Više o knjizi pročitaj u našoj čitaonici.

Odvjetnik za brze brakorazvodne parnice

Moja žena poznaje mnogo zanimljivih ljudi, a među njima jedan je zagrebački advokat, specijaliziran za brze brakorazvodne parnice. Taj advokat navodno je u stanju za nekoliko dana okončati bilo koji brak u zemlji. Faktički, ako se čovjek odluči razvesti u ponedjeljak, za vikend bi već trebao biti slobodan. Stoga, uopće ne iznenađuje što je zatrpan poslom, što radi i kad ne radi. Oni koji su upućeni u raspored tog odvjetnika tvrde da dokida dva do tri braka tjedno, a ponekad, kad se baš razmaše, razvrgne još koji truli brak – više da se dokaže sebi nego kolegama u branši.

Moja ga žena, doduše, zna indirektno, preko zajedničkog prijatelja, što je dovoljno da se povremeno nađe u društvu s tim specijalistom za „rastave bez odugovlačenja“, pretpostavljam, u jednom od onih kafića iza Palače pravde. Sudeći po onome što mi je ispričala, posrijedi je „običan, čak vrlo duhovit, atraktivan mlađi muškarac koji bi mi se sigurno svidio“.

Vjerujem da u njihovom druženju nema ničeg lošeg; moja žena, naime, samo voli biti u blizini osoba koje nešto znače u društvenom životu grada. Nije zgorega imati u mobitelu jedan takav broj – kaže. Ali, taj advokat u usponu samo je jedan iz plejade uspješnih mladih ljudi kojima imponira biti na usluzi razmjerno privlačnoj liječnici o kojoj kruže svakojake priče, pa i to da je na rubu rastave. Da joj je brak u krizi. Da je odavno nadrasla svoga muža. Da mu više ne želi biti majka, i sl.

"Prijatelji" moje žene

Činjenica je da se oko moje žene mota mnoštvo interesantnih osoba koje ona zove „prijateljima“. Riječ je o jednom mješovitom, muško-ženskom društvu na pragu srednjih godina – o garnituri snalažljivih, financijski moćnih medicinara, odvjetnika, raznih strukovnih specijalista i pripadnika tehničke inteligencije. Oni – kako ih je opisala moja žena – udišu život punim plućima. Puno rade, puno zarađuju i puno troše. Čista dijalektika. U neprestanom su pokretu, barem ih ja tako zamišljam - puni optimizma i planova za vikend. Uostalom, za kontempliranje nad knjigama uvijek će biti vremena, a za glisiranje po valovima - za tulume i lignje na Ižu - ubrzo će postati prekasno.

Napad na "očalinka"

I drugi su je upozoravali, ali moja je supruga pomalo svojeglava i dugo je vjerovala da će me uspjeti promijeniti, da će kontinuiranim pritiskom ishoditi neke rezultate i zatim njima mahati pred svojim skeptičnim roditeljima. Ali, kolikogod bili krivi i neumjesni, neki moji potezi izgleda da su joj imponirali, osobito u početku naše veze. Jedan od takvih bio je i prepad na njezinog kolegu sa studija.

Bilo je to doba kada mi se često žalila da joj prilaze čudni tipovi zbog čega sam režao po stanu: - Zašto to ne naprave kad sam ja u blizini, o, zašto? Tog očalinka snimio sam s distance - dok je ona, nakon jedne od naših uličnih svađa, koračala stotinjak metara ispred mene. Dobro se sjećam, čim joj je on prišao, pomislio sam: - Vidi đukca, oca mu ćoravog! Zatrčao sam se, bacio ga na snijeg i zaštitnički je uzeo u naručje, da bi mi ona kroz suze odbrusila: - Idiote, to je Kruno, od njega uzimam skripte za ispit. Sad mu se izvini!

Svi moji grijesi

Možda zvuči žalosno, ali moja žena tvrdi da sam je uhvatio na krivoj nozi – u razdoblju života kada je bila najranjivija, dezorijentirana i bez vjere u sebe. Danas, kada su joj prijatelji vratili samopouzdanje, ona je svjesna da je učinila glupost. Koliko je puta samo zavapila: - Nije me briga, dižem ruke od tebe! Ok, budi još neko vrijeme u stanu, ali više mi se ne obraćaj! – Razočarao sam je u mnogo čemu.

