Kada jesmo, a čini nam se da nije sve savršeno, pitamo se gdje je ta ljubav, gdje je ta naša savršena "polovica". Potiho postavljamo pitanja o srodnim dušama, što one uopće jesu i postoje li zaista...

Kako i kada pozvati svog anđela čuvara, otkriva šaptačica anđelima

Tekstovi o svemu i svačemu danas su nam svima dostupni i iskreno baš zbog te preplavljenosti informacijama često se nađem u traženju svog unutarnjeg osjećaja na neku temu. Ne zato što mislim da sam tako jako pametna ili da nešto znam, baš suprotno - uviđam koliko ne znamo i koliko se sve što mislimo da jest već u sljedećem trenutku može urušiti poput kule od pijeska. Ipak i u toj spoznaji dopuštam si imati mišljenje i dopuštam si istovremeno ne biti u pravu.

Da se vratim na početak - srodne duše (soulmate), postoje li one uopće? Da, vjerujem da postoje duše koje su nam posebno bliske, s kojima se osjećamo na dubljoj, bezvremenoj razini i to se ne može sakriti, negirati, to je nešto što svatko s imalo svjesnosti lako može prepoznati.

S takvim se dušama razumijemo i bez puno rasprave, s takvom dušom osjećamo uvijek ljubav bez obzira na okolnosti, spol, kulturološke ili bilo kakve druge razlike. Srodna duša može biti naš prijatelj, dijete, partner... srodna duša nije samo ona s kojom stvaramo romantičan odnos i živimo onaj filmski "you complete me" scenario.

Duboko u svom biću ne vjerujem da nas netko može popunjavati, da je netko naša druga polovica, barem ne u tom smislu. Previše sam puta vidjela tu prazninu u ljudima i njihovu želju i potrebu da se pojavi taj netko tko će to ispuniti. A jedino što može ispuniti tu prazninu je ljubav, voljenje sebe. Tu prazninu može ispuniti svjetlost, radost, mir, osjećaj povezanosti sa životom, spoznaja da nikada nismo sami. Tu prazninu može ispuniti Bog, ako mu dopustimo. On je ionako uvijek i sveprisutan. On nas voli bezuvjetno, bez očekivanja, osude - Bog jest Ljubav.

S druge strane... ne želim negirati osjećajni dio naših bića, ovdje smo kako bismo integrirali u cjelinu mentalno, fizičko, osjećajno, energetsko i upravo zato vjerujem da u prepoznavanju srodne duše lako možemo imati osjećaj da nas ta osoba na neki način čini cjelovitijima jer nam pomaže da snažnije osjetimo sve - a kad volimo, posebno kad smo zaljubljeni otvoreni smo poput mekih, mirisnih cvjetića na povjetarcu, prepuštamo se ljubavi bez razmišljanja.

A u prepuštanju imamo priliku upoznati i sebe, posebno one skrivene dijelove nas koje nas nitko nije naučio njegovati jer je previše pravila u ovome svijetu, previše nemoj, ne smiješ i slično... Ne čudi da kad se pojavi duša koja nam je toliko bliska da nas lako osjeća i "vidi" da se probudimo, raširimo krila, rastemo na valu ljubavi koji iscjeljuje povrede i osnažuje naš osjećaj vlastite vrijednosti.

Ljubav uvijek iscjeljuje, a ljubav na razini "osjećam te cijelim bićem" ne samo da nas iscjeljuje već polako i strpljivo otpuhuje slojeve prašine koji su umanjili sjaj naših duša. I ako si dopustimo u takvoj ljubavi odbaciti strahove i dopustiti si krajnju ranjivost i autentičnost vjerujem da biti u takvom odnosu je jednako kao i biti u braku s Bogom koji je Ljubav. Kako su mi to rekli Anđeli: "U potpunom prepuštanju drugom ljudskom biću možeš pronaći ključ za potpuno prepuštanje životu, Bogu. Vi to zovete prosvjetljenje iako je ta riječ precijenjena."

Osim toga dodali su mi i ovo: "U ljubavi nikada nema pogreške. U ljubavi koja je sveta nema odvojenosti. U takvoj ljubavi ne radite razliku između jednog i drugog, osjećate povezanost i potpunu bliskost."

Svi zaslužujemo ljubav, zaslužujemo pronaći sebe, prepoznati sebe kao Ljubav. Imamo li svi priliku spoznati to držeći se za ruku s dušom koja nam je srodna ne znam, ali znam da priliku za imati sebe u Ljubavi imamo uvijek, svaki dan iznova i iznova. I zato je bitno da ne čekamo da nam se dogodi Ljubav, već da si dopustimo Biti Ljubav.

U konačnici, ne postoji odnos koji je pogrešan za nas. U svakom odnosu možemo dobiti sebe ako si to dopustimo. I nije bitno hoće li to trajati cijeli život ili samo pet minuta.

Isto tako vjerujem da ljubav nije borba i da ako si dopustimo možemo kreirati odnos koji nije igralište za osobni rast i razvoj već je naše sveto mjesto, naše utočište u kojem smo podržani povjerenjem i ljubavlju, mjesto u kojem imamo širom raširena krila jer nas netko podsjeća na nas same, jer nas netko dodirom ljubavi podsjeća na Ljubav. Možemo li ovo imati samo s dušom koja je naša srodna duša ili možda čak twin flame - ne znam.... Jer na kraju, što uopće znamo o ičemu....

Intervju sa Šaptačicom anđelima: "Svatko ima svog anđela čuvara"