Uvijek ću te voljeti

'Proteklih deset godina bila je sretna... ili je, barem, mislila da jest. Ako spolni život s Calom i nije strastven kao što je bio na početku, to joj se činilo prihvatljivim ustupkom za sve ostale stvari koje je željela', piše Jennifer Weiner, jedna od autorica knjige ''Začin mog života'', koja u svojem eseju opisuje spoznaju o bolesti te vraćanje u naručje velike ljubavi
Vidi originalni članak

U knjizi ''Začin mog života'' u izdanju Planetopije, svjetski poznata spisateljica Erica Jong zajedno s 28 priznatih autorica kroz formu eseja, priča i stripova progovara o važnosti seksa u životu svake žene te ostvarivanju seksualne slobode bez srama. Donosimo ti esej od Jennifer Weiner, pod nazivom "Sve mora van".

Nije ju tražila, nije se pregledavala

Blizanci su imali gotovo deset mjeseci kad je Lizzie otkrila kvržicu. Nije ju tražila, nije se pregledavala, jednostavno je nepomično stajala pod mlazom vode, više snena nego budna.

Kad je Cal ušao u kupaonicu, s ručnikom omotanim oko struka, pocrvenjela je poput djeteta uhvaćenog u varanju, posegnula je za sapunom i počela se žustro sapunati, okrenuvši mužu leđa kako ne bi vidio njezino mlohavo tijelo išarano strijama. Podigavši dojke kako bi se oprala ispod njih, prstima je naišla na kvržicu, kliznula preko nje, opet se vratila, a koža joj je gotovo trenutačno postala ledena pod toplom vodom.

Izašla je ispod tuša, tijelo joj je i dalje bilo prekriveno sapunom. Cal je gledao u zrcalo, razmazujući pjenu za brijanje po licu, a jedan od blizanaca (dala se kladiti da je Logan) plakao je u svojoj hodalici ispred kupaoničkih vrata.

"Kaplješ", rekao joj je.

Ovo je drukčije

"Što je ovo?" pitala je i uhvatila ga za ruku. Britvica je zazveketala u umivaoniku.

"Što je što?" Cal je djelovao uzrujano. Cal je često ovih dana djelovao uzrujano. Zbog beba, zbog neprospavanih noći, zbog nepospremljene kuće, zbog njezine zauzetosti. Usto, naporno je radio, što god da je radio u svojim odijelima, u uredu u centru (nekoć je u detalje znala njegov radni dan, tad je i sama nosila odijela i imala ured).

"Što je što?" pitao je opet. "Slušaj, Lizzie, imam u osam..."

Podigla mu je prste do mjesta gdje je napipala kvržicu i pritisnula, ne mičući pogled s njegova lica. "Nešto je tu, je l’ da?" Njegovi su prsti nakratko tražili, a onda su se povukli. "Vjerojatno je mliječni kanalić", rekao je i opet podignuo britvicu.

"Nije", rekla je, osjećajući paniku u vlastitu glasu. "Ovo je drukčije."

"Daj onda Lemminu da pogleda." Vukao je britvicu preko svojeg dječačkog lica glatkim, neužurbanim potezima, i u tom ju je trenutku bila u stanju zgrabiti iz njegove ruke i prerezati mu grkljan.

Uobičajen postupak

Odjel radiologije bio je u podrumu zgrade, i bio je, očekivano, mračan, no netko si je dao truda s lončanicama hortenzija, izrazito plavih, i akvarijem punim sijamskih riba boraca. Lizzie je sjedila gola do pojasa, naježena, dojki stiješnjenih između prozirnih staklenih ploča, razmišljajući potišteno kako ovoliko vremena za sebe nije imala još od rođenja blizanaca.

Poslije u čekaonici, lijeno listajući mlitav broj časopisa People, poskočila je kad ju je sestra potapkala po ramenu. Nemate se što bojati... uobičajen postupak... samo provjera.