Ponajviše kao čovjek i to je ono što boli. Još bi mi, kaže, mogla oprostiti lijenost, nezainteresiranost za tekuća životna pitanja, indolenciju, manjak ambicije, egoizam kao i tužnu činjenicu da nisam kreditno sposoban. Sve je to, kaže, podnošljivo. Ali tako malo samopoštovanja koliko ja pokazujem – to moje zadovoljavanje mrvicama i neprestani bijeg od stvarnih problema! Prije bi je to raspalilo, a danas me, kaže, iskreno žali. Po njezinom mišljenju, nikada nisam mogao procijeniti što je za mene najbolje i prema sebi se – reći će ona - odnosim kao prema pomalo zaboravljenom znancu iz susjedne zgrade.

Dovoljno je da pođe od moga izgleda. Odjeća koju nosim, sve te jeftine dobubrežne jakne, „brigadirke“, zatim uske traperice i majice lišene digniteta: je li to image dostojan čovjeka na pragu četrdesete? Kada se osvrne na godine našeg suživota, čini joj se da je sve bila borba, teška i iscrpljujuća; borba za svaki pomak u mome razmišljanju. Potpuno je razumijem. To je bilo kao otkidanje komadića teritorija od dobro ukopanog neprijatelja, pedalj po pedalj i uz goleme žrtve.

Kapitalizam je "stao" između nas

Ono što bi drugi ushićeno prihvaćali – kupnju novog automobila ili apartmana na moru – kod mene je izazivalo duševne boli. Čak i običan shopping me je deprimirao, a pogled na pune vrećice u gepeku stvarao je u meni osjećaj veleizdaje. Moja je žena to pripisala posljedicama lažnog socijalističkog morala kojim me je impreginirala moja mama, pokoj joj duši. – Ona je vjerojatno htjela najbolje, ali nije računala na promjenu društvenog sistema. Mi živimo u kapitalizmu, u potrošačkom društvu, shvati to već jedanput. – govorila je kao da govori zidu.

Teoretski, ona je bila u pravu, ali moja se prilagodba oduljila. Živio sam u okruženju novih stvari, a da se intimno s njima nisam mogao saživjeti. Taj dotok novoga me je uznemirivao. Sanjao sam o propasti u eri društvenog prosperiteta dok je ona obavljala šopinge bez grižnje savjesti. Pitam se, koliko je samo morala uložiti volje, živaca i zdravog razuma da me izvede na pravi, kapitalistički put – da mi objasni ono što je drugima odmah postalo jasno? 

Izlaz iz zatvorenog kruga

Naravno, sve ju je to iznurilo, a rezultati su i dalje bili zanemarivi, kao svojedobno u ratu između Iraka i Irana. Još mi negdje u svijesti odjekuju njezini vapaji: - Ne mogu više, Bog mi je svjedok da ne mogu! Odustajem! – I tada, u tom delikatnom času – na vrhuncu faze otrežnjenja - pojavili su se oni, prijatelji moje žene. Oni su, a sada to jasno vidim, spasili naš brak tako što su odgodili kraj koji se bio jako približio (konture mog spakiranog kofera zlokobno su se ocrtavale u polutami hodnika).

Oni su, dakle, došli u zadnji čas i izveli je iz zatvorenog kruga na put koji se pokazao iznimno blagotvornim za psihičko stanje moje žene: na put zabave. Ali i ne samo to; preuzevši na sebe ulogu animatora, njezini su prijatelji učinili uslugu poštedjevši me neugodnih aktivnosti koje, inače, spadaju u domenu muževa. Zahvaljujući njima izbjegao sam naporne vikende na moru, večere u restoranima na žalu, usiljene zabave, teškoprobavljive koktele i iscrpljujuće noćne vožnje od točke A do točke B.

Drugim riječima, omogućili su mi da se u miru posvetim lijepoj književnosti. Da čitam i zatim razmišljam o onome što sam pročitao i tijekom tog samotnog procesa – u idiličnoj tišini ženina stana - smislim neku novu rečenicu i zatim je, kao padobranom, spustim ondje gdje treba – na pogodno mjesto u tekstu. Za to vrijeme ona je bila u dobrim rukama – u jakim, gotovo neprobojnim automobilima - umirena portom, zadovoljna i nasmijama, na panoramskoj terasi srednovjekovne Mošćenice ili pak u Kastavu, na slow food-u.

