Otkako sam postala majka, to se nije promijenilo. Uvijek sam se bojala da će rođenje djeteta koje će uzeti moju ljubav i pažnju, nekako umanjiti strast koju osjećam prema svom pozivu, ali to se nije dogodilo. Dijete me samo natjeralo da preispitam sebe i sve ono što s velikim, otvorenim srcem predajem u dvorani.

Koliko je seksa "zdravo" u svakoj fazi veze?

Kako biti slobodna dok si vezana obvezama?

Od svega me najviše natjeralo da preispitam značenje riječi sloboda. Jer, kako se osjećati slobodnom, kad ti cijeli dan prolazi u čvrsto utvrđenoj rutini? Kako osjećati onu divlju i nesputanu sebe, kad znaš da će ti jutro početi u 7:30, mijenjanjem pelene i pravljenjem doručka? Kako biti lavica, ptica ili teći kao rijeka kad znaš da ćeš 700 puta bacati ukakanu pelenu u smeće, čistiti nered nakon obroka, kuhati, prati suđe i žonglirati ulogama u svom životu kao najiskusniji cirkusant? Kako da ti budeš slobodna, kad ti je svaki dan isti?

Odgovor se, kao i obično, krije u nama samima. I nije jednoznačan. Za mene, pronađen je na dvije razine – u mom umu ( ili stavovima) i u mojim emocijama.

8 znakova da bi trebala razmisliti o prekidu s partnerom

Prvi odgovor došao je od mog muža. Lagano zavaljeni, gledali smo film o Mohamedu Aliju, koji je prkosio vojsci, državi i Crkvi. I upravo je rekao nešto ultra pametno o tome kako ga baš briga za sve učmale postavke i stavove, kad se muž okrenuo prema meni i rekao – Isuse, pa ti si Ali! Prasnula sam od smijeha jer se ne borim protiv bilo koje institucije, a pogotovo mašine američke vojske, ali shvatila sam što je htio reći. Fućka mi se za konvencije. I kako vrijeme prolazi, fućka mi se sve više i više i više.

Fućkaš konvencije - budi svoja!

Sve vi neudane ili rastavljene žene, znat ćete o čemu pričam. Ako si sama, vječito je pitanje kad ćeš nekoga naći, spominjanje biološkog sata, i skrušeni pogledi puni sažaljenja jer, jadna, ne dolaziš u paru.

Been there, done that. A shvatit će to i sve žene u paru koje nemaju djecu – omiljeno pitanje tada postaje kad ćeš roditi. Na to pitanje, uvijek sam sa zadovoljstvom odgovarala – ne želim nikad imati djecu.

To naravno nije bila istina, ali radovao me izraz lica nakon te rečenice. Kad sam se udala i dobila dijete, mislila sam da je s time gotovo. Ali ne! Kad ćete na drugo? Odgovor na to pitanje još uvijek smišljam, ali kad ga smislim bit će papreno. Samo da vidim izraze lica.

Zašto neke osobe nikako ne mogu ostvariti zadovoljavajuću ljubavnu vezu?

Ne borim se protiv establišmenta niti američke vojske, ali svaki drski odgovor na pitanje nepoznate ili polupoznate osobe koje zadire o moju intimu koji izazove gnušanje ili lagani šok, moja je mala pobjeda. Društvene norme 0, Ivka 1.

Iako se i sama ponekad osjećam kao u zlatnom kavezu, osjećaji i bura koju nosim u sebi omogućuju mi da se osjećam slobodno. Imam sve što bi žena mojih godina „trebala“ imati, a ipak sam ponekad nezadovoljna, tužna, živčana ili ljuta. U navali teorija pozitivnog razmišljanja i obaveze vječno nasmijanog lica, moja je osobna odluka biti tužna, živčana i ljuta.