Zašto će ovogodišnja dodjela Oscara biti drugačija i ima li sve to skupa smisla?
Još 1990-ih su LGBTQ+ teme rijetko kad bile prikazivane u filmovima ili na filmskim festivalima, osim nekoliko izuzetaka poput filmova Philadelphia iz 1993. i Boys don't cry iz 1999., za koje su Tom Hanks i Hilary Swank osvojili Oscare za najbolje glavne glumce. Ipak, društvo se u posljednjih nekoliko desetljeća promijenilo pa tako i Hollywood, a razne nagrade poput Oscara, obično su odraz društvenog mišljenja. Stoga ne čudi da je prihvaćanje LGBTQ+ zajednice dovelo do sve većeg broja filmova koji pokazuju priče LGBTQ+ osoba i time ih se stavlja u središte pozornosti na mnogim nagradama.
Početkom 2000-ih najpoznatiji filmovi o LGBTQ+ temama bili su Brokeback Mountain iz 2005. i Milk iz 2008. za kojeg je Sean Penn dobio Oscara za najboljeg glavnog glumca, a istaknuti gay pisac Dustin Lance Black je za isti film dobio Oscara za najbolji adaptirani scenarij. Zatim je 2016. film Moonlight pružio još jedan ključni trenutak u obilježavanju LGBTQ+ priča kada je postao prvi Oscarom nagrađen najbolji film s gay protagonistom. Kasnije su najistaknutijima filmovi ove tematike bili A Fantastic Woman, Call Me by Your Name i The Favourite.
Unatoč tom napretku i zapanjujućoj znatiželji za LGBTQ+ temama, glumci te zajednice rijetko kad su nominirani za prestižne nagrade u posljednjih 20 godina. Od kada je Ian McKellen 2002. godine dobio priznanje za svoju ulogu u Gospodaru prstenova, nijedan gay muškarac koji se javno deklarirao nije nominiran ni u jednoj kategoriji. Ni žene LGBTQ+ zajednice nisu prošle bolje pa je tako Angelina Jolie, koja je 2003. otvoreno priznala da je biseksualka, osvojila Oscara za najbolju sporednu glumicu u filmu Girl, Interrupted 1999. godine i 2008. je dobila nominaciju za najbolju glavnu glumicu u filmu Changeling. Međutim, od Angelininih nominacija, Lady Gaga, koja se također otvoreno deklarira kao biseksualka, bila je jedina LGBTQ+ osoba koja je dobila bilo kakvo priznanje.
Koliko god ovaj rekord bio tužan, to je razlog zašto su Oscari 2022. relativno posebni u tom pogledu, s ne jednom nego dvije LGBTQ+ glumice koja su nominirane, Kristen Stewart za najbolju glavnu glumicu za film Spencer i Ariana DeBose za najbolju sporednu glumicu za mjuzikl West Side Story, Stevena Spielberga. Stewart se deklarira kao biseksualka, a DeBose kao queer, a to je prvi put da su dvije otvoreno javne LGBTQ+ izvođačice nominirane u istoj godini. Ako bilo koja od njih pobijedi, to bi ih učinilo jednim od prvih LGBTQ+ glumica koje su osvojile nagradu, a da su se javno deklarirale. Ako obje osvoje nagrade, to bi bilo uistinu povijesno. Prognostičari su posebno optimistični za DeBose, trenutnu favoritkinju na kladionicama, dok Stewart dolazi na treće ili četvrto mjesto u svojoj kategoriji.
Zašto su LGBTQ+ glumci isključeni?
Ipak, nakon svih gesta filmske industrije prema progresivnosti posljednjih godina, teško je objasniti kontinuiranu, gotovo potpunu odsutnost LGBTQ+ glumaca s dodjela nagrada. Logično je pretpostaviti, na temelju povijesnih obrazaca i čiste statističke vjerojatnosti, da u filmskoj i televizijskoj industriji ima više LGBTQ+ glumaca, a time i dobitnika Oscara nego što se zna, samo oni nisu to još javno priznali. Primjer je recimo Kevin Spacey koji je javno priznao da je gay u kontroverznim okolnostima, ali dugo nakon što je 1996. i 2000. osvojio Oscare za sporednog i najboljeg glumca. Ili Jodie Foster koja je otvoreno priznala da je lezbijka 2013., 20 godina nakon što je osvojila Oscara.
Moglo bi se pretpostaviti da bi s većim priznanjem za LGBTQ+ priče trebalo doći i više nagrada za LGBTQ+ izvođače. Međutim, to očito nije slučaj. Ti glumci ne dobivaju važne uloge u filmovima koji se bave LGBTQ+ temama, već te uloge idu heteroseksualnim glumcima koji zbog toga pokupe svu slavu. Pitanje trebaju li se heteroseksualnim glumcima tako često davati uloge LGBTQ+ likova i je li to na štetu LGBTQ+ izvođača, posljednjih je godina sve više raspravljano, a posebno kada se približava dodjela Oscara.
Neki smatraju da bi LGBTQ+ uloge u serijama i filmovima upravo trebale glumiti osobe te zajednice jer takvo proživljeno iskustvo daje autentičnost, dok drugi smatraju da nije bitno tko ih glumi jer je gluma zapravo posao. Ipak, kritičari smatraju da problem nastaje kada heteroseksualni glumci dobivaju nagrade za LGBTQ+ uloge, dok LGBTQ+ glumci nemaju priliku igrati, a kamoli biti nagrađivani za ulogu heteroseksualne osobe. Televizija je po tom pitanju puno progresivnija jer LGBTQ+ osobe često dobivaju uloge heteroseksualnih osoba poput glumca Neila Patricka Harrisa u seriji Kako sam upoznao vašu majku ili glumice Sarah Paulson koja je osvojila Emmyja za ulogu Marcie Clark u seriji The People v OJ Simpson: American Crime Story.
Glumac Ian McKellen prvi je homoseksualac koji je osvojio Oscara, a smatra kako nijedan javno deklarirani gay muškarac nije osvojio Oscara zbog predrasuda, a ne slučajnosti. Komentirao je i činjenicu da su Tom Hanks, Philip Seymour Hoffman i Sean Penn osvojili Oscara za najboljeg glumca za ulogu homoseksualaca: "Kako pametno, a što da meni daju Oscara za ulogu heteroseksualnog muškarca?"
Tko bi trebao glumiti LGBTQ+ likove?
“Mislim da je vrlo čudno da još uvijek rutinski viđamo glumce, koji se ne identificiraju kao queer, koji bivaju nagrađeni za glumu queer lika”, rekla je Hannah Strong za The Guardian, digitalna urednica filmskog časopisa Little White Lies. Posljednjih nekoliko godina heteroseksualni glumci bili su nagrađivani za svoje LGBTQ+ uloge od Jareda Letoa u Dallas Buyers Clubu, do Timothéeja Chalameta u Call Me by Your Name, Ramija Maleka u Bohemian Rhapsody i Olivie Colman u The Favorite. Posljednji u nizu je i Benedict Cumberbatch, koji se smatra najboljim glumcem u ulozi gay rančera u filmu The Power of the Dog. To ne znači da spomenute izvedbe nisu zaslužile priznanje koje su dobili, ali, kako kaže Strong: "Još uvijek se borimo da vidimo queer glumce ili čak queer filmske autore, da dobiju takvu vrstu pohvale. I mislim da su to vjerojatno predrasude".
Posljednjih godina Akademija je radila na diverzifikaciji svog biračkog kruga nakon pokreta #OscarsSoWhite i drugih razgovora o nedostatku proporcionalne zastupljenosti, udvostručivši broj ženskih članica između 2015. i 2020. i gotovo utrostručivši broj članova iz rasnih i etničkih manjina, iako nema podataka vezanih za seksualni identitet članova. Istodobno, samo prošle godine Akademija je također implementirala niz standarda koje produkcija mora ispuniti da bi se kvalificirala za najbolji film. Očekuje se da oni koji rade na filmu, od glavne glumačke ekipe do marketinških pomoćnika, potječu, u određenoj mjeri, iz "podzastupljenog identiteta, rasne ili etničke skupine". Ove grupe uključuju LGBTQ+ osobe, iako to ne znači da film mora uključiti LGBTQ+ glumce, bez obzira na sadržaj.
Nameće se i pitanje treba li se stvarno pridavati važnost seksualnoj pripadnosti onih koji se pojavljuju na ekranima. Dok neki smatraju da to ne bi trebalo imati veze, drugi smatraju da bi upravo prikazivanje primjerice queer glumaca i identiteta bila inspiracija za sljedeću generaciju LGBTQ+ osoba, bilo u filmskoj industriji ili izvan nje. "Mislim da je važno da osobe LGBTQ+ zajednice budu predstavljeni u kulturi, ali bih voljela doći do faze u kojoj ne moramo voditi ovakve razgovore, već prepoznati queer glumce po njihovom talentu, a ne po tome što su queer", smatra Strong.
Kad je riječ o glumicama Stewart i DeBose zanimljivo je, a mnogi bi rekli pozitivno, da su ove dvije LGBTQ+ zvijezde dosad uglavnom bile ispod radara, a njihova se seksualnost tretirala kao usputna. To je, u konačnici, krajnji cilj, da seksualnost bude usputna, a da talent ima prednost nad identitetom u kastingu. Nažalost, u ovom trenutku, kako tvrde čelnici industrije poput Russella T. Daviesa, ravnoteža je užasno iskrivljena. Ipak, očito bi bilo sjajno da bilo koja od ovih izvanrednih queer glumica pobijedi zato što bi to potaknulo razgovore koji bi mogli pomoći u rješavanju predrasuda koje još uvijek postoje unutar filmske industrije.