Redakcija Zdrave Krave povodom Dana očeva, koji se svake godine obilježava treće nedjelje u lipnju, svojim muškim čitateljima poklanja esej iz knjige 'Ljubim tvoje usne tisuću puta' u izdanju Planetopije. Više o knjizi pročitaj u našoj čitaonici.

“Važno” i “Povjerljivo”

Uvijek sam se odlično slagao sa ženama. Ako mi ne vjerujete, pitajte moju majku, moju sestru, moje brojne prijateljice ili moju suprugu. Još kao student znao bih se naći s nekom od svojih prijateljica, koje bi mi imale 'nešto jako važno za priopćiti'. Sat ili dva, prijateljica bi mi uzbuđenim glasom pričala o sukobu s nekom svojom kolegicom, profesorom ili dečkom. Ja bih pažljivo odslušao njezino 'izlaganje', i baš kad bih zaustio da ću reći svoje mišljenje, moja prijateljica bi rekla: 'Baš smo se lijepo napričali'. Tako sam još kao mladić shvatio da, kad žena kaže: 'Uživala sam u našem razgovoru', to u prijevodu znači da joj je drago što sam je pažljivo saslušao.

Strpljiv muškarac

Strpljiv muškarac, jakih živaca, koji je spreman saslušati što mu žene imaju za reći, steći će lako njihovu naklonost, čut će svašta, saznat će svašta i doista će steći brojne prijateljice. Ženska potreba za povjeravanjem je ogromna i neopisiva. Znam za nekoliko relativno dobrih brakova mojih poznanika koji su se raspali u prah i pepeo, samo zato što muškarci nisu bili spremni saslušati što im to žene imaju za reći. A ono što one govore uvijek je 'važno' i jako, jako 'povjerljivo'. Važnost proistječe iz toga što svi događaji u njihovom životu snažno prolaze kroz njihov emotivni aparat, a povjerljivost proizlazi iz činjenice da su baš nas odabrale za svoje slušače.

Naravno, dok nam govore, u pravilu su jako sugestivne, pa smo uvjereni da smo jedina odabrana osoba koja ima čast čuti 'važnu novost'. To što bi sutradan ta ista osoba tu istu priču jednako tako povjerljivo ispričala još trima prijateljicama, nije umanjivalo moj osjećaj važnosti što sam mogao biti svjedokom 'iznimne' ispovjedi. Jer, doista je mali broj muškaraca kojima su se žene spremne povjeriti.

Umišljam da sam kao strpljiv, dobronamjeran i diskretan slušatelj saznao puno o ženama, te da mi je, na paradoksalan način, to pomoglo da bolje sagledam nas muškarce 'danas i ovdje' u Hrvatskoj i Europi, naše muke, jad i bijedu. A da nam nije lako – doista nije.

O autoru

Miro Gavran (1961.g.) hrvatski je dramatičar, romanopisac, pripovjedač i pisac za mlade. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih petnaestak godina.

Djela su mu prevedena na više od trideset jezika. Jedini je živući pisac u Europi koji ima kazališni festival posvećen njemu, na kome se igraju isključivo predstave nastale prema njegovim tekstovima, a koji od 2003. godine djeluje u Slovačkoj pod nazivom GAVRANFEST.

Dobio je dvadesetak književnih i kazališnih nagrada u zemlji i inozemstvu, a među njima i nagradu “Central European Time” (1999.g.), koja se dodjeljuje najboljim srednjoeuropskim piscima za cjelokupan opus, te nagradu “Europski krug” (2003.) za afirmaciju europskih vrijednosti u književnim tekstovima.

Njegovi kazališni i prozni tekstovi uvršteni su u brojne antologije i hrestomatije u zemlji i inozemstvu. Najčešća tema koju obrađuje u svojim djelima su muško-ženski odnosi.

Muškarci zakonom zakinuti

Neravnopravnost muškaraca u odnosu na žene, u Hrvatskoj je ne samo evidentna, nego čak i ozakonjena. Imam i dokaz za to:  Žene žive u prosjeku sedam godina duže od muškaraca. Žene odlaze u mirovinu pet godina prije muškaraca. (!?)

Oprostite dragi muškarci, oprostite drage žene, oprostite mudri zakonodavci, ali ja tu ne vidim ni logiku ni pravdu! Zašto onaj tko se brže troši u ovom životu, onaj koji prije odlazi na groblje, zašto taj jadnik kasnije stječe pravo na mirovinu?!? Zaista nije pošteno! Ugroženi smo i zakinuti i biološki i zakonskom regulativom. Natjerani smo da radimo bukvalno do groba! Dokle tako?

Kada osnujemo udrugu D.i.D.e. za ravnopravnost ugroženih muškaraca u Hrvatskoj, naš prvi zahtjev će biti da muškarci idu u mirovinu sedam godina prije žena, kako bismo podjednako uživali u umirovljeničkom statusu, poput naših kolegica.

U snu

A što se tiče grafita: U SVOME SNU LJUBIM TVOJE USNE TISUĆU PUTA, mislim da je predivno to što, u našem vremenu, ne možemo biti sigurni da li je to napisao muškarac ili žena. Iskreno govoreći, radije zamišljam ženu sa sprejem u ruci, kako nagrđujući nečiju fasadu šalje strasnu i nježnu poruku muškarcu kojeg može ljubiti – samo u snu.

Muškarci, “danas i ovdje”

Već se Zagrebom pronose glasovi da će se po uzoru na žensku udrugu B.a.B.e., uskoro osnovati udruga D.i.D.e., koja će skrbiti o jadnim, odbačenim, psihički i fizički devastiranim muškarcima koji izgubiše tlo pod nogama, razočarani u svoje partnerice i u svoju nezavidnu poziciju u muško–ženskim odnosima. I dok se žene sve bolje organiziraju, muškarci rapidno propadaju, žive u prosjeku sedam godina kraće od žena, teško uspijevaju definirati i ostvariti svoju poziciju u braku. Čak i u singl–varijantama žene prolaze bolje od muškaraca, uspijevajući nešto učiniti od svoga života, dok je životni vijek muškarca–samca u prosjeku za još deset godina kraći, što znači da ne znaju ni što bi sami sa sobom, ni sa svojom nezahvalnom slobodom. Stari, dobri Sokrat davno je rekao: 'Oženio se ti ili ne, znaj da ćeš u oba slučaja pogriješiti'. Meni se čini da te njegove riječi dobivaju svoje puno značenje baš u našoj suvremenosti.

Ljubav ili 'provodadžija'?

Sve je krenulo nizbrdo negdje iza prvog svjetskog rata, kada je ljubav postala bitnim čimbenikom kod sklapanja brakova. Prije toga, u vrijeme dogovorenih brakova, znalo je biti i ljubavi i zaljubljivanja, ali na to se ozbiljni ljudi nisu previše obazirali. Postojale su tzv. provodadžije (bračni posrednici/e) i zreli ljudi u svakoj obitelji, koji su ozbiljno i odgovorno procjenjivali kojem muškarcu odgovara koja žena. Nitko se tada nije brzopleto zalijetao, niti oslanjao na nestalne emocije i brakovi su bili uglavnom stabilni, a bračni partneri su bili uglavnom sretni i zadovoljni.

A što imamo danas? Muškarac se na početku veze nekritički zaljubi u ženu, ona mu jednako nekritički uzvrati ljubav, i kako je već običaj kod zaljubljenih ljudi – jedno drugo vide u lažnom svjetlu, beskrajno i uzajamno se idealizirajući te se u tome stanju transa – vjenčaju. Jasno je da ubrzo iza toga dolazi bolno i snažno otrežnjenje, praćeno razočaranjem i osjećajem da su oboje pogriješili, tj. da ih je oboje prevarilo njihovo nestalno srce. Veliko i nerealno očekivanje bilo je podlogom višestruko većem razočaranju. Dakle, ako želimo spriječiti trend povećanja broja razvoda i razočaranih muževa i žena, vrijeme je da otvoreno djeci već u osnovnoj i srednjoj školi priznamo što će ih zadesiti budu li se pouzdavali u ljubav i emocije. Vrijeme je da se u Europu vrati institucija dogovorenog braka, prije nego svi propadnemo od dekadencije i idealizma, shrvani varljivim emocijama.

Tračak nade

Dok danas svi dižu glas protiv ljubavi preko Interneta i e-maila, ja bih se usudio reći da je baš to donijelo tračak nade da bi moglo biti bolje. Istina, muškarci vještiji u pisanju imaju neusporedivo više izgleda od onih kojima literatura ne polazi za rukom. To je dobro za književnost i za nas književnike. Ljubavi koje počinju preko e-maila obećavaju trezveniji pristup potencijalnom partneru, oprezno i nenametljivo propitivanje sklonosti potencijalnog partnera, upoznavanje lišeno varljive vizualne komponente koja na nepravedan način u podređen položaj stavlja fizički manje atraktivne muškarce i žene. Eh, da je bilo kompjutera u vrijeme kada sam ja bio mladić! Vjerojatno bih do dana današnjega pažljivo iščitavao lijepe mailove, ne mogavši se odlučiti koja od pošiljateljica zaslužuje moju naklonost. Kako sam mladost proživio u predkompjuterskoj eri, ja sam jedan od onih muškaraca kojeg je vizualni element usmjerio prema braku.

Put do braka

Priznajem, bilo je ovako:

Vidio sam je. Svidjela mi se. Prohodali smo. Nakon dva tjedna sam je zaprosio. Nakon dva mjeseca smo se vjenčali.

Moja žena je u to vrijeme voljela duže spavati, ali se i pored toga prvih desetak dana našeg zajedničkog života budila pola sata prije mene, samo da bi mi mogla pripremiti doručak. Ja to nisam tražio od nje.

I nisam joj tada imao srca priznati da uopće ne doručkujem. Jednostavno – dirnula me ta gesta, ta požrtvovnost. Od tada, pa do danas, dan započinjem doručkom, samo sam sada ja taj koji ga priprema. Tijekom godina, sa svojom ženom sam se ozbiljno svađao samo oko jednog pitanja – oko odgoja našeg djeteta. Ona je uvijek imala drugačije mišljenje od mojega, a pokušaj uvjeravanja bi uvijek završio povišenim tonovima i ljutnjom. Danas naš sin ima osamnaest godina i ne pada mu više na pamet da nam dopusti da ga oblikujemo po našim vizijama, a mi se još uvijek zbog njega znamo posvađati. Ali ne više oko toga kako ga trebamo odgajati, nego oko toga kako smo ga trebali odgajati.

'Ženidba' i 'Udaja'

U razgovorima s prijateljicama primijetio sam da se još uvijek vole udavati. U razgovorima s prijateljima, primijetio sam da ženidbu još uvijek nitko ne cijeni kao nešto poželjno i lijepo. Sjetite se samo koliko ste puta nazočili situaciji kada se dvije poznanice nakon dugo vremena susretnu i na pitanje: 'Što je novo?', jedna od njih kaže da se u međuvremenu udala, a druga se sva rastopi od miline, baca joj se u zagrljaj, čestita joj i ljubi je sva ushićena. Ne pamtim da sam ikada u životu vidio sličan prizor u susretu dvojice muškaraca-poznanika koji se duže vrijeme nisu vidjeli. To da se netko od njih u međuvremenu oženio u pravilu se priopćava potkraj razgovora, nešto kao usputna informacija, ispod glasa, s primjetnim osjećajem nelagode. Zašto je to tako – ne znam, ali još uvijek je tako.

Vrijeme sinteze

Ovo je vrijeme sinteze:

• Žene više ne žele 'papučare'.
• Žene više ne žele 'muškarčine'.
• Žene žele sintezu 'papučara' i 'muškarčine'.
• Žene žele nemoguće.
• Zato i dobivaju nemoguće.

Ali i muškarci traže nemoguće: i muškarci žude za sintezom. Zamislite sintezu djevice i kurve. Ne ide! U životu ne ide, ali i pored toga, ta nemoguća sinteza živi u mašti mnogih muškaraca. Da sam političar, rekao bih: 'Mi muškarci moramo redefinirati svoje ciljeve, te promijeniti metode potrebne za njihovo ostvarenje!' Problem je samo u tome što se većina muškaraca boji i samoga razmišljanja o ciljevima, a kamoli o načinu njihovog ostvarivanja.