Igla je bila tako tanka da je jedva osjetila kako prodire. Deset minuta poslije bila je vani na suncu s flasterom zalijepljenim postrance na dojci. Nakon četrdesetpetominutne borbe s prometom na Schuylkillu, stigla je kući gdje ju je dočekao sudoper pun suđa, dva vrištava i premorena dječaka i bejbisiterica (sitna djevojka štakorskog lica za koju je Lizzie bila sigurna da će zatrudnjeti prije nego što završi srednju školu) koja je tražila osamdeset dolara.

Muž je došao u osam (nakon kupanja, nakon priča, nakon dvadeset minuta dojenja i dviju promjena pelena), mirno pogledom prešao preko zatrpanih kuhinjskih elemenata i poda istočkanog tjesteninom i graškom i rekao: "Nema večere, ha?", ne upitavši uopće kako je prošao pregled.

Sve mora van

Dr. Lemmin je nazvao sljedeće jutro. Po tonu njegova glasa kad je pitao: "Možete li svratiti do ordinacije?", po načinu na koji je pitao može li i Cal doći, znala je da vijesti nisu dobre. "Žao mi je", rekao je.

Sjedeći ondje, preneražena i tupa, na istom stolcu na kojem je sjedila kad joj je rekao da nosi dvojke, Lizzie je prestala slušati, ništa nije razumjela od trenutka kad je rekao rak. Riječi su klizile preko nje kao voda iz tuša. "Da se radi o vama", Calov glas ga je prekinuo, visok i plačljiv, p oput komarca kojeg je željela zgnječiti. "Da se radi o vašoj ženi..."

Liječnik nije oklijevao. Obostrana mastektomija. Limfni čvorovi, jajnici i maternica. Sve zajedno. Lizzie je tupo klimnula glavom: "Želim to", rekla je, a kad ju je Cal prekinuo, rekavši nešto o razmatranju opcija i traženju drugog mišljenja, odrezala je prodornim i oštrim glasom. Želim to. Sve mora van. Tri dana poslije, u šest ujutro, okrenula se i najavila: "Idem u šoping." Uz nju u krevetu Cal je samo kimnuo glavom. Njezin muž, inače tako preplanuo, ružičastih obraza i veseo, izgledao je blijedo i rastrojeno, obješenog lica i čeljusti, vlažnih i izmučenih očiju kao da je, zlobno je pomislila, dobila rak samo zato da bi ga uzrujala.

Mislim na tebe

"U četvrtak idem u šoping u New York", rekla je. "Na čitav dan. Možda i prenoćim." Opet je kimnuo glavom. Položio je jednu ruku na njezino rame, lagano, a onda je maknuo, kao da ga je njezina koža opekla.

"Što god želiš", rekao je. Zastao je, i znala je da nešto čeka. Što? Da mu zahvali? Da mu kaže "Volim te"?

Zatvorila je oči, ne rekavši ništa, mirujući i kad je čula dječake kako počinju gugutati, a onda vrpoljiti se. Nakon minute Cal je otišao k njima. Ležala je ondje, slušajući kako se muči dok im mijenja pelene i odijeva ih, a onda ih, jednog po jednog, odnosi u kuhinju gdje je napravio predstavu od porcioniranja banana i žitnih pahuljica.

Lizzie je izvukla iPhone ispod jastuka, kamo ga je sakrila prošlu noć, ukucala e-mail adresu koju je potražila prošlu noć, i natipkala: Jesi li to ti? Sedam minuta poslije oglasio joj se inbox.

Ja sam. Što ima, mala?

Nepromišljeno, teško dišući, zarumenjenog lica, nabadajući prstima po sićušnoj tastaturi, napisala je: Mislim na tebe. U četvrtak sam u tvojim krajevima. Jesi slobodan?

Ovaj mu je put trebalo devet minuta. Teško si me nagovorila. Reci gdje i kad.

Nećeš to valjda učiniti?

Sjećanje iz mladosti

Pitanje ju je bockalo u podsvijesti dok je obavljala pozive, dogovarala ugradnju katetera, tražila na Internetu skupine za podršku i nutricioniste, dogovarala prvi ciklus kemoterapije, usklađivala termin operacije. "Možda ću nositi dvojku", našalila se s ozbiljnim kirurgom.

"Znate, čvrste grudi."

Lizzie nikad nije imala čvrste grudi. Već u osmom razredu nosila je peticu, pravo veselje, a otkako je rodila dječake, samo je još nabujala. Zbog grudi šoping je bio gnjavaža, sa svakog gradilišta uz koje je morala proći bili su joj zajamčeni uzvici i zvižduci, svaku haljinu koju bi kupila morala je prepravljati, a dojenje je bilo veći trening od onog koji neke žene odrade u teretani. Dojke su joj predstavljale smetnju i neugodnost i namjeravala ih je, kad prestane dojiti dječake, smanjiti.

Calu su se sasvim sviđale njezine grudi iako ga je optužila, više puta, da se prema njima ponaša kao prema dinjama za koje nije siguran želi li ih kupiti, dok Marcus, posljednji dečko s kojim je bila prije muža i kojeg je još smatrala, osobito nakon čaše ili dvije vina, ljubavlju svojeg života, on ih je obožavao.

Što je sreća?

Kad je prvi put bila u krevetu s njim, s poštovanjem joj je otkopčao grudnjak, i onda uzdahnuo kao čovjek koji nazire raj, kad su joj grudi ispale u njegove ruke.

Oh, Marcus je volio njezine grudi. Volio je i nju – možda, katkad je mislila, više nego Cal... ali Marcus, visok, svijetlokos i mršav, dok je njezin muž bio nizak, kovrčave kose i poput dječaka, bio je dvanaest godina stariji od nje i već rastavljen kad su se upoznali, i od samog joj je početka jasno dao do znanja da nije za brak. Kad je imala dvadeset osam godina, nakon što su tri godine proveli zajedno, Lizzie je prekinula s njim. Iselila se iz njihova stana i provela mjesec dana plačući, nije mogla ni jesti. A onda, pet kilograma mršavija i sa sjenama ispod očiju i zanimljivim upalim obrazima, stavila je na Internet svoju sliku i sljedeće dvije godine izlazila sa svakim tko ju je pozvao. Bile su to dvije godine loših spojeva, spojeva naslijepo, spojeva sa židovima. A onda je upoznala Cala.

Proteklih deset godina bila je sretna... ili je, barem, mislila da jest. Ako spolni život s Calom i nije strastven kao što je bio na početku (i ako, pa ni na početku, nikad nije bio strastven kao s Marcusom), to joj se činilo prihvatljivim ustupkom za sve ostale stvari koje je željela, i dobila: kuću u predgrađu s odličnim državnim školama, djecu koja će ih jednom pohađati, SUV s četiri bočna zračna jastuka, dva tjedna na obali u kolovozu i deset dana na otočju Keys za Božić; muškarca koji je obećao da će je voljeti zauvijek, koji u kinu dijeli s njom kokice i koji je poljubi na Badnjak. Mislila je da je to dovoljno... samo što sad više nije bila sigurna.

Ponovno slobodna

Cal se vratio u spavaću sobu i poljubio je. "Volim te", šapnuo je i otišao na posao. Kad je stigla bejbisiterica, Lizzie je zaključala vrata spavaće sobe, otišla na Internet i rezervirala sobu u Plazzi. Osamsto pedeset dolara. Ukupni ju je iznos ostavio bez daha. To je samo večera, rekla je samoj sebi, utipkavajući broj kreditne kartice. Samo večera sa starim prijateljem. Ne zaslužujem li nešto lijepo? Nakon svih ovih mjeseci, nakon sve te neispavanosti i nespolnosti i sada raka, ne zaslužujem li počastiti se?

Putna torba izgledala je kao da ju je slagala luđakinja. Crne čipkaste tange povrh zamrljanih pamučnih gaćica. Odgovarajući crni grudnjak, sa sićušnim ružinim pupoljkom našivenim među košaricama, uguran je ispod čvrstog bež grudnjaka za dojenje. Crne sandale s remenčićima (hoću!) plesale su povrh crnih klompa, od kojih je na desnoj preko prstiju bila mrlja od jogurta YoBaby (neću!). Lizzie je u torbu ubacila svoju najbolju haljinu, onu od fine crne vune, s dubokim izrezom na leđima. Kopala je po kutiji s nakitom tražeći dijamantnu ogrlicu, s jednim dijamantom na platinastom lančiću, koju joj je Cal dao kad je rodila dječake. Učvrstila je kopču, zatvorila torbu, mahnula bejbisiterici i izjurila iz kuće prije nego što su dječaci stigli primijetiti da je nema.

"Odlično, gospođo", odobravao je hotelski poslužitelj, otključavajući vrata njezine sobe, kao da su Lizzine traperice, japanke i tunika Eileen Fisher bile nešto najelegantnije što je taj dan vidio. U crnom odijelu i s bijelim rukavicama užurbao se po sobi, razmakavši zastore, pokazavši kako se televizor može dići iz otvora u dnu kreveta, namjestivši temperaturu, donijevši joj led. Dala mu je napojnicu od dvadeset dolara, izmamivši tako drugo, još entuzijastičnije: "Odlično." A kad je otišao, legla je na krevet, zureći u štukaturu, bosih nogu na šuštavom prekrivaču i ruku lagano položenih na grudi.

Dugo očekivan susret

Spavala je, zatim naručila lagan obrok, grickala losos i sendviče od jaja i potočarke, prije nego što je s čašom šampanjca otišla u kupaonicu gdje si je priuštila dugu i toplu kupku. Nasapunala je tijelo kremastim sapunom. Obrijala je noge i namazala ih losionom, uvukla se u čipkasto donje rublje, a onda su je muške gaćice od likre s visokim strukom ostavile bez daha i stvorile dojam kao da je otprilike ista kao i nekad, prije beba. Dolje, za šankom, naručila je čašu rizlinga i sjela na stolac, prekriženih nogu, ustreptalog srca, a onda je osjetila njegovu ruku na ramenu i u uhu čula dubok mrmor njegova glasa.

"Elizabeth", rekao je Marcus. Njemu je uvijek bila Elizabeth, nikad Lizzie, nikad Betsy ni Beth. Izgovorio joj je ime i nespretno je zagrlio, jednom rukom, dok je ona napola ustala s barskog stolca. I kao da se nisu vidjeli ne više od tri dana, kao da se to jutro probudila u njegovu krevetu i promrmljala: Bok, ljepotane.

"Bok, ljepotane", rekla je automatski, i on se nasmiješio, otkrivši zube. Odmah je osjetila kako fizički reagira na njegov glas, dodir, tijelo, njegov drag, poznat miris i zapitala se je li doista tako jednostavno – izabereš onog koji ti miriše (Cal, pomislila je prije nego što se mogla zaustaviti, miriše na bombone od peperminta i na Right Guard, što nije ni izbliza ovako lijepo.)

Koljena su joj klecala dok je stajala. "Ups", rekao je, primio je za ruku, desnu ruku, onu bez vjenčanog prstena, i poveo je u elegantan restoran, s plišanim sagom i baršunom presvučenim klupama, ni hranilice ni djeteta nigdje na vidiku.

Njezina odluka, njezin potez

Naručili su s jelovnika prepunog jela sočnih naziva, iako, poslije, Lizzie nije mogla reći kakvog je okusa ijedno od njih bilo – jeli su paštetu, hladnu juhu, patku s bijelim breskvama i ražino krilo pirjano na smeđem maslacu. Marcus je za početak naručio bijelo vino, a onda nekoliko čaša crne, pikantne rioje. Zabavno je govorio o svojem poslu korporacijskog odvjetnika – luda satnica, još luđe stranke – a Lizzie je govorila o svojoj djeci. Uz porto, sir i orahe pitao je: "Jesi sretna?", a ona je slegnula ramenima, spustila pogled i rekla: "Pa, teško je."

"Dobro si postupila." Nagnuo se naprijed, upornog pogleda blijedih očiju. Lizzie je klimnula. Trebalo joj je dugo vremena i mnogo neprospavanih noći da to shvati – da zaista nije bila stvar u njoj nego u njemu; ne da se Marcus nije htio oženiti njome, nego se Marcus, uništen vlastitim djetinjstvom, vlastitim štetnim prvim brakom, nije htio oženiti nikim.

Kad je ponovno podigla pogled, vidjela je da je restoran prazan, konobari su se ljubazno vrzmali oko njih. Marcus je ustrajao na tome da on plati i otpratio ju je do dizala. Ondje, na popločanom podu, ispod blistavog lustera, zagrlio ju je i držao bliže nego što se pristoji.

"Elizabeth."

Opustila se u njegovu naručju. Hoću. Neću. Marcus je uzdahnuo. Osjetila je kako joj je usnama okrznuo vrat, no znala je da neće ići dalje, da sve ovisi o njoj. Njezina odluka. Njezin potez.

Uvijek ću te voljeti

Lizzie se nagnula prema naprijed, pritisnula je grudi na njegova prsa. Obavila mu je ruke oko vrata, podignula se na vrške prstiju, usnama mu okrznula uho. "Hoćeš sa mnom gore?" šapnula je, oklijevao je samo trenutak prije nego što je rekao: "Može."

Vrata dizala su se otvorila. Ušli su u ozrcaljeni prostor... i Lizzie mu je bila u naručju, njezini bokovi pritisnuti uz njegove.

Vrata su se otvorila. S rukom u ruci žurili su se hodnikom. U sobi je krevet bio raspremljen, televizor ponosno uspravljen izronio iz svoje kutije. "Nije bilo tako kad sam otišla", rekla je Lizzie i Marcus se nasmijao. Zatvorila je oči, svladana zvukom njegova smijeha koji se uzburkano širio njome.

A onda su pali na krevet, i ondje, valjajući se na pokrivaču s njegovim ustima, vrućim i upornim, na svojima, opet je imala dvadeset pet godina, imala je dvadeset pet godina i upoznala je visokog, plavokosog odvjetnika koji je gurnuo martini, njezin prvi martini, na šank pred nju i rekao: Probaj ovo, svidjet će ti se. Dva sata poslije otišla je kući s njim. Ona je bila na fakultetu, on je izašao s prijateljima, nikad to nije učinila, nikad nije upoznala tipa u baru i istu noć spavala s njim, nikad prije i nikad poslije.

Ponovno mlada

Na hotelskom krevetu Lizzie je zatvorila oči, spustila ruke niz njegova glatka leđa i čula sebe kako ispušta zvukove koje nije ispuštala od poroda. Samo to, pomislila je. Samo ljubljenje. Ta milina mi je dovoljna da mi da snage, da mi pomogne kroz ono što dolazi... usto, njemu je pedeset. Možda više ne može. No onda je Marcus legao na nju, i tad je bilo prilično očito da, čak i s pedeset, može.

Volim te, pomislila je, iznenađena milinom koja je otkucajima srca njome pulsirala. Uvijek ću te voljeti.

Poslije, ležeći izmorena i ozarena uz njega, rekla je: To je bilo lijepo, a on se lijeno nasmijao...

U tri ujutro, kad se jedan ili drugi blizanac obično bude, povukla mu je šuštavi bijeli pokrivač do brade i sagnula se da mu položi nježan poljubac između lopatica.

U šest se on probudio i privukao je k sebi. Osjetila je kako joj se grlo steže. Moram ti nešto reći, počela je. Što? pitao je, a ona je zatresla glavom, progutavši riječi: Bolesna sam, idem na operaciju, sljedeći tjedan uopće više neću imati grudi. Umjesto toga pritisnula je svoje usne uz njegove.

Poslije, tijela obavijenog oko njegova, rekla je: Volim te, i on je rekao: I ja tebe volim, mala, dok su mu suze tekle iz očiju, zato što je od njih dvoje on uvijek bio taj koji bi prvi zaplakao... i prvi zaspao.

Povratak u stvarnost

Nekoliko zanosnih trenutaka Lizzie je naslonila obraz na ruku i gledala ga kako diše. A onda, kad je biserno sivkasto svjetlo počelo prodirati kroz rolete i kad se grad pod njom počeo buditi, kliznula je iz kreveta, skupila odjeću s poda i ugurala je u torbu.

Ostavila je sobarici dvadeset dolara. Ostavila je Marcusu poruku. Ovo je bilo savršeno. Volim te. Pusa. E.

A onda se odjenula kao mama, povukla torbu za sobom, lagano otvorila vrata, pa zatvorila.

Posjeti missZDRAVA.hr