Južnokorejske lignje pržene na svinjskoj masti

Srećom, bilo je to doba kada se država počela okretati turizmu. Nikla su nova, zanimljiva mjesta: izolirane klijeti na vinskim cestama, ljupki restorančići i eko-gospodarstva u unutrašnjosti. Čak i oni krajevi koji su u vrijeme naše prve ljubavi predstavljali mračne zone pune naoružanih protuha, napućili su se obiteljskim hotelima s ljubaznim (i razoružanim) osobljem.

O svemu tome znam tek ponešto, ali dovoljno da stvorim opću sliku o kretanju moje žene koje je bilo najintenzivnije u razdoblju od 2001. do 2004. Tijekom tog udarnog perioda ona je uspjela obići većinu prestižnih turističkih destinacija u zemlji, popiti brojne butelje vrhunskog vina, najesti se školjki, bijele ribe i spektakularnih roštilja. Jedrila je, letjela i zmajarila. Bila je na raftingu i zatim spavala u kolibi, uz vjernu simulaciju logorske vatre. Jahala je, igrala rulet, obilazila wellness centre i radijske festivale gdje je i upoznala ljude kao što je onaj odvjetnik za brze brakorazvodne parnice. Uza sve to, zadržala je i sklonost za bizarno pa je jedne lijepe subote odglisirala na Veli Iž gdje je u lokalu „Kod Vukovarca“ kušala specijalitet kuće o kojemu s poštovanjem govore svi zagrebački gastro-krugovi: južnokorejske lignje pržene na svinjskoj masti.

Guljenje zamišljene kore

Kao što bi rekao jedan od njih: - Poznajem barem desetak tipova koji čitaju i nitko od njih nije normalan. No, bez obzira na to što ne dijelim to mišljenje, osjećam veliku zahvalnost prema prijateljima moje žene. Oni su se pojavili u vrijeme kada je naš brak prolazio kroz onaj delikatan period kojega ženska štampa naziva fazom otrežnjenja. To je razdoblje tijekom kojeg jedan od bračnih drugova (u mom slučaju riječ je o mojoj ženi) postepeno uviđa da je pri izboru životnog suputnika učinio veliku grešku, i ta spoznaja kod njega stvara ogromnu, gotovo neodoljivu želju za bijegom iz bračne zajednice.

Faza otrežnjenja i nije ništa drugo do guljenje zamišljene kore s partnera kada on postaje to što doista jest, ili – točnije – to što je uvijek i bio, ali je pod mutnim ljubavnim osvjetljenjem izgledao nekako drugačije, bolje. Pod tim osvjetljenjem i ja sam ostavljao dojam sposobnog i odgovornog muškarca koji će, kada za to dođe vrijeme, znati donijeti ključne životne odluke. Iz nekog razloga, žena je u meni vidjela ono što drugi, trijezniji, nisu. Rezonirala je ovako: - Ako već nisam naročito lijep, barem imam dušu. Dojmila je se pažnja kojom sam je obasipao, no i tu je bilo rupa od samoga početka. Primjerice, uopće joj nije bilo sumnjivo to što nikako ne uspjevam zapamtiti točan datum njezina rođendana, pravdajući se da, tobože, teško pamtim datume iznad dvadesetog u mjesecu.

Sam svoj majstor

Dosta je bilo krivih procjena s njezine strane, osobito u pogledu one nježne strane moje ličnosti o kojoj je stvorila predodžbu koja nije odgovarala stvarnosti. Iako se ne može reći da nisam nježan tip, ali – ona bi danas gorko konstatirala – ne i prema njoj, nego općenito, „apstraktno nježan“, što mojoj ženi, naravno, ništa ne znači. O mojim praktičnim sposobnostima uvijek je imala katastrofalno mišljenje (bez obzira na ljubavno svjetlo), ali je vjerovala da ću s vremenom shvatiti koliko je važno biti pretplatnik časopisa „Sam svoj majstor“.

Godine su prošle, a ja sam još uvijek rezerviran prema kućanskim popravcima. Ali, kad bih je barem slušao dok govori – to je ono što bi je tijekom faze otrežnjenja posebno razljutilo! Često prepričava kako mi je za sinov četvrti rođendan povjerila zadatak da iz slastičarne donesem dvadeset istih kolača i kako sam se ja nakon dobra dva sata vratio kući s dvadeset različitih. Naravno, u mesnicu me nikada nije imala hrabrosti poslati. Bilo je dana kada se pitala kako sam s toliko malo praktičnog znanja o životu uopće uspio preživjeti bez nje?

Priznajem, prošlo je više od jednog desetljeća otkada sam joj obećao da ću skuhati bećarac. Do danas ga nisam skuhao (niti bilo što drugo), iako i dalje imam veliku volju, ništa manju nego prije deset godina kada nam je automobil crkao na Plitvicama, a jedan od djelatnika Nacionalnog parka, krupni šumski čovjek, ponudio da nam otkloni kvar. Taj tip ju je tada, navodno sasvim ozbiljno, priupitao: - Nećeš se valjda udati za tog geliptera koji ne zna šta je razvodnik paljenja?

Skepsa mojih dušobrižnika

Ali, tijekom istog tog perioda, od 2001. do 2004., zahvaljujući brzim automobilima, autoputu i razumijevanju svojih prijatelja, ona je ostala dobra supruga i majka i to je ono što uvijek ističem pred gomilom dušobrižnika koji sa skepsom gledaju na životni stil moje žene.

„ Što, pa nije valjda opet na vikendu?“ – nervozno me pitaju.
„ Ma niš' naročito“. – odmahujem. „Vraća se već sutra.“

Većina mojih prijatelja i znanaca, nažalost, ne odobrava izvanbračna druženja svojih supruga s nepoznatim ili polupoznatim ljudima i kada sam ja u pitanju često ih obuzme intuitivna muška solidarnost - spremnost za združenom akcijom.

„Dobro, jel' barem znaš s kim je?
„S prijateljima“, kažem krajnje umirujućim tonom.
„ A-ha…“, kimaju poluotvorenih usta, nezadovoljni mojim načelnim odgovorom. Oni u svakom trenutku znaju – ili barem misle da znaju – gdje se nalaze njihove žene, a kao nagradu nedjeljom ih puste na babinjak kod “Vinceka”. Stoga žele razgovarati, žele da im otvorim dušu. 

„ Kako ti to podnosiš?“
„ Koje?“
„ Pa to, da je nema.“
„ Jako dobro.“
„A-ha...“, značajno kimaju i pozorno me motre, izbliza, kao da na mome licu traže znakove očaja.

Sve u svemu, moja je žena dobro podnosila dinamičan život, iako joj nije bilo lako. S jedne strane, morala je uložiti puno truda da bi kroz sve te užitke prošla bez posljedica, u duhu prijateljstva i nevine zabave. Mogu je samo zamisliti kako odolijeva ponudama markantnih menagera u kožom optočenim kabinama BMW-a. Zapravo, često mislim o njezinim potencijalima koji su za mene većim djelom ostali tajna i koje su drugi, barem do neke mjere, uspjeli aktivirati.

Epilog

Nedvojbeno, svoju izdržljivost moja žena duguje i izvanredno dobroj genetskoj podlozi koja dolazi od raštike, palente i domaćih jaja kojima su je hranili u mladosti. S druge pak strane, od mene koji sam rastao na pašteti i hrenovkama i nije se moglo očekivati išta drugo doli da sjedim doma i pišem. Ne mogu reći da ponekad ne osjetim uzbuđenje kada čujem njezine užurbane korake kako odjekuju naseljem kroz akustičnu noć.

No, takvih je prigoda sve manje. Njezino društvo kao da je izgubilo koheziju, a time i onaj entuzijazam u otkrivanju ugostiteljskih bisera ove zemlje.

Neki od njih su uplovili u bračne luke te, kako to obično ide, naprasno odbacili svoje prijašnje živote. Jedni su se razboljeli i nisu više u stanju pratiti taj ritam; drugima su poslovi u krizi pa vikendom ostaju doma, u blagoj depresiji.

Čini se da je jedan od rijetkih iz te garniture - onaj odvjetnik za brze brakorazvodne parnice - još uvijek oran za druženja. Ali, s njim se u međuvremenu dogodilo nešto preko čega moja žena ne može prijeći: prestao je biti duhovit i zabavan.

Stoga je vrlo vjerojatno da je obrisala njegov broj u mobitelu, a ako i nije, tješi me činjenica da su šanse da ga ikad angažira kao svoga odvjetnika svedene na minimum. Kolikogod razvod bio bolan, naime, lakše ga je podnijeti ako se drži redovne procedure.