se ne vidi. To ima i loših strana: iako perfektno govori talijanski (kao i engleski i francuski, recimo), u Italiji govoriti moram ja, koji ne znam više od pedeset riječi, dok ona stoji po strani.
I tako su se čudno spojile moja ljubav prema baroku – i vjera da je najvažnije ono što se ne vidi – i njezina briga da ono što je unutra ostane unutra. Zbog toga je sve ovo što pišem istina, ali nije sva istina.

Zore su moje, a večeri njene

Podijelili smo se: ja se ne snalazim s računima, ali još sam ih u stanju odnijeti na poštu; Martina je preuzela nadzor nad vešmašinom i sušilicom, a ja nad perilicom za suđe; ona se brine da djeca nađu čistu odjeću prije škole, a ja se ujutro ustajem ako ona ne ide na posao – njoj su pripale večeri uz televiziju i malo duže spavanje ponekad, a meni uspavljivanje najmlađih članova obitelji.

Zahvaljujući tome, konačno sam vidio zoru. Ima doduše nekog čara u ružičastim pahuljastim oblacima koji odražavaju Sunce prije nego je izašlo ili u ogromnoj crvenoj kugli što plamti nisko na zimskom nebu, ali čini mi se da je sve to jedva vrijedno ustajanja. Nisu, doduše, ni samotne večeri pred televizorom neka premija. A zauzvrat joj ne mogu kupiti nikakav lijepi dar, ne mogu platiti bejbisitere da odemo u kino, ne mogu skoro ništa.

Bližim se idealu

“Kud si me to poslao?” – rekla mi je pomalo uplašeno. Odvela me na moju frontu, a meni je bilo žao da se iz Pokupskog vraća skroz do Siska, pa tek onda skrene za Zagreb, kad može prečicom doći puno brže. Ali prečica je bila zbilja neugodna, vijugava, uska i strma; vodila je samo kroz šumu, nigdje nije bilo kuća, nije bilo ničega osim UNPROFOR-ove rampe na kojoj su drijemali Nigerijci.

Uvijek me gledala ravno u oči i nikad se nije previše uzrujavala što bismo mogli poginuti. Martina ne gleda s visoka samo na kerefeke u kuhinji (danas tako moderne da čak i Igor Mandić piše kuharicu), nego prezire i bolove i samosažaljenje, prenavljanje i glumatanje, afektacije i snobizam, izmotavanja i petljanja. Sad, nakon skoro dvadeset godina poznanstva, mogu reći da sam se i ja malko približio tom idealu.

Prije braka samo mrak

Doduše, i prije braka sam znao da zora postoji, ali samo iz literature: lokalpatriotski Šenoa je “kad zarudi mlada zora” gledao sjajnu Savu i loze plam, pri čemu mu je duša sve ginula od miline; prgavi se Ujević nervirao što ima toliko zora što još nikad nisu svanule; galantni Hektorović vidio je jednu mladicu ogrnutu njome, pri čemu je, dakako, mislio na curu, a ne na biljku;

anarhistu Kamovu zora je omrkla; pobožni Kanižlić u zori je vidio Djevicu koja je rodila Krista-Sunce i rastjerala paklene tmine; rodoljubni Preradović vidio je vilu slavskog roda i vikao “Zora puca, bit će dana!”; Nazor je pak sjedio u svojoj Kuli bjelokosnoj i vrebao na prve zrake sunca; erotomana Begovića zora je podsjećala na oči žuđene žene; deprimiranom je Ivanu Goranu Kovačiću 1942. bilo svejedno hoće li zora svanuti ili neće. Ja ništa od svega toga nisam nikad iskusio.

Izbjegavanje razgovora

"Evo ti telefon nazovi roditelje." “Sutra ću.”
“Ajde, nisi jučer zvao.”
“Ne mogu.”
“Onda će reći da ih nikad ne zoveš.”
“A kad zovem, kažu da nisamiskren.”
“Ajde nazovi.”
“A kad sam iskren, kažu da nisam pristojan.”
“Ne budi takav.”
“Ne znam gdje je telefon.”
“Evo ti ga ispod kauča.”
“Ajde ih ti nazovi.”
“Što ti pada na pamet.”
“Ajde, ja razgovaram s tvojima.”
“To nije isto.”
“Ajde, da čujem jedan razgovor snahe i svekrve.”
“Zovi i šuti.”
“Znaš kako me boli glava